7 dana https://blog.dnevnik.hr/islak

četvrtak, 17.04.2008.

noćna smjena, strava na farmi

Samo sova i ja.
Kasno poslije podne. Tara se igra s prijateljicama nekoliko kuća niz ulicu. Beba Sammy spava mirno u sobi do roditeljske. Najstarije dijete, plavokosi Oliver stiže kući. Čuje se vika. Oli potrči uz stepenice. Na vrhu stepeništa mama i tata se naguravaju dok Oli pokušava stati između njih moleći da prestanu. Dadilja izađe iz svoje sobe. Zna da su pili. Opet. No ovakve ih još nije vidjela. Žena se derala da se nije jebala s njegovim nećakom (kojeg su privremeno prihvatili na farmi, dok je tražio stan). Odluči izaći iz kuće. Mora proći kraj njih. Ugleda Olija između bijesnih roditelja kako plačnim glasom, no odlučno viče neka prestanu. Tata se podrugljivo osvrne na dadilju upitavši ju želi li im se pridružiti. Ona požuri niz stepenice, čuvši iza sebe mamu kako se dere na nju neka zove policiju. Drhtavih koljena ona krene u potragu za telefonom. Kuća je puna telefona, u svakoj sobi po jedan. No svi su kabeli pokidani. Očito je tata pokidao sve. Napokon nađe telefon koji mu je promakao u divljanju, te se zagleda u spravu. Koga da zovem, pitala se. Je li ona to ozbiljno mislila da zovem policiju? Pozvat ću njenu sestru, pomisli i okrene broj. Nitko se ne javlja! Zatim nazove maminu najbolju prijateljicu. No ona "ima goste a uostalom, i ne želi se miješati u njihove stvari". S kata je dopiralo vrištanje i udaranje. U tom trenu dadilja okrene broj policije. Objasni što se događa i izađe iz kuće. Na prilazu farmi zastane i pazi da Tara ne bi krenula kući, da bar nju zaštiti. Strah ju razdire. Nikad se nije našla u ovakvoj situaciji. U trenutku kad je policija stigla, stazom iz kuće prilazila je mama djece. U rukama je držala bebu Sammyja, iza nje je koračao blijedi Oli. Dadilja se osjeti strašno te zavapi kako joj je žao što je zvala policiju. Slijedeće primjeti krv na ženi te osjećajući se još gore, zavapi kako joj je žao što nije zvala policiju ranije!
Slijedio je razgovor s policijom. Ne, nisu u braku. Ne, ona nema gdje prenoćiti s djecom. Ne, farma je prepisana na njega. I auti. I firma koju je ona naslijedila od oca također je prepisana na njega. Policija objašnjava da ne mogu ništa osim privesti ga preko noći, dok se on otrijezni...i to samo ako ga ona optuži. Ona ne želi. Dadilja sve sluša pola svjesna. Ne zna kako se dogovorilo, no oni su se sakrili iza živice a otac je ipak odveden s farme. Polako i oprezno žena, djeca i dadilja vratili su se u kuću. Sve je bilo nestvarno. Dadilja upita policiju što će sad biti, a oni su rekli da će mu oni iz policijske postaje dozvoliti da nazove prijatelja kako bi kod njega prespavao! A što ako se vrati ovamo, panično upita dadilja! Vi zaključajte sve...(!!!!!!!) Mi dobivamo veliki broj poziva zbog ovakvih stvari, a uistinu smo nemoćni....
Nakon što je dobro provjerila sva vrata i prozore, pomislivši kako je jedan kamen dovoljan da poruši lažnu sigurnost zaključanih vrata...dadilja, djeca i žena dugo u noć sjedili su u prizemlju. Tada žena odvede djecu na kat da malo odspavaju a dadilja ostane sama u prizemlju, umirući od straha. Nije se usudila otići u svoju sobu, da ne zaspi, jer on se može vratiti i prvo bi nju napao jer je ona zvala policiju.
Sjedeći tako u mraku i pušeći jednu cigaretu za drugom, začuje kuckanje na ulaznim vratima!!! Skočila je i šuljala se do ulaza. Na spomen njenog imena shvati da se to nećak vratio ali svejedno tiho zapita - Jesi to ti!? Nećak je uvijek zaboravljao ključ i budio nju da ga pusti u kuću. Ona mu otvori i ispriča što se dogodilo. Ostatak noći njih dvoje je sjedilo na podu i ona mu je bila zahvalna za društvo. On reče kako će se sljedeći dan odseliti a i njoj je preporučio da učini isto. Ne treba ti ovo, rekao je.
Ujutro je žena povela djecu i dadilju u trgovinu igračaka. Tu je djeci kupila poklone. Je li to uobičajena praksa, pitala se dadilja. Djeca su bila tiha. osim bebe Sammyja, koji ništa nije shvaćao i sve mu je bilo super. Žena je obećala - nikad više! No slijedeće večeri on se vratio kao da ništa nije bilo, na dadiljin neopisivi užas. Kada je nakon neprospavane noći trebala sići i preuzeti djecu da oni krenu na posao, noge ju nisu slušale. Umjesto toga, povraćala je po ko zna koji put od prošle večeri. Mučila ju je kiselina u želucu. Na hodniku sretne ženu koja joj reče da je muškarcu strašno žao zbog svega ali dadilja joj reče kako misli da neće moći sići i pogledati ga. Dogovore se da ne mora, i tako prođe prvi dan nakon noći strave. Tara je cijeli tjedan spavala s dadiljom u sobi. Kad bi ova legla, Tara bi se ušuljala i uvukla joj se u krevet moleći da ju pusti s nom spavati jer ju je bilo strah. Dugo joj je trebalo da zaspi, jadnici maloj.
Roditelji su obećali da neće više okusiti alkohola. No dadilja se i dalje osjećala mučno, nije jela, i da nije bilo te predivne djece, već bi odavno bila otišla. Ali njihove riječi "tata i mama se puno manje svađaju od kad si ti tu" zadržavale su ju. Stvarno su joj bili jako dragi svi troje.
Jednoga dana u smočnici je osvanula boca viskija. Dadilji i Oliveru se smrklo kad su ju vidjeli. Oliver je to spomenuo roditeljima na što je dobio odgovor da je piće za radnike na farmi kojim će ih počastiti kad završe s poslom. I stajala je boca nekoliko dana, kao tamni oblak iznad djece i dadilje. I onda je jedno večer žena pozvala Olivera. Poslala ga je po bocu cole. Tu se više ništa nije trebalo reći. Sve je bilo jasno. Bio je to ritual već dobro poznat. Poraženi Oli vratio se iz trgovine i roditelji su besramno krenuli s ispijanjem. Dadilja natjera Olivera da joj obeća da se neće više miješati nego da će sići u prizemlje i bit spreman izaći ako bude trebalo. Vika i svađa uskoro su započele, ovaj put su se zatvorili u sobu i nisu izlazili do jutra, a djeca su spavala s dadiljom. Slijedeći dan opet su se ponašali kao da ništa nije bilo. Osim toga, prkosno su dovukli još pića te cijelu kašetu pive i trusili ju vani u vrtu.
Dadilja je u tom trenu odlučila da mora otići. Objasnila je djeci da ih puno voli, ali da mora otići. Srce su joj parale njihove molitve i plač. A najgore od svega zaboljelo ju je na kraju njihovo razumijevanje. Roditelji su njen otkaz primili hladno, nije ih bilo briga i kao da su ga očekivali.
Još dan danas ona se pita, kako ljudi mogu imati sve, predivnu djecu, jedno drugo, financijsku sigurnost ...a uništavati sve to...

