nakon dugo vremena ja se opet javljam
računalo mi je bilo van funkcije...
što reći
...
ovaj put ću objaviti malo drugačiji post...
drugačiji od ostalih objavljenih na ovom blogu...
želim ti napisati pjesmu
kojom ću ti objasniti i opravdati
odlazak koji mi predstoji,
ali ne polazi mi za rukom.
sjedim tu već satima i polako
ludim. nema riječi koju
bih izrekla, a da ju tisuće nisu
izrekle prije mene.
nema suza koje bih isplakala
a da ti ih već nisam
isplakala na prsima.
više nema ni početka ni kraja
ni noći ni dana.
sve se stopilo u nešto,
nemoj pitati što, jer
ni sama ne znam.
čak i ove riječi gube
svoju individualnost
i stapaju se u neku mrlju
koju natapaju moje suze.
a, ipak ih još ima.
kao i riječi i krvi,
a možda i nade.
čeka me dug put, predug.
već sad mi se gubi pred očima
i već sada mi se ne da njime kročiti
svladava me vlastiti lijen
i, na tvoju žalost moj ljubljeni, ostajem.
znam da ću baciti ove riječi
i da nećeš saznati moje namjere.
tako je uvijek bilo i tako će uvijek bit.
hvala ti na najljepšem dijelu mog života
† †4† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
