web counter ...tek tako uz put...


Ne znam tko- ili što- je postavio pitanje. Ne znam ni kad je pitanje postavljeno. Ne znam odgovaram li. Međutim, jednom sam odgovorio s "da" nekomu-ili nečemu. Od toga trenutka seže sigurnost da je egzistencija smislena te da stoga moj život- u posluhu- ima smisao i cilj.

...tek tako uz put...

06.12.2012., četvrtak

Stvoreni za Nebo

http://www.youtube.com/watch?v=vtEzKzG3sqI

- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.10.2012., petak

Ponuđeni odgovor glasi:

Radije ću živjeti kao da Bog postoji i na kraju shvatiti da ne postoji, nego živjeti kao da Bog ne postoji i na kraju shvatiti da postoji… (tzv. Pascalova oklada)

„Kao da postoji“?
Što to znači?
Postoji li, ili ne postoji?
Koji Bog?
Koga ili što predstavlja taj pojam „Bog“?
Čije ću pritom objašnjenje uzeti? Kojoj ću se religiji prikloniti?
Čije ću pojašnjenje prihvatiti?
I kad prihvatim, koje mi ta religija rješenje nudi na pitanje koje se nadalje samo po sebi nameće: Što to znači „živjeti kao da Bog postoji“?
Zašto bih trebao živjeti tim načinom radije negoli onim drugim?
Koje mi prednosti taj način donosi? U konačnici, što znači „živjeti kao da Bog ne postoji“?
Netko će odmahnuti rukom i reći da ga se, dok se bori kako preživjeti i prehraniti sebe i obitelj, takve besmislice ne tiču.
Drugi će odmah nametnuti svoj sustav odgovora na pitanja.
Tko je u pravu?
Možda me upravo moje nebavljenje tim pitanjima ili pak krivi odgovori navedu na loše životne izbore radi kojih ću kasnije žaliti ja, moja djeca, prijatelji ...
Ne moram ležati u krevetu, na plaži, uz rijeku ili na livadi dok o njima promišljam.
Razmišljati mogu i radeći.
Nije li bolje biti onaj koji razmišlja? Iako to u konačnici, barem vidljivo, ne pridonosi „velikim“ svjetskim ili nacionalnim političkim odlukama…

- 18:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.11.2006., petak

Ili...

Mogu li se sakriti bar na tren
Pobjeći od hektične svakodnevice
Zavući se u svoju ljusku i čekati
Tražiti smisao kad je taj pojam nestao iz spoznanja
Što je važnije ti ili ja
Čeznuti za pravdom kad je već nestala s obzorja
Misliti u zbrci navirućih pitanja
Odgovoriti i stvoriti novi problem
A izbor
A važnost postavljenih zahtjeva

Razlučivanje
Otvoriti Knjigu i smiriti se
Ući u razgovor s Transcendencijom
I osjetiti se grešan
Krenuti dalje s većom nesigurnošću i još manje znanja
Možda s više iskustva
Ali što je ono
Samo zapreka ljubavi
Ili pak baza djelovanja

Da
Krenuti
I tražiti
Ljubiti kad se ljubiti ne može
I imati oslonac u Njemu
Nesiguran činim li Mu dobro i je li zadovoljan
Stvorenje nije
Možda tek prividno s vremena na vrijeme
Nije važno
Ljubi reći će On
Samo budi tu
Daj znak da te ima
Da dišeš
Da spoznaješ
Da ljubiš

- 16:43 - Komentari (10) - Isprintaj - #

07.09.2005., srijeda

Glas za mir

«Naše djelo mira mora započeti unutar osobnoga svijeta svakoga od nas. Da bismo sagradili za čovjeka svijet bez straha, sami moramo biti bez straha. Da bismo sagradili svijet pravde moramo sami biti pravedni. I kako se možemo boriti za slobodu ako sami nismo slobodni u svojoj nutrini? Kako možemo tražiti od drugih da se žrtvuju ako sami nismo spremni na žrtvu?...Samo u istinitu i iskrenu predanju zajedničkome interesu možemo dosegnuti onu snagu i neovisnost, jedinstvo nakane, jednakost prosudbe koji su potrebni želimo li se pokazati doraslima svojoj zadaći za budućnost, kao ljudi jednoga naraštaja komu je podarena mogućnost graditi u vremenu svijet mira.» Dag Hammarsjöld
Istina, neki je traže. Istina, rijetki je prepičavaju. Istina ipak treba te glasove. Oslobodite mir!

