nemojte se šokirati kada vidite ovaj post... riječ je o mojoj priči...
ako želite čitajte... a mislim da biste trebali, jer ovo je nešto što je svatko od nas proživio ili nekome drugome učinio...
namjeravala sam objaviti drugi post, ali on će malo pričekati...
ispričavam se bejbe... bit će...
toliko od mene...
__________________
Bilo je opet oblačno. Pogled van je obećavao kišu. Slično raspoloženje je vladalo i u Inesinoj glavi. Neraspoređene misli, nedovršeni poslovi. Sa svojom sportskom građom i visinom lako bi mogla biti manekenka, no pogled na lice uništava taj dojam. Podočnjaci ispod očiju, tanke usne i prazne oči. Oči bez žara. Ali ako bi se dublje pogledalo pronašla bi se malena iskra. Iskra koja je nedavno blistala kao zvijezda, opet se gasila. Kako je bilo zabavno ljubiti. Biti primijećen. Ne biti sjena. On je uvijek sjedao kraj nje, odmore su provodili zajedno, svi su joj zavidjeli. Zavidnost je vjerojatno i bila razlog prekida.
Lijeno ustane i protegne se kao mačka. Nikoga nije bilo doma pa je sve radila nekako usporeno. Pojevši doručak, prvi put je toga jutra stala pred zrcalo. Otvorila je ormarić i izvukla svu silu kozmetike. Uljni korektori, tamna sjenila, smeđi ruževi i tamna sjajila. Vesele boje je odavno prestala koristiti. Sada je samo stavila podlogu. Prije će se obući. Kada je konačno bila gotova bila je druga osoba. Lagani tragovi rumenila stvorili su dojam viših jagodičnih kostiju, crna olovka smanjila joj je oči, a maskara ih je dovela do izražaja. U svakom slučaju, nikada ne biste pomislili da je na pragu petnaeste, već da je navršila sedamnaestu. Uske crne traperice naglašavale su obline, crni remen sa zakovicama, uska bijela majica bez rukava. Preko nje je stavila crnu vestu na kopčanje. Dobro paše uz odjeću, a ublažuje hladnoću. Ionako joj se svi čude, pa joj još ne treba da je glođu pogledom dok hoda u majici bez rukava. Uzevši sivu torbu izašla je iz stana i zaključala vrata.
´Jesam li sve pospremila?`uobičajena nesigurnost pomutila joj je opet svu sigurnost.
´Da barem imam više samopouzdanja! Sve bi bilo ok. Svi kažu kako si samopouzdana. Ma, nije vam to samopouzdanje, to vam je maska. Čujete li? Maska! Ja sam laž.` opet je kipjela u sebi. Izašavši iz zgrade naletjela je na postariju susjedu.
˝Oprostite, stvarno mi je žao. Nisam vas vidjela!˝
˝ Da! Vjerojatno si drogirana! Kako samo izgledaš!˝ frkne starica i odmaršira.
Ines je ostala šokirana, ali je samo pognula glavu.
´Drogirana? Sigurno misli da sam narkička. A da promijenim stil oblačenja? A kako nositi ružičasto kad ti je cijeli svijet crn? Svi su slijepi. Žive u tom nekom svom svijetu i vide ono što žele vidjeti. Nitko ne obraća pozornost na skitnicu koja leži u grabi. Samo još jedan pijanica. Ništa. Svijet će biti bolji. Vjerojatno tako razmišljaju. Svijet trune, a da to ni ne vide. Ok, možda bi trune bila prejaka riječ, a možda i ne bi. Koji teenager misli o problemima današnjice. Ma, da ne bi. Rijetko koja cura promoli nos iza modnih časopisa ili silnih gluposti. Ma umorit ću se i prije nego dođem do škole.”
Školsko dvorište bilo je prepuno djece, ali nitko nije obraćao pozornost na pridošlicu. Ines stane u jedan kut, izvuče mobitel i stavi slušalice. Hard rock stihovi potjerali su sve misli iz glave. Postepeno, dan po dan ona je postajala takva. No nitko nije ništa slutio. Neke cure su stajale ispred nje i sve bi se ljubakale kad bi došla neka nova. A ona je i dalje stajala tako dok nije došlo malo društvance. Voljela je misliti da tamo pripada, ali ako je tako zašto se tako ponašaju. Tina je opet zabila glavu u knjigu i upijala riječi. Njoj je samo stalo do škole. Danas je imala dugi traper kaput, pleteni pulover i traperice. Do nje je stajala Sanja. Duga kosa obojana u ljubičasto sjajila se na suncu. Žniranci oko ruku, marte i tamna odjeća skrivale su ovu veselu i pametnu djevojku. Bila je tu još i Karla, Sanjina najbolja prijateljica. Izgledale su slično, samo je Karla imala dugu, smeđu, kovrčavu kosu. Pridružile su se još neke i počele veselo čavrljati. Ines se pokušala ubaciti u razgovor, no nitko nije obraćao pažnju na njezine riječi.
DAJTE ME PRIMIJETITE!!!! Sve je kipjelo u Ines. Zazvonilo je zvono i uskoro su svi bili u učionici. Učiteljica je donijela rezultate i pohvalila Sanju i Ines na najboljim rezultatima. Na spomen Sanjina imena razredom se prolomio pljesak, a kada je učiteljica spomenula ines samo je nekoliko zvižduka ispunilo tišinu. Učiteljica je opet bjesnila i nije ni primijetila da je Ines izašla iz učionice. Stala je trčati, sve dalje. Samo što dalje. Stala je nakon nekoliko minuta pokušavajući uhvatiti zrak. Osvrnula se oko sebe i shvatila da se nalazi kraj nabujale rijeke. Sjedne i počne plakati. Plakala je dugo. Oči i duša su ju pekli i nije mogla stati.
˝Gotovo je! Ne mogu više! Čujete! Predajem se! Pobijedili ste!˝vikala je glasno. Zatim uzme zalet i skoči u rijeku. Hladnoća joj je palila kožu. Bilo je tako hladno, ali lijepo. Činjenica da se više neće morati suočiti sa tamnim svijetom činila ju je sretnom. Ispusti zadnji izdisaj iz pluća i sve osta crno.
U školi su primijetili da je nema tek za dvadesetak minuta. Došla je večer, a nje nije bilo. Cijela škola se uzbunila i pokušavali su ju naći, ali uzalud. Njezini roditelji su jako plakali. Nisu vjerovali da se to događa. Nema njihove djevojčice. Zašto?
…
Prošlo je nekoliko tjedana otkad je rijeka izbacila Inesino tijelo. Njezini roditelji su se odselili nekoliko dana nakon pokopa. Nitko nije shvaćao zašto je to učinila. Bila su mnoga nagađanja, ali nitko se nije ni približio istini. Nisu niti slutili svoju ulogu u tome svemu. Do jednog dana.
Zvono je oglasilo kraj i svi su izjurili. U početku nisu ni primijetili letke na zidu. Zauzimali su cijeli zid. Mnogi su u tišini šaputali, i približili se da vide u čemu je fora.
Bila je to fotografija školskog dvorišta. Svi su primijetili crnim markerom zaokruženu siluetu. Bila je to Ines. Sama i izdvojena od njih. Na njezinom licu nije bilo osmjeha samo tuga.
I svi shvate. Naglo i nenadano uvidjeli su istinu. Svojim postupcima su je ubili. Nitko od njih, do tog časa, nije ni slutio kako pogubne mogu biti dječje riječi.
Post je objavljen 25.01.2008. u 18:44 sati.