O VLADIMIRU NABOKOVU

petak, 21.11.2008.

Uz vijest o objavljivanju izgubljenog rukopisa "Original Laure" - nekoliko riječi o atmosferi koja ide uz Nabokova. Nekoliko riječi o poetici njegove proze.

Maxim D. Shrayer, «The World of Nabokov's Stories». University of Texas Press, Austin 2001.

Ne znam je li tih davnih 60-ih godina u skromnom dugoreškom kinu igrao film «Lolita» sa Sue Lyon u glavnoj ulozi, sumnjam zapravo, jer su u to crno-bijelo socijalističko doba provokativna filmska djela prikazivana negdje drugdje, u nekim drugim zemljama, no to u krajnjoj liniji nije niti toliko važno. Važnije je to da su novine toga vremena izdašno pisale o glumici, vragolastoj Sue, koja je, iako deset godina starija, izgledala kao naša vršnjakinja i kojoj smo se mi, djevojčice netom zasjele u školske klupe, istinski divile. Meni je ona, štoviše, bila prva osoba u životu koju sam doživjela kao celebrity. Sue Lyon je jednostavno isijavala nesavladivi otpor prema autoritetima, doimala se neobično drskom i zločestom, ali istodobno i strašno zavodljivom. Gledajući njene slike u novinama u mašti smo se suprotstavljale strogoj učiteljici i sveprisutnim susjedima, dok smo sa šefom upravo otvorenog samoposluživanja dogovarale romantičnu večeru u obližnjemu motelu. A tek ime Lolita, eh! Kako je gromko zvučalo! To je stvarno bilo nešto čarobno, nešto poput zvuka neponovljivih mrežničkih slapova: Lo-li-ta! Kažeš Lolita – i već se cijeli svijet počne vrtjeti oko tebe, sve maštarije postanu stvarnost. Kasnije sam, naravno, posve zaboravila simpatičnu Sue Lyon i uzela u ruke roman «Lolita», inače hvaljeno (ali i osporavano!) djelo ruskog pisca Vladimira Nabokova. Roman me oduševio, ali ne temom odnosa prerano sazrele djevojčice i sredovječnog pedofila, koju sam nekoć samo naslućivala kroz fascinaciju spomenutom djevojačkom celebrity, nego poglavito jezičnim bravurama, dotad neviđenim, i nekom «divljinom u zraku» koju su poticale naoko hladne i spore rečenice. S vremenom sam posegnula i za drugim djelima Vladimira Nabokova i shvatila da me taj pisac potpuno osvojio, opčinio. Uveo me, kako je rekao jedan kritičar, u «laboratorij čuda». Kad bih danas trebala otkriti tajnu privlačnosti Nabokovljeva pisma, zacijelo ne bih uspjela jasno i precizno izložiti sve zvukove i odjeke što ih u meni pobuđuju čudesni sinestezijski slapovi te bi se sve svelo na prezentaciju neke sličice iz djetinjstva ili pak gomilanje nerazumljive stručne terminologije. Američki slavist Maxim Shrayer, inače profesor na Bostonskom koledžu, uspio je, čini mi se, ljudima vječno zaigranima poput mene razotkriti tajnu Nabokovljeve umjetnosti. U pozamašnoj knjizi «Svijet Nabokovljevih priča» Shrayer analizira «temeljac» Nabokovljeve umjetnosti, priče, i to u kontekstu piščeva dijaloga s ruskom književnošću, poglavito modernizmom Čehova i Bunina. U obzor njegova istraživačkog interesa ušlo je praktički sve što je ovaj marljivi profesor, Moskovljanin rodom, držao i u vlastitoj emigrantskoj biografiji: ruska lektira, životne činjenice, metafizika, snovi i trajne opsesije Vladimira Nabokova. Tumačeći raskošni prostor Nabokovljeve imaginacije, njegova pravila i putokaze, Shrayer je ispričao jednu novu, veliku priču o književnosti XX. stoljeća, o kulturi Istoka i Zapada i naučio nas nekim važnim stvarima. Vratio nam je povjerenje u maštu i pamćenje te nas uvjerio da smo živjeli u najboljem od svih mogućih svjetova, u svijetu kojim ravna estetika kao najviši autoritet.

(Objavljeno u "Vjesniku" 4. 11. 2008.)

21.11.2008. u 22:44 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	studeni, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Irena: Essential

petak, 21.11.2008.

O VLADIMIRU NABOKOVU

Opis bloga

Linkovi

Kontakt

Rammstein Moskau