IME MAČKE: LJUBICA

nedjelja, 02.11.2008.

Jednom je mačka srela u šumi gospođu liju i pomislila kako je ona pametna i iskusna te da mnogo znači u svijetu pa je pozdravi i ljubazno reče:
- Dobar dan, draga lijo! Kako ste, kako živite? Kako se promećete u ova teška vremena?
Lisica, ohola i naduta, odmjeri mačku od glave do pete i onda uzvrati:
- O, ti jadna čistibrado, ti šarena ludo, ti puka sirotinjo i mišja pokoro, zar se ti usuđuješ pitati kako mi je? Što si naučila? Koliko vještina znaš?
- Znam samo jednu jedinu – odgovori mačka čedno.
- Kakva je to vještina? – upita lisica.
- Kad me progone psi, mogu skočiti na drvo i spasiti se.
- Zar je to sve? – prezirno će lisica. – A ja znam stotinu vještina; osim toga, imam još i punu vreću lukavština. Žao mi te; hajde sa mnom da ti pokažem kako se može uteći od pasa.
Uto naiđe lovac sa četiri psa. Mačka brže-bolje skoči na drvo i sjedne sasvim ispod vrška pa se tako sakrije u granju i lišću.
- Otvorite vreću, prijo lijo, otvorite vreću! – dovikne joj mačka. No, psi su liju već ščepali i čvrsto držali.
- O, prijo lijo – rugala se mačka – prisjelo vam uza sve vaše vještine. Da ste se mogli popeti ovamo gore kao ja ne bi vas stigla ta zla kob.

Ovo je poznata bajka braće Grimm Lisica i mačka. Bajka je to koja, kao i svaka bajka, nosi neku važnu poruku, ideju ili pouku. Učitelj će nam reći da je njena poanta u skromnosti: lija je razmetljiva i hvalila se svojim vještinama, dok je mačka realna i istaknula je samo ono što joj nedvojbeno daje prednost pred drugim bićima. Ona, naime, kaže: “Kad me progone psi, mogu skočiti na drvo i spasiti se”. Međutim,
bila bi to odveć banalna poruka, upućena k tome samo onima koji imaju strah od pasa. Smisao priče je u simboličkom potencijalu slike. Tu su drvo, mačka, lisica, lovac i psi. Lovac je krotitelj divljih nagona, snaga koja obuzdava žestinu i divljaštvo. Lisica je nositeljica histerije. Psi su vladari podzemnoga svijeta, pakla i smrti. Drvo pak predočuje središte života. Simbolizam mačke u tom okruženju nije lako opisati. Raspon značenja kreće se od krajnje negativnog do krajnje pozitivnog. Moglo bi se čak reći da on uključuje sve zamislivo, jer mačji atributi idu od božanskog do tvarnog. U starom Egiptu, recimo, mačka se štovala kao jedna od zaštitnica čovjeka, u muslimanskome svijetu pripisivala joj se čarobna moć, a u nekim istočnjačkim religijama povezivana je sa grijehom i svakovrsnim pretjerivanjima. Stoga je Grimmovu bajku Lisica i mačka najprimjerenije tumačiti kao pokušaj nametanja slijepe histerije kao norme života koji završava neuspjehom, dok se koncentrat zamislivoga spašava bijegom u mudrost, središte života. Naš život je, kako kaže poetesa Marija Čudina, divlja duša:

To zbivanje, jer preobražavanje nije ništa drugo do nježno ili okrutno zbivanje, ja sam zamijetio još kad sam vjerovao da se moja duša, ta mala plamena iskrica, ne sastoji ni od čega drugog osim od same čiste, pročišćene, divljačnosti koja joj je morala biti dovoljnom. Bijaše mi čak i milo pomišljati da je ta duša već u svom začetku, strmoglavim, spiralnim letom kroz kozmičke prostore, koji sežu do neizmjerljivih dubina, neraskidivim nitima vezana za samo začeće Zemlje, koje je započelo u neobično vrućoj gustoći svemirskog vulkana, što je iza sebe izbacio i moju Divlju dušu, njezino tvrdokorno sjeme što se zatim lako, bez tuđe pomoći, samo posijalo u tlo rodnog, plazmatičnog otočja.

* * * * * * * * *

Mačka je duša svega. Njene tragove nalazimo posvuda – u zemljopisnim imenima (Mačkat, Mačkov Kamen, Mačkovac), pop-glazbi (Cat Stevens, Mica Trofrtaljka, Atomic Kitten), stripu (Tom i Jerry), filmu (Mačka na vrućem limenom krovu), u frazeologiji (mačji kašalj). Pjesnički je to nabolje opisao Zvonimir Golob u čuvenoj pjesmi Mačka:

I nema takve mačke koja već nije žena
još prije nego šapom dotakne tvoje lice.
Ona je u tebi gost, a ti si kuća njena,
zaboravljeni jug u gnijezdu lastavica.