- 14:06 - Komentari (4) - Isprintaj - #

28.02.2005., ponedjeljak

Palma

U jednoj pustinji je rasla mala, kržljava palma. Mogla se opisati svakim atributom osim onim da je “lijepa” i “snažna”. Ipak, borila se. Jednoga dana je na svom putu pustinjom do nje je stigao beduin. Prvo što je pomislio bilo je zgražanje nad ružnoćom naše palme. “Kad je ovako ružna, nije joj potrebno dalje rasti.”- rekao je te stavio na nju jedan veliki kamen i otišao dalje svojim putem. Vrijeme je nastavilo teći, a snjime i palma koja se nije prestala boriti za opstanak. Bila je svjesna nemogućnosti rasta u visinu, i zato je sve svoje snage uložila u jačanje i rast korijenja. Time je palma zadobila mogućnost rasta u visinu. Novom snagom iz dubine je uspjela zbaciti kamen i izrasti u predivno stablo kojem bi zavidjele najljepše plaže. Nakon mnogo godina pustinjm je prolazio beduin izmoren vručinom i zagledao se u palmu te se odlučio odmoriti u njenom hladu. Nije ju prepoznao…
Čovjeku mogu odrezati krila, no zaboravljaju da ima dušu.

- 16:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

01.08.2004., nedjelja

Turist

U prošlom stoljeću neki je turist iz SAD-a posjetio glasovitog poljskog rabija Hofetza Chaima. Bio je iznenađen kad je vidio da je njegova kuća ispunjena knjigama. Jedini namještaj bili su stol i klupa.
“Rabi, gdje Vam je namještaj?”, pitao je turist.
“A gdje je Vaš?”, pitao je Hofetz.
“Moj? Ja sam ovdje na prolazu. Ja sam ovdje samo turist.”
“To sam i ja.”

- 18:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

09.07.2004., petak

Čovjek koji je gledao oblake

Poznavao sam ga jako dobro,
Čovjeka koji je gledao oblake.
U njima je vidio mnoge predmete
u svim mogućim formama.
U njima je vidio jedan novi svijet
kao san koji treba uhvatiti.
Ali nije nikada uspijevao.
Sjećam se da se jednog lijepog dana
pojavila bijela bjelcata “oblačina”.
Ja sam mu rekao da mi izgleda poput čudovišta,
dok se njemu činio poput anđela.
Možda je to zato što svatko vidi samo ono što želi vidjeti.
Nešto slično je i s istinom.
Priča je to poput ostalih.
Možda ju je netko već i čuo.
Može se mijenjati,
ali će svejedno uvijek biti ista:
Priča čovječanstva.
A oni oblaci su sada već prošli,
i prolaziti će ovdje još više neko ikada.
I proći će.
Da, proći će.
Sada kad bi moj prijatelj plemenitog srca trebao već biti puno stariji
želio sam ga upitati što vidi u svome ogledalu.
Ali su mi rekli da se izgubio
u bistrini jednog plavog neba
i nitko više ne zna gdje je.
Poznavao sam ga jako dobro,
čovjeka koji je gledao oblake.
Možda iz potrebe za ljubavi.
Možda iz potrebe za bajkama.
U konačnici zapravo svatko vjeruje samo onomu što želi vjerovati,
nešto slično kao i s istinom.
Priča je to poput ostalih.
Možda ju je netko već i čuo.
Može se mijenjati,
ali će svejedno uvijek biti ista:
priča koju će svatko živjeti u vremenu.
Može se mijenjati,
ali će svejedno uvijek biti ista:
Priča čovječanstva.
A oni oblaci su sada već prošli,
i prolaziti će ovdje nad nama.
(Eros Ramazzotti, L'uomo che guardava le nuvole, 2003)

