povratak uspavanog putnika
dugo već nisu zapisane bile moje misli… već dugo nisam mogla pisati…
nered u meni i oko mene…
sada je sve opet u redu… složile su mi se misli, želje i mogućnosti..
živim u tišini i miru…
ne dam nikome blizu…
držim se svog raja…
dva putnika
sunce, vjetar, pogled i kraj.
vječnost je prestala postojat,
ostali smo samo ti i ja.
je li moguće da sretnu se
dvije duše nakon tolikog puta,
da zaustave vrijeme
i izbrišu sjene?
sada znam da nema više lažnog sjaja
tvoj pogled mi je potreban svakog dana
ako ikada osjetiš da si sam,
pa i pomisliš da ti se sprema pad
samo glasno zazovi moje ime
i dići ću te opet u visine.
proći ću i kroz središte pakla
ako ikad kažeš da ti treba tvoja mala.
pronašla sam te tada,
zašto to ne bi ponovila i sada?
u olujnoj noći
kiša ispire posljednje tragove boli,
a moje srce prvi put iskreno voli.
tvoje oči sa snom se bore
samo da tvoje usne još jednom kažu
da me vole.
pokazao si mi zvijezde, učinio da gore
rekao neka ostvare sve želje mi moje.
i sada dok pišem ove riječi u tmini mraka
tvoja ruka čeka da me zagrli
i u olujnoj noći mi bude luka
i u olujnoj noći da me uspava.
† †21† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