Ako je čuješ noću to nije glad, ni voda
sa stabla u nju uđu još zajednički pređi.
Na nekoj staroj slici, dok pored tebe hoda,
ti ćeš uz nju stati na nepoznatoj međi.

Vikne li netko u snu njezino pravo ime
pretvorit će se opet u kraljevnu iz basne,
niz oluk tvoj će pasti u zoru, jedne zime,
i nestati sa jatom ždralova koji kasne.

Mačka u pjesmi koju smo upravo čuli korespondira s idejama Apsoluta, s predodžbama o prvotnoj tvari hipostaziranoj u duši i vječnom ženskom, koje su krajem XIX. i početkom XX. stoljeća promicali ruski filozofi iz krila novoga pravoslavlja. Duša, dakle duša svijeta, prema njihovome tumačenju ima formu apsolutnoga savršenstva i pojavljuje se kao “vječni predmet” i “živi ideal”. Ona je “živo duhovno biće”, mudrost i snaga svijeta, Apsolut. Kako taj apsolut ima ženska obilježja – sve na svijetu je žensko. Ili – sve na svijetu je mačka. A mačka pak kao zbir pojedinačnosti ili jedinstva različitosti proizvodi doživljaj stvarnosti kao istodobne egzistencije mnoštva i ničega. Željela bih to objasniti ovim nepretencioznim zapisom:

Horoskop, most, autobus, knjiga, pas, cipela, putovnica, lokva, krumpir i tako dalje, i tako dalje. Rekli bismo: stvari i bića koja nas okružuju. Mali i veliki predmeti, tekući i kruti, statični i aktivni, bijeli i crni, brojevi, sjene i mirisi. To su stanja. Blizina, daljina, oduševljenje, ljutnja. Stavovi. Ukratko: svijet koji nas okružuje. Je li realan ili nerealan - ne znamo, ali da pojave u njemu nisu u jednini - posve je sigurno. Na taj zaključak upućuje nas fenomen smrti, kraja puta, koji svojim učestalim očitovanjem na paradoksalan način množi činjenice, proširuje svijet i obogaćuje jezik kojim se služimo. Svakim danom, naime, nešto nestaje iz našega vidokruga - padne nam, recimo, televizor i razbije se, a već sutradan na stoliću imamo drugi, ljepši i savršeniji. Bujne krošnje lipe redovito u kasnu jesen zbace staro, suho i zgužvano lišće, a već u proljeće grane zablistaju novim, svježijim i sočnijim izdancima. Ili pak elementarna nepogoda (potres, poplava, požar) uništi zanimljiv grad, no na površini zemlje ne ostane prazno mjesto, nego se ubrzo podignu nove kuće, parkovi i raskršća, a u materijal novoga naselja umetnu se komadići negdašnjega (npr. javni sat zaustavljen u trenutku potresa) i tako dobivamo sliku kontinuiteta trajanja u vremenu i prostoru. Odlaske ljudi iz susjedstva nije ni potrebno komentirati, jer u njihovim stanovima, nakon što odu s ovoga svijeta, ostaju njihova djeca ili bračni odnosno vanbračni partneri. Sva mjesta, drugim riječima, ostaju popunjena, jer svijet je uvijek određena količina nečega. Bez obzira na to koliko sporimo o njegovoj zbiljskosti. I upravo taj kontinuitet stvari i bića potvrđuje da ništa nije unikalno, jedinstveno u vremenu i prostoru, nego da se sastoji od mnoštva koje poput raskošnoga vodoskoka prska nezaustavljivi život na sve strane. Mnoštvo prozora, mnoštvo jabuka, mnoštvo muha, mnoštvo kamenčića, mnoštvo ciklama. Naposljetku, tu je i mnoštvo svih mnoštava.
Da nitko i ništa nije sam (ili samo) po sebi - u praksi nas može uvjeriti smisao svake (s)tvari. Uzmimo samo nasumce navedene primjere s početka ovoga teksta:
horoskop. Horoskop je apstraktni prikaz energija koje čovjeka određuju u mreži mnoštava. Most povezuje mnoštva: ljude s obalama, životinje s krajolicima, gradove s gradovima. Autobus distribuira mnoštvo po raznim točkama u prostoru, tj. odvozi ljude na nove površine i vraća ih ishodištu. Knjige pak s pomoću složenoga jezika šifri prenose iskustva trajanja u vremenu. Pas emanira osjećaje prijateljstva. Cipela ublažava dodir žive i nežive tvari. Putovnica memorira putnika. Lokva zrcali oblik prirode. Krumpir predstavlja spremište energije za rast čovjeka i životinje. Iz ovih jednostavnih primjera vidimo da je sve na svijetu povezano i da se u toj povezanosti neprestano kreće. Filozofija je to nazvala svejedinstvom, odnosom Ja-Drugi, dijalektičkim materijalizmom i drugim poznatim imenima. Matematika je izmislila pojam plus neizmjerno i prakticira infinitezimalni račun. Daniil Harms u svojoj teoriji brojeva operira cisfinitumom. Povijest religije inzistira na panbabilonizmu. Geopolitika donosi panarabizam, pangermanizam, panslavizam. U političkom životu postoji Paneuropska unija. Psihoanaliza istražuje panseksualizam. Sport poznaje totalni nogomet i Panathinaikos. Umjetnost pak ističe "ono nešto" što još nitko nije jasno definirao. Jedino se narodna mudrost, nevična kovanju termina i proizvodnji teške magle, zadržala na dojmu duplikata iliti dvojnika, pridodavši bićima, stvarima i pojavama sjenu, drugi, nevidljivi dio, astralni kod, koji je nazvala anđelom. Pogledajmo u rječnike što je anđeo. Što je anđeo? Anđeo je nekakvi neuhvatljivi posrednik između neba i zemlje. Reklo bi se: medij, jer mu je ime izvučeno iz grčkoga angelos, što znači glasnik. Bolji leksikoni tumače da se oni hrane nebeskom tvari. Obličjem su anđeli pak humanoidi, odnosno učitelji i zaštitnici prolaznih ljudskih tijela. Slavenska mitologija dvostrukosti nalazi ime dvoedušnik, tj. onaj koji ima dvije duše. Biće dvoedušnik navodno noću posprema tijelo u duboki san, a duh pušta van u različitim tuđim formama, živim i neživim (čovjek, mačka, kotač). S obzirom da svi složeniji organizmi spavaju - svi su i dvodušnjaci. Jedno misle, drugo rade. Jednom polovicom su u snu, drugom na javi. I u svakom trenutku otisci su svugdje. Negdje su čak i kanonizirani. Primjerice, u ruskoj banji astralni kod zove se banik, a obličje mu zamišljaju kao gologa starca koji održava red u parnoj kupaonici: korisnicima koji se dolaze pariti i prati nakon zalaska sunca bit će oderana koža. Ili ih čeka gušenje. Vodeni je gospodar voda. U deklaraciji piše da su to anđeli koje je Bog zbog neposlušnosti gurnuo s neba u vodu. Očituju se smijehom, fućkanjem, pjesmom i stenjanjem. Kao Lorelei Heinricha Heinea:

Zahladila večer, tišinom
Ni Rajne ne čuješ struj -
Tek onom žari visinom
Još zapadnog sunca ruj.

A tamo sjela djeva,
Prekrasan lik joj i stas.
U zlatnome ruhu sijeva,
I zlatnu češlja vlas.

Dvorišni žive u dvorištima. Izgledaju kao zmije s pijetlovom glavom i krijestom, a noću nose lik domaćina. Dvorišnoga nalazimo u pjesmi Bazilisk Marije Čudine:

Onaj koji Baziliska ovamo šalje, uvijek je dalek.
I ćuti. O njemu bajka vječna nije rekla ništa.
Taj spokojno drijema na dnu jedne sante leda.
Bazilisk sam okolo skita. Malo više od trena

i on je besmrtan kao sva ovdašnja bića.
A onaj koji ga šalje iz pećine izvana vruće,
a iznutra pune zimskog mraza, pokazati se neće
nikad. Bezličan je i proziran sav.

Dvorišnima su bliski domaći, koji također nose obličje domaćina kuće. Bit će da ih je "dočarao" Drago Ivanišević u pjesmi To što sam:

To što sam od vas okrenuo svoje lice
mili moji
nije moja volja bila
neka se nevidljiva ruka sa mnom našalila
i ja ne gledam više u vas već u neki zid
siv i visok je taj zid i na njemu
iščezavaju sve slike što sam ih u očima nosio.