Priča je uvijek ista: rijetkima uvijek sija sunce. Ovisi o nama kako i na koji način ćemo joj pristupiti. Možemo joj pristupiti kao neprijatelju, možemo joj pristupiti kao prijatelju. No, život nije crno-bijelo, priča nije uvijek samo neprijatelj i nije uvijek i jedino prijatelj. Usprkos svemu ipak je važno osnovno opredjeljenje koje jest često crno-bijelo: shvatiti svoje poslanje na zahvalnost i primjećivanje ljepote ovog svijeta ili pak vidjeti sebe kao njegove osuđenike i zarobljenike želeći ga se što prije osloboditi. Njegovim prihvaćanjem pokušavamo ga uljepšati, dok pak opterećeni željom za oslobođenjem nećemo nikada, baš nikada biti zadovoljni. Život pred nas i nad nas stavlja oblake, i to često. Oni će zasigurno proći. Pitanje je jedino kako ćemo im mi pristupiti u “intermezzu”:
možemo ih i ne primijetiti,
možemo u njima gledati dublji i ljepši smisao,
možemo ih promatrati realno kao opasnost koju treba nadvladati,
možemo pasti u samosažaljenje.
Koju od ovih mogućnosti ćemo prihvatiti ovisi o nama, no odluka ne ovisi jedino o trenutnom raspoloženju nego i o našem karakteru te našim osobnim nagnućima koji se ne mogu mijenjati. Ono što se može mijenjati jest uljepšati ili po potrebi potamniti pristup koji smo izabrali, kojem težimo. Ekstremni pesimizam i ekstremni optimizam mogu trenutno pomoći ali ipak ne vode na duge staze: prvi ne nalazi smisla u ničemu, drugi se suočava s rizikom da bude izigran i prevaren od ostalih. Važno je pozitivno i realno opredjeljenje u našem pristupu i tada sigurno uspijevamo; baš kao i spisatelj Erosove pjesme.
Važno je samo ne biti ti koji donose i stvaraju drugima “zlonamjerne” i teške oblake.
Da, važno je!

- 12:39 - Komentari (5) - Isprintaj - #

06.07.2004., utorak

Drugo ime Ljubavi

Svi se sjećamo naslova Vannine pjesme; i još je ponekad pjevušimo uz radio, cd, možda na ulici, u parku, s pogledom u nebo ili u neku osobu…
Koje je zapravo drugo ime ljubavi? Na što mislimo kada čujemo tu sintagmu? Na lice ljubavi ili pak na njeno naličje? Mislimo li njome što bolje i ljepše objasniti pojam koji sam po sebi govori o nečem uzvišenom ili ga pak pokušavamo spustiti, dodati malo tamnije nijanse kako bi odisala starinom, otmjenošću; kako bi postala na neki način antikvitet u vitrini poslaganih događaja na životnoj pustari? Koje god objašnjenje uzeli ne možemo do kraja potamniti njen sjaj i ljepotu. Istina, kao što se i vidi iz prethodne pretpostavke, ona se može postarati, ona može biti potamnjena negativnim iskustvom, ali uvijek ostaje u najtežem slučaju lopoč koji uljepšava močvaru. Onoga koga voliš tvoje srce ne može nikada izdati, zaboraviti niti pogaziti. Ljubav će uvijek braniti makar će istovremeno nanovo otvarati rane koje je vrijeme već zalječilo, ali istodobno procijenilo njezinu vrijednost.
No ljubav ne gleda samo unazad, ona otvara u budućnost, ona je pretpostavka nadanja i rađanja za bolje sutra. Ona je gledanje i traženje drugoga. Ona je darivanje sebe da bi i drugome bilo dobro. Ona je solidarnost s čovječanstvom koje iskreno traži iako je u boli. Ona je slijepa, ali samo u mjeri da drugome daruje dobro i trunku radosti. Ona ne povezuje samo dvoje ljudi. Ona iz te primarne iskre između dvoje zaljubljenih želi proširiti svoj dah svijetom, među ljudima dobre volje.
Ali ljubav ne ostaje niti na ovom stupnju. Ona pokušava zapaliti dobrom i zlo. Ona želi zavesti samom sobom. Ona želi pobijediti.
I uspjeti će, ali joj prethodi još duga borba. Ona je Najuzvišenije biće i smisao te dolazi na zemlju u svakom pa i najmanjem životu. Ona dolazi s ljepotom, s toplinom, s rađanjem, s darivanjem, sa solidarnošću, pa i s tugom. Ona probija kroza najzatvorenije pore subjekta i objekta te postaje neizbježni prilog u sintagmi života, maskirajući se drugim imenom, činom…

Ljubi i onda radi što hoćeš. (Augustin)


