Daklem,..
Još ove noći bio sam sa susedom Leosom i prijateljom Fitzom (bijahu i mnogi drugi) na prvoj večeri Metal Festa u Sračincu, malom-velikom selu zapadno od Varaždina.
Organizator koncerta (i ovaj put) bila je Udruga mladih iz Sračinca i manje-više je cijela oragnizacija išla privatnim kanalima (neka me ispravi netko tko zna točne detalje).
Prve večeri, na kojoj sam ja prisustvovao, nastupili su Cydocore (Novska), Moltencore (Kutina),Seed Of Evil (Ivanec) i Chained In Agony(VŽ?).

Nažalost, budući da smo stigli poprilično kasno, a nitko ZAPRAVO nije znao kad svirka počinje, propustili smo prva dva benda (Cydocore i Moltencore), što mi je prilično krivo, jer su dečki iz mog kraja, a postoji čak i šansa da ih poznam (barem Cydocore...). Par stvari od Moltencore-a čuo sam izvana s parkirališta gdje smo sjedili i zvučali su mi sasvim OK.
Dok smo ušli, već se je na binu postavljao Seed Of Evil. (Inače, ljudi imaju odličan background, pa proguglajte malo!)
Moj sused je imao neke zamjerke glede izgleda njihove pjevačice (ne mogu ga kriviti), ali već nakon par stvari nestala je svaka sumnja: ženska je imala takav glas (barem za death-metal) da su se mnogi tipovi mogli pred njom skriti u mišju rupu!!! Naravno, cijeli bend je zvučao super, no moji progovori idu (kao u većini slučajeva) preglasnim basevima i relativno nerazumljivim vokalima. Za usporedbu, izašao sam van i napravio krug oko zgrade: "ispred" benda sve je zvučalo razgovjetno, mada malo tiše nego unutra, sa strane je bilo relativno bučno dok se je "iza" benda isticao zvuk bubnjeva i basa (iznenađujuće čist!).
Palo mi je na pamet da bi se mogla napraviti sasvim dobra snimka cijelog događaja, ako bi se postavilo par mikrofona ispred i iza zgrade (u pravcu istok-zapad).
Nažalost, u kratkom razgovoru sa čovjekom koji je sjedio za miksetom, saznao sam da se koncert uopće ne snima, što smatram da je veliki minus za uspjeh (financijski gledano) i još bitnije, za bolju promociju budućih događanja.
Nakon toga odlučio sam se prepustiti uživanju u zvuku metala.
Mada nisam ljubitelj death-metala uvijek me ponese taj rasturajući zvuk gitare i duple bas-papučice na bubnjevima (a bila je sveprisutna!). Draga mi je pomisao da još uvijek postoje mladi ljudi koji ne pristaju na kompromise tipa Classic Club (bolje da ne znate!) ili Vjekoslava Huljić (Bože, sačuvaj nas ovakvog zla!).
Mogu ljudi pričati što god žele, ali ja znam da 85% ovih mladih ljudi IPAK razmišlja svojom glavom, umjesto da puste doktoru Ivi da to čini umjesto njih.
BTW, jeste znali da preko 50% Hrvatica i Hrvata želi ući u NATO i EU?
Zanima me samo: kojih 50%???
Koliko ja znam, mene nije nitko ništa pitao, a još uvijek plaćam porez ovoj jebenoj državi!?!
Možda VI ulazite u ovih 50%? Hmmm,... something's fishy 'round here!!!
NAMJEŠTANJE PREDIZBORNIH REZULTATA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
*************************************************

Ljudi moji dragi, mene je Elektra već prije X mjeseci zabilježila za jednu forvardušu. Radi se o pjesmama koje slušam, koje su ostavile traga na meni. Sad kad sam relativno pijan, mogu konačno pisati i o tome.
Draga i poštovana Elektra, slijedi popis.

1. Knocking On Heaven's Doors (G'n'R) - veći dio moje mladosti bila je sveprisutna, tada možda više iz bunta, sada više iz nostalgije. Što je,je: Dylan je napisao odličnu stvar, ali tek sa Gunsima dobila je neku snagu i (što je važnije) svjetsku popularnost i utjecaj.

2. Nothing Else Matters (Metallica- RIP) - Koliko vas koji svirate gitaru ste prvo naučili ovu stvar??? Ova pjesma predstavlja masovnu potražnju za Metallicom među ljudima koji priju nisu htjeli čuti za bilo kakvu vrstu metala, ali OPREZ: neka vas ne zavara nježna melodija, album na kojem se nalazi ova pjesma prepun je izvrsnih i vrlo teških pjesama koje većina radio-postaja nije htjela puštati jer bi im smanjile slušanost. Toliko o konzervama i licemjerju. Inače, Metallica više NIJE moj omiljeni bend. Good days are gone.

3. Hey, Joe! (Jimmi Hendrix) - pjevač i gitarist, glazbenik koji se divio Dylanu, ali je svoju glazbu temeljio na svojem doživljaju, vjerujem da je ostavio traga na svima nama. Tek kad poslušate njegove NEPOZNATE stvari (one koje ne puštaju na radiju i TV-u), možete shvatiti koliki je genije bio i kakav smisao za melodiju je imao u glavi. Nasreću (ili nažalost?), nitko ga nije uspio kopirati. Generacije su zbog njega počele slušati i svirati rock i blues. Jimmi, we owe you one!!!

4. Big Bad Moon (Joe Satriani) - čovjek koji je počeo svirati onog dana kad je Jimmi umro, do danas je iz njegovog patronata izašlo stotinjak svjetski poznatih gitarista (i glazbenika općenito). Mada je jedan od najvećih tehničara rock-gitare, svoj opus temelji prvenstveno na bluesu i rocku, tek ponešto na metalu i ostalim stilovima. Ono što me impresionira kod njega je činjenica da svaka njegova stvar, bez obzira koliko jednostavna ili naporna bila, ima svoju slušljivost i neće otjerati slušatelja, već će ga privoliti da sluša dalje. Joe (kao i Jimmie) razumije bit glazbe: osjećaji.

5. Left With His Hope (Edgar) - ovo je pjesma mog starog prijatelja Ivana Petranovića, inače nastala u vremenu prije grupe Edgar. Pjesma njeguje irski melos i govori o naporima jednog čovjeka da se izbori u životu i ostvari svoje ciljeve. Pokušajte naći ostale njegove pjesme na Demobands.com i sličnim sajtovima, vjerujem da se nećete razočarati. Nije metal niti rock, ali BOGAMI nije niti cajka (fala Bogu!)!

Draga i poštovana Elektra, sad dok pišem ovaj popis čini mi se da bih mogao tako do jutra, no (gle čuda!) jutro ionako već dolazi, pa ja laganini odlazim sa Neta, pa se čitamo slijedećom prilikom.
Drage moje blogerice i poštovani blogeri, čuvajte se, uživajte u ljetu i slobodnom vremenu, i ne dajte da drugi misle umjesto vas (da vam ne bude žao poslije!)!
Pozdrav svima!!!!!!!!!!!!!!!!!

(Dragec, još jemput fala za programe!!!)