No, duplikati bića i stvari nisu samo bezazleni, eventualno histerični i nestrpljivi, nego i opasno zli. U tu skupinu spadaju bjesovi, vještice i vragovi. I oni se dijele prema mjestu stanovanja (šumski, kućni i slično), a znak raspoznavanja im je rep, kopita i rogovi (skriveni ili vidljivi). No, o njima je bolje ne govoriti, jer bi se uskovitlao nepotreban strah. Recimo radije da ne živimo u praznom prostoru, nego da svaki milimetar zemlje, zraka i vode napučuju anđeli i vragovi. O tome svjedoče imena bilja, gradova, ljudi, pojava: Los Angeles, anđelika, Anđeoska tvrđava, Vražji prolaz, Fra Diavolo, Angelina Jolie i tako dalje. Iz toga, naposljetku, proizlazi da se književnost, kao i ostale umjetnosti uostalom, ne referiraju na nas, nego na naše astralne kodove. Zato je umjetnost neuhvatljiva. No, niti politika, geografija, filozofija ili lingvistika nemaju izravne veze s nama, ne operiraju našim imenom i prezimenom (i matičnim brojem) kao poljem svoje istraživačko-pragmatične znatiželje. I one se obraćaju našim nebeskim namjesnicima. Jer mi jednostavno ne postojimo. Postoji Sve. Apsolut. Duša svijeta. Pa kako, na kraju, toj nepostojanosti, apsolutnoj duši, otjelovljenoj u mački - dati ime?

* * * * * * * * *

Ime ima magičnu moć. Što bi rekli Latini: Nomen est omen. Nije, prema tome, svejedno koje kombinacije samoglasnika i suglasnika odaberemo za obraćanje onome što nas zanima. Zaista nije svejedno. Jer, kako je zamijetio pjesnik Jorge Guillen, imena su utisnuta duboko u svijet stvari i pojava:

Osvit. Obzorje
Podiže trepavice
I počinje opažati. Što? Imena.
Ona su na patini.

Upravo stoga filozofija imena inzistira na vezi između imena razumnoga bića i onoga što se dogodilo u njegovu životu, dakle što ono jest, odnosno, na – recimo to tako - aktivnom funkcionalnom načelu. Umjetnički je tu vezu, tu materijalnost duhovnoga procesa i jedinstvo biljno-životinjsko-ljudskoga svijeta, najbolje objasnio američki pjesnik Walt Whitman:

Mirisno bilje mojih prsa,
Listove iz vas ja pabirčim, pišem, da poslije budu
najprimjerenije čitani,
Listovi groba, listovi tijela što rastu ponad mene ponad smrti,
Višegodišnje korijenje, visoki listovi, O zima vas neće
smrznuti nježni listovi,
Svake godine nanovo ćete cvasti, ponovo se pojaviti ondje
odakle ste se povukli;
O ne znam hoće li vas mnogi što prolaze mimo otkriti il’
udahnuti vaš slabi miris, premda vjerujem da
nekolicina hoće;
O vitki listovi! O cvjetovi moje krvi! dopuštam vam da na svoj način govorite
o srcu koje je ispod vas.

* * * * * * * * *

Uz ideju mačke najbolje odgovara ljubica. Ta biljka rasprostranjena je zamalo na svim područjima zemaljske kugle, od tropskih do hladnijih krajeva, u raznim oblicima, bojama i mirisima. Može biti pitoma i divlja. Od pitomih najpoznatija je maćuhica, a od divljih najčešće se spominju mirisna, bijela i pasja. Njihova uporabna vrijednost proporcionalna je klimatsko-zemljopisnoj zastupljenosti. U ljekarstvu su, primjerice, poznata blagotvorna svojstva maćuhice: njeni se listovi i cvjetovi koriste za spravljanje lijeka protiv kašlja, hripavca i drugih plućnih bolesti, kao i za liječenje bolesti mokraćnih organa. Mirisnu ljubicu pak narodna medicina propisuje za lakše izlučivanje sluzi i kod raznih upala, a industrija za dobivanje kvalitetnih parfema. Od ljubica se, isto takvo mogu spraviti i fina jela. Jedno od njih je i Ledena pjena od ljubica, pa onima koji možda manje koriste cvijeće u kuhinji, nije naodmet dati recept:

Treba uzeti: 13 dekagrama latica mirisne ljubice, pola naranče, 1 decilitar slatkoga vrhnja, 12 dekagrama šećera i 1 vanilin-šećer.
Šećer se prokuha sa četvrt litre vode i pričeka da nastane gusti sirup. U smjesu se umiješa vanilin-šećer i ostavi da se hladi. Kad sirup postane mlak, umiješaju se latice mirisne ljubice i sve se ostavi da se ohladi do kraja. Sirup potom treba procijediti, umiješati tučeno slatko vrhnje i dodati narančin sok. Kompoziciju valja staviti u hladionik, a nakon toga mikserom dobro izmiješati i posuti preostalim laticama mirisne ljubice.