- 22:41 - Komentari (4) - Isprintaj - #

29.06.2004., utorak

Prozor mojeg ja

“Pitam se što ću reći kad se budemo gledali oči u oči ja i ti…”
Gledati nekoga u oči- bez srama, iskreno, hrabro, opraštajući ili pak moleći za milost- i ne spustiti pogled: definicija čovjeka. Oči puno govore. Zrcalo i prozor duše (mojeg identiteta, mojeg ja; onog što ja jesam), reći će neki. Velike, male, otorene, zatvorene, zavađajuće, nasmijane, osužene, iskrene, prijevarne, misleće…
Jeste li ikad vozili utrku s pogledima u očajničkom pokušaju za njihovim hvatnjem? Bježi li to čovjek pred susretom s ti? Koji je razlog tom bijegu: skrivanje svoje male tajne ili bijeg pred razotkrivanjem intime? Kakav osjećaj imaju ljudi pri susretu s ti? Ograničuje li ih to ti ili ga prihvaćaju zahvalno kao dar i obogaćenje od strane drugog čovjeka? Zapravo, jesu li oni kao “jedinke” ti koji žele darivati, pa i darivati pogledom kao jednim od osnovnih i najjednostavnijih komunikacijskih “pomagala” ili pak žele suvereno zavladati s tim “ti”? Pitaju li se ljudi uopće što znači pogled, gledanje oči u oči ili je to sporedna i nevažna, možda već ustaljena “navika” na koju se ne obraća pozornost?
Vjerujem da su svima drage nasmijane iskrene oči. One već same govore da te prihvaćaju. No, one su trebale i uložiti truda da budu takve. Usprkos životnim problemima i kušnjama one su se potrudile ostati nasmijane i otvorene za “ti” koje im dolazi ususret. To su uspjele jer su shvatile da je baza života prosta jednostavnost, priprosnost “čovjekovanja” zaslađena ljubavlju, ne samo tjelesnom nego i duhovnom.
Možda bi bilo dobro do sutra pokušati s laganim bildanjem mišića osobnosti, pukok truda u traženju iskrenosti i osmjeha koji se zrcali u prozoru mojeg “biti”.

- 22:11 - Komentari (7) - Isprintaj - #

16.06.2004., srijeda

Recept za novi dan

Kad se probudiš uzmi pred sebe cca 15 sati budnosti, dobro ih očisti od ogorčenosti, cjepidlačenja i straha. I razdijeli svaki sat na 60 dijelova: svaki dio posebno pripremi iz jednog dijela rada i dva dijela dobre volje i humora.
Dodaj svemu tome tri do vrha pune žlice optimizma, jednu kavenu žlicu strpljivosti, zrnce ironije i koliko prstima možeš zahvatiti, taktičnosti. Dobivenu masu potom obilno prelij ljubavlju.

- 23:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #

11.06.2004., petak

Korablja

Sve što trebam znati naučio sam od Noine korablje.
Prvo: ne propusti lađu.
Drugo: budi svjestan da smo svi u istoj lađi.
Treće: razmišljaj unaprijed. Nije kišilo kad je Noa gradio lađu.
Četvrto: budi spreman. Kada budeš u šezdesetim netko bi mogao tražiti od tebe da učiniš nešto veliko.
Peto: ne slušaj ogovaranja. Jednostavno nastavi s poslom koji treba biti učinjen.
Šesto: gradi svoju budućnost na čvrstim temeljima.
Sedmo: zbog sigurnosti putuj udvoje.
Osmo: brzina nije uvijek prednost. Puževi su bili na palubi zajedno s gepardima.
Deveto: kada si pod pritiskom, otplovi na neko vrijeme.
Deseto: ne zaboravi da su korablju gradile nevježe, a Titanik znalci.
Jedanaesto: ne obaziri se na oluju kada si s Bogom, duga nakon toga neizostavno dolazi.
(N.N.)

- 15:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.06.2004., srijeda

Otok

Bio jednom jedan otok na kojem su živjeli svi ljudski osjećaji i ljudske vrijednosti:
Dobra Volja, Tuga, Znanje,… i među ostalima i Ljubav.
Jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti, te su pripremili svoje brodove kako bi ga napustili.

Jedino je ljubav željela ostati do posljednjeg trenutka.
Kada je otok bio tren do potonuća Ljubav je odlučila potražiti pomoć.

