...life is a joke...shit happens...

...u svim pomorskim kulturama plovidba od pamtivijeka ima status kazne Božje...plove samo oni koji nemaju sreće ili pameti da nađu sebi kruh na kopnu...od Polinezije do Murmanska, živjeti na brodu kao mornar ili ribar znači biti ekonomski gladijator koji svoje morsko sužanjstvo zaslađuje nadom da će jednog dana kupiti slobodu na kopnu i promatrati podivljalo more kroz škure svoje kućice na čvrstu tlu...

...razmišljao sam o tome dok sam ležao na leđima i zurio u bijeli, tek netom okrečen pafon...s moje desne strane, ležao je cimer...dijelio nas je samo zastor...jedino što mi je u tom trenu remetilo koncentaciju, bio je glas koji je dopirao iz pravca televizije...Jerry Springer je imao svoj talk show...ne, televiziju nisam vidio, ali sam zato čuo neartikulirane glasove njegovih pomahnitalih gostiju, zapravo to nisu bili glasovi, to su više bili urlici...urlici koje bi tek povremeno nadjačalo bolno stenjanje mog cimera...a onda koraci...u sobu je sasvim tiho ušao doktor u pratnji sestre, medicinske sestre...prišao je krevetu na kojem je stenjao moj susjed i...kako se osjećate danas ?...začuo sam doktorovo pitanje...boli, jebeno boli...kroz zube je procijedio cimer...aha, znači boli...zamišljeno će doktor...a kada bi mogi ocijentli tu bol, koliki bi bio njezin intenzitet, recimo između jedan i deset ?...ponovo zabrinutim glasom upita doc... eleven...zaurliče kolega...fuckin' eleven...

...pored mog krevet su prošli bez ikakvog pitanja...sasvim polagano sam nagnuo glavu na desnu stranu i zagledao se u infuziju koja je kapala nekom nestvarnom brzinom...hm...ako se to uopće i moglo nazvati brzina...odmah do stalka s infuzijom stajao je još jedan omanji stalak na kojem se nalazio dozator s morfijem, a sa tog dozatora me je veselo promatralo maleno crveno dugme kojeg sam samo trebao pritisnuti da bi si dao šut...do njega je visio daljinski, višenamjenski daljinski upravljač, zapravo...to je bio poveći tv remont controller koji se sastojao i od telefona, sa kojeg se naravno nije moglo nazvati, ali su se uredno mogli primati pozivi, i od regulatora sobnog osvjetljenja, i od botuna za poziv dežurnoj sestri i od svačeganečegajoš...nagnuo sam se koliko sam god mogao i pokušao pritisnuti ono crveno dugme koje se nalazilo na dozatoru no nisam uspio, nisam imao dovoljno snage, pokušao sam ponovo...dugme mi se rugalo....

...nakon još nekoliko uzaludnih pokušaja, potpuno sam izgubio i ono malo snage što sam imao, a svaki novi "pothvat" da se domognem nacerenog crvenog botuna bio je čista utopija, tj. bio je sve bezuspješniji, tako da mi na kraju mi nije preostalo ništa drugo, osim one jedne, jedine mogućnosti, a ta mogućnost je bila...jocker zovi...nurs...viknuo sam...ništa...pokušao sam glasnije...nuuuuurs...tišina...čak je i cimer prestao stenjati...pa pička mu materina, ima li ikog pokretnog u blizini...razmišljao sam na glas...no izgleda da me nitko nije jebo ni dva posto...glava mi je polako počela kliziti na lijevu stranu...upravo na toj strani se nalazio ulaz u sobu...pogledavši prema ulazu, ugledah ogromnu siluetu...izoštrio sam pogled...na vratima je stajala veeeelika crnkinja koja je po slobodnoj procjeni mogla težiti nekih...hah...nekih, cca 130-140 kilograma...gledao sam je pomalo iznenađeno...yes sweetie...progovorila je dubokim glasom...lookin' for me...nisam imao snage odgovoriti već sam samo šapnuo...give me a shot, pleeeeease...dovukla je svoje veliko crno dupe do onog crvenog botuna te ga pritisnula s nevjerojatnom lakoćom, okrenula se prema meni, namignula i tiho rekla...sweet dreams baby, sweet dreams...osjetio sam kako me odjednom preplavljuje ogroman val olakšanja, kako mi se pluća pune kisikom, a bol nestaje, kako polagano propadam u onaj svoj mekani, bijeli krevet, zajedno sa jastucima, plahtama, dekom, sasvim polako, čisti slow motion, a onda...onda sam potpuno nestao...

...probudio me nečiji bariton...hey buddy...uff glava mi je bila teška, preteška, nikako mi nije uspijevalo otvoriti oči, a trudio sam se čovječe, jebeno sam se trudio...i onda, onako napola otvorenih očiju ugledah tipa koji je stajo ispred mene i žvakao...izgledao mi je kao wirgley-ev maneken...imao sam dojam da je u usta ugurao najmanje dva paketića wirgley žvakaćih guma...trebao bi ti izmjeriti tlak...promumlja lik i zagleda se u moje ruke koje su do ramena bile u gipsu...samo ne znam kako ću to izvesti...mrmljao je sebi u bradu...boli me kurac, to je ionako tvoj problem...ljubazno sam mu objasnio i ponovo utonuo u san...

...good mornin' sweetie...od nekud je do mene dopirao onaj poznati mi mega alt...are you hungry...teškom mukom sam otvorio samo desno oko i ugledao istu onu crnkinju koja je sad u ruci držala olovku i nekakav šareni papir na kojem je pisalo...your menu...what's your name...promumljah...heather...sa smješkom uzvrati sestra...to me mrvicu zbunilo jer moram priznati da nikada nisam upoznao crnkinju s takvim imenom...heather...ime koje je obično bilo "rezervirano" samo za bijele cure, a pored mog kreveta je stajala ogromana, sisata, sumo crnkinja koja je imala glas poput leonarda cohena ili možda bolje rečeno, zvučala je kao... james earl jones...jednostavno, glas nespojiv sa nekim ko ima sise...no dobro...ok. heather, how's the weather...upitah škiljeći na ono jedno krmeljavo oko...nastupio je tenutak tišine, a onda je prasnula u smijeh...i nije to bio običan smijeh, kao što ni ona nije bila obična, bilo je to tako gromoglasno da su se prozorska stakla zatresla...ma šta stakla, imao sam dojam da se cijela zgrada trese...izgleda da si danas bolje, čim ovako rano imaš volje za šalu...reče heather dok je njezin smijeh i dalje odzvanjao prostorijom...

...jelovnik je bio pomalo nestvaran s obzirom da sam se nalazio u bolnici...btw. za doručak su mi bile ponuđene četiri vrsta kruha...crni, bijeli, kukuruzni, integralni...naravno da sam još imao mogućnost izabrati "francuza" ili englesko pecivo...židovi su mogli naručiti bagel, a za meksikance je tu bila tortilla...pridodam li još k tome bran muffin i blueberry muffin, te kruh od integralne riže...mislim da takvu ponudu nemaju interspar, kaufland i konzum zajedno... uglavnom, odabrao sam orange juice i espresso...heather me začuđeno pogleda pa gotovo strogim i prijetećim glasom naredi...danas moraš jesti, sutra imaš operaciju...ok rekoh...mogu li onda dobiti macchiato...

...ležao sam na leđima i nisam skidao pogled sa duguljastih, neonskih svjetiljki, koje su jedna za drugom prolazile iznad moje glave...ne sjećam se o čemu sam tada razmišljao, ali se sjećam da je vožnja bolničkim hodnicima trajala poprilično...kada smo napokon stigli, tip bez riječi ugura moj krevet u ogromnu prostoriju, baci snop nekakvih papira na moja prsa i izgubi se...ne sjećam se ni koliko sam tamo čekao...vječnost...a možda i dvije...onda je došao jedan doktor, predstavio se, uzeo one papire koji su ležali na mojim prsima, prelistao ih i rekao da će sad poslati sestru...onda je došao drugi doktor, također se predstavio pa me upitao da li je već neko bio kod mene...ja sam kimnuo glavom, a on je otišao...onda je došao treći doktor, predstavio se i rekao da će mi on osobno operirati jednu ruku, a zatim je predstavio svog kolegu (mlađahnog kineza) koji bi mi kao trebao operirati drugu ruku...napokon je došla i sestra...pitala me da li se slažem sa svime...ja rekoh...aha...a ona mi onda pruži olovku da se potpišem...samo sam je onako tupo pogledao...i tek tada je skužila da ne mogu pisati...ups sorry...reče sestra pa mi na desnom ramenu napiše...yes...onda je još nešto srala (uopće je nisam slušao) pa mi i na lijevom ramenu napiše...yes...e tek tada, nako toga...sam valjda bio spreman...

...kako moraju izgledati anesteziolozi...hmmm...zapravo, nikada o tome nisam razmišljao, no činjenica je da su oni nekima bili ili će biti, posljednji doticaj sa stvarnošću, posljednji kontakt s ril lajfom...znači li onda to da bi anesteziolozi trebali izgledati poput anđela...e jebiga sad, a kako izgledaju anđeli...no ako anđeli izgledaju poput ove moje anesteziologinje onda su fakat zgodni i ako je to zadnje lice koje bi trebao vidjeti, onda je to čist ok...iznad mene je stajala strava anesteziologinja, imala je veeelike plave oči i nježno mi se smiješila dok je u ruci držala masku pa mi onako smirenim i toplim glasom objasnila...kako se nemam čega plašiti, da će sve biti u redu i da (kada mi ona stavi masku) krenem brojati unatrag, počevši od 100...i baš kad sam zaustio da je pitam broj mobitela kako bi joj se mogao javiti od "tamo", ako se kojim slučajem ne vratim nazad u operacionu salu, ona me preduhitrila...stavila mi je masku na lice ...gledali smo se i dalje ravno u oči...ne trepćući...shvatio sam da nisam jedini koji ju je htio pitati broj mobitela pa sam krenuo...100...99...98...97...9...a onda je neko upalio mrak...