Niti ideologije nisu imune od raznih ljubica: prisjetimo se samo nedavne povijesti i poznatog refrena:

Druže Tito, ljubičice bijela
Tebe voli omladina cijela.

Druže Tito, ljubičice plava
Tebe voli i staro i mlado.

Apsolutnu predanost ideologiji “socijalizma s ljudskim likom”, njeno prihvaćanje, naglašava posljednja kitica državne pjesme, koja kaže:

Druže Tito, mi ti se kunemo
Da sa tvoga puta ne skrenemo.

Korijene ovog biljno-životinjsko-ljudskog zatvorenog sustava otkrila sam u književnom stvaralaštvu hrvatskog narodnog preporoda, točnije u slavnim stihovima Đulabije, ljubezne ponude za Ljubicu od Stanka Vraza. U ovom romantičarskom kanconijeru iz 1840. godine poet Vraz stopio je ljubavne osjećaje spram znamenite Ljubice Cantily s doživljajem ljepote nove domovine Hrvatske:

Ljubica mi stvara
vrte vilovinje,
Uči, kako srce
s srcem se spominje.

Ona mi j’ Areta,
Nausika milena,
Ona i Penelopa –
kruna slavnih žena.

U Njenoj ljeposti
čuda su ti moja,
Koja vijek raskladam,
gledam bez pokoja.

Njezin mi je posmijeh
pismo začareno,
Što još ne bijaše
nikim tumačeno.

Sa svojim očima
sunce mi je Ona,
S kog mi duša zvoni
kano stup Memnona.

* * * * * * * * *

Stanko Vraz je u svojim stihovima predstavio Ljubicu kao totalitet, prostorni, vremenski, duhovni, zagrobni. Uz pomoć figure sinegdohe, koja funkcionira prema načelu “pars pro toto”, uputio je na sve ono što čovjek ne može obuhvatiti osjetilima vida, sluha, okusa, opipa i mirisa. Obuhvatio je prostor s toponimima Ljubelj, Ljuben, Ljubija, Ljubina, Ljubinje, Ljubište, Ljubljana, Ljubno, Ljubomir, Ljuboten i Ljubuški, obuhvatio je – prisjetimo li se da se ljubica na latinskom kaže viola – glazbene instrumente violinu, violu i violončelo, s podvrstama viola da braccio, viola da gamba, viola d’amore, zatim neočitovane ultraljubičaste zrake, pa književne likove poput Shakespeareove Viole iz Dvanaeste noći ili kako vam drago, i “i drugo, i drugo”, kako bi se izrazio ruski pisac Vladimir Nabokov.
Eto, sve je to bilo razlogom što sam svojoj mački dala ime Ljubica. Neki znanci predlagali su mi da je nazovem Mimi ili Petra, no ja sam u toj životinji vidjela samo Ljubicu, Totalitet, Vječno žensko ili kako to već nazovemo. Na kraju bih voljela čuti još i poznatu Ezopovu basnu o mački, jer ona svojim jednostavnim slikovnim sustavom poručuje da nije svejedno “kakvo ime dati mački”.

Uhvatila mačka šišmiša koji je bio sletio na zemlju. Budući da ga je htjela pojesti, počne je on preklinjati da mu se smiluje. Kad mu je mačka rekla da ga ne može osloboditi, jer je po nalogu na ratnoj nozi sa svim pticama, šišmiš joj odgovori da on nije ptica nego miš. Tako se on oslobodio. Drugom zgodom opet padne na zemlju i zgrabi ga druga mačka. I nju stane preklinjati da ga poštedi. Kad mačka reče: - Ja sam neprijatelj svima miševima! – šišmiš brzo doda: - Pa nisam ja miš nego šišmiš! – Na taj se način i ovoga puta oslobodio. Eto, dogodilo se da se šišmiš spasio, jer je dvaput promijenio svoje ime!
Pouka: Basna govori da mi ne moramo uvijek isto ustrajati, jer moramo zapamtiti da često izbjegnu opasnost upravo oni koji se prema prilikama znaju preobraziti.

A poruka je da svatko treba imati svoju mačku, svoj svijet, svemir ili dušu. Jer – mi smo prolazni, a umjetnost ostaje.

02.11.2008. u 22:28 • 1 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	studeni, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Irena: Essential

nedjelja, 02.11.2008.

IME MAČKE: LJUBICA

Opis bloga

Linkovi

Kontakt

Rammstein Moskau