Bogatstvo je prolazilo u blizini i Ljubav je upitala:
“ Bogatstvo, možeš li me povesti sa sobom?”
“ Ne mogu, mnogo je zlata i srebra na mom brodu, nemam mjesta.”-glasio je odgovor.

Ljubav tada odluči pitati Ponos koji je prolazio na veličanstvenom brodu:
“Ponose, preklinjem te, možeš li me povesti sa sobom?”
“ Ne mogu ti pomoći, Ljubavi”, odgovori Ponos, “ ovdje je sve tako savršeno, mogla bi mi uništiti brod.”

Tada je Ljubav zamolila Tugu koja je prolazila kraj otoka: “ Tugo, molim te, povedi me sa sobom.”
“ Oh, Ljubavi”, odgovori Tuga, “ tako sam tužna da ne mogu”.

Kada je Dobra Volja prolazila kraj otoka toliko je bila zadovoljna da nije niti čula Ljubav kako je doziva.

Tada Ljubav začuje neki glas:
“Dođi, Ljubavi, ja ću te povesti sa sobom.” Bio je to starac u malenom čamcu.
Kada su stigli do kopna, Ljubav se iskrca, a starac ode. Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za ime.

Ljubav shvati koliko mu duguje te pita Znanje:
“ Znanje, ti sigurno znaš tko me je spasio?”
“ To je bilo Vrijeme”, odgovorilo je Znanje.
“ Vrijeme?”, upitala je Ljubav, “ Pa zašto bi me Vrijeme spasilo?”
Znanje puno mudrosti odgovori:
“ Zato što je samo Vrijeme sposobno procijeniti koliko je Ljubav važna u životu.”
(N.N.)

- 14:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

08.06.2004., utorak

Istina?

"Moj život je traganje za Istinom.
Spreman sam žrtvovati najdraže stvari u provođenju ovog traganja.
Mada je ovaj put tijesan i uzak, za mene je najbrži i najlakši.
U meni je s vremenom raslo uvjerenje: što god sam učinio ja, moglo je učiniti i dijete.
Onaj koji traži Istinu treba biti manji od prašine."
(Mahatma Ghandhi)



Jeste li se ikad zapitali što je "Istina"? Je li to biće ili puki faktum? Može li se susresti?
Pravednost nije, jer "fiat justitia et pereat mundus" ( kada će se uspostaviti pravednost, onda će propasti svijet); a svijet još postoji. Je li ta Istina već negdje i nekome objavljena i možemo li je poznavati sa sigurnošću, očišćenu svih subjektivnih shvaćanja i interesa sa strane? Može li uopće biti objavljena ili je samo produkt razuma? Ako je produkt razuma kako je u tom slučaju razlikovati od mišljenja?
Nalazi li se ona u meni samome ili je moram tražiti izvan sebe? Može li se ikada reći da se doseglo Istinu? Kako se pritom oduprijeti sigurnosti nesigurnih, pa i kod sebe samih?
Može li se poistovjetiti sa smislom? Je li Istina naše bivovanje, ono što mi jesmo; i izlazi li to naše "biti" iz nas u trenutku smrti postajući uže za koje se možemo uhvatiti na putu s onu stranu vremena ili pak postajući našim osobnim sucem koji nas poništava? Što je sa sjećanjem?
Treba li je se uopće tražiti ili je se može živjeti i pritom je biti svjestan?
Ako je se ipak traži, treba li u toj želji za traganjem Istine pobjeći od aktualnog svijeta i društva? Treba li se prije toga zamarati istinom činjenica ili možemo odmah oljuštiti koru života i doći do srži u pukoj apstrakciji? Nalazi li se Istina u malim svakodnevnim stvarima ili su one nevažne u tom traganju? Je li ona ljubav, poštivanje, iskrenost, darivanje, upoznavanje drugih, pomaganje, rad, pažnja, njegovanje odnosa,..., ili su to samo njeni dijelovi?

Mi smo kao djeca na obali morskoj, koja se igraju i raduju ako katkad nađu glatki šljunak ili veću školjku- dok je ispred nas neistraženi ocean Istine. (Newton)

- 02:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #

07.06.2004., ponedjeljak

Dioba radosti

A jedan mladić reče: Govori nam o prijateljstvu.
I on odvrati govoreći:
Vaš je prijatelj zadovoljenje vaših potreba.
On je vaše polje koje zasijavate s ljubavlju, a žanjete sa zahvalnošću.
On je vaša trpeza i vaše ognjište. Jer, dolazite k njemu gladni, i ištete od njega spokoja.