<	travanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (4)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (5)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (10)
Veljača 2009 (10)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (16)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (13)
Rujan 2008 (8)
Kolovoz 2008 (11)
Srpanj 2008 (11)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (20)
Travanj 2008 (18)
Ožujak 2008 (22)
Veljača 2008 (22)
Siječanj 2008 (20)
Prosinac 2007 (9)
Studeni 2007 (27)
Listopad 2007 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

helou

tiredincro@gmail.com

hit counter

"...više nego celi svit i okolicu!"

sewen mi je poklonio pjesmu koja mi puno znači



NEZABORAVAK
FORGETMENOT
FERGIßMEINNICHT

Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest

aj lajk

Grazy Heart
brodjanka
Vukovarski Som
RADOZNALI
lomic
premijer dični ;)
Aribica
Joso49
Advent
nima
Boljun


klarica
samo zore ;)
čiovka
filipinka
maslačkica
umorno oko
gustirna
skaska
fata ;)
kore
slatkogrko i obratno :)
kate misterija
kikica!
forza fiume
levantica

pushmepullme
fulvusica
malena zvijezdica

PUTUJMO

Naslonimo ljestve

Na oblak

Sačekajmo vlak

Pa krenimo dugom

Tom uskotračnom prugom

I putujmo…putujmo…



Između dva oblaka

Kao od stanice do stanice

Dok kraj prozora promiču

Nebeske plave oranice

Lijepo je brojati ciruse

Male bijele ovčice

Što u stado zbiru se

I putovati…putovati



Od kada te nema

Ne putujem često

Ali samo poželi

Jer još ti čuvam mjesto

I možemo zauvijek ovako

Putovati….putovati

BY Boljun