Kad vaš prijatelj iznosi svoje mišljenje, ne bojite se reći "ne", niti se suzdržavajte od "da".
I kad on šuti, vaše srce neka ne prestaje osluškivati njegovo.
Jer bez riječi, u prijateljstvu, sve se misli, sve čežnje, sva išćekivanja rađaju i dijele s radošću koje se ne izvikuje.
Kad se opraštate s prijateljem, ne žalostite se:
Jer, što najviše volite u njemu, može biti razgovjetnije kad je odsutan, kao što je planina planinaru razgovjetnija iz doline.
I neka u prijateljstvu ne bude druge svrhe osim produbljivanja duha.
Jer, ljubav koja traži išta drugo do očitovanja vlastite tajne nije ljubav nego bačena mreža: hvata samo što je beskorisno.
I neka vaše najbolje bude za prijatelja.
I ako mora upoznati vašu oseku, neka upozna i vašu plimu.
Jer, što vam je prijatelj da biste ga tražili da s vama ubija vrijeme?
Potražite ga uvijek da oživite vrijeme.
Jer, njegovo je da vam ispuni potrebu, a ne prazninu;
I neka u slatkoći prijateljstva bude smijeha, i diobe radosti.
Jer, u svježini sitnica srce nalazi svoje jutro i okrepljuje se.
(H. Gibran)

- 14:17 - Komentari (2) - Isprintaj - #

06.06.2004., nedjelja

Voli i stvaraj

Ljudi su ponekad nerazumni, nelogični i sebični.
Nije važno, VOLI IH!
Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim sebičnim ciljevima.
Nije važno, ČINI DOBRO!
Ako ostvariš svoje ciljeve, naći ćeš lažne prijatelje i iskrene neprijatelje.
Nije važno, OSTVARUJ SVOJE CILJEVE!
Dobro koje činiš sutra će biti zaboravljeno.
Nije važno, ČINI DOBRO!
Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim.
Nije važno, BUDI ISKREN I POŠTEN!

Ono što si godinama stvarao u času bi moglo biti razrušeno.
Nije važno, STVARAJ!
Ako pomažeš ljudima možeš loše proći.
Nije važno, POMAŽI IM!
Daješ svijetu najbolje od sebe, a on će ti uzvratiti udarcima
Nije važno, DAJ NAJBOLJE OD SEBE!
( A. Bojaxhiu)

Puno bi se dalo pisati o ovim mislima, ali neka govore same za sebe. Danas sam svoj glas želio sjediniti s njima. Želim nam svima puno uspjeha i siguran sam da ćemo zajedno bar malo uljepšati svijet.

- 00:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

05.06.2004., subota

Želja za životom

“Dijete nije toliko tjelesna materijalizacija ljudskog bića koliko nešto što već imaš u sebi: osnova osvjetljenja njegova puta tvojim iskustvom. Zamisli ne samo fizičku nego i mentalnu pratnju kojom ćeš ga voditi.” ( Masini)

Stvoreni smo za život, ne samo da ga živimo nego i darujemo. Tu želju i instinkt za sebedarivanjem i darivanjem samog dara života nosimo već u sebi od samih početaka čovječanstva iako je nismo imali uvijek tako lucidno posvješćenu razumom.
No čovjek ju je oduvijek nosio u srcu; i ta su mu želja i poriv tekle žilama pomiješane krvlju i bile su dar od bogova. Danas te emocije možemo izraziti i jezikom i umjetnošću, ali srce uvijek ostaje centar koji prima i prenosi taj osnovni poriv. Koji se još čovjek ne razniježi kada vidi maleno dijete? Koji se još čovjek ne razniježi kada vidi mlade roditelje koji naprosto uživaju u životu kojeg su donijeli na ovu “livadu” da nastavi živjeti jedan dio njih dok drugi pomalo stari. No, koji se čovjek ne razniježi kada vidi starije koji uživaju u svojoj unučadi? Nije li to ostvarenje želje za darivanjem? Jest, ali…
…“Lijepo je to, no to je nažalost samo idealna strane medalje”- reći će netko. “ A bolesti? A poteškoće?”
Upravo me to pitanje navelo na ovo razmišljanje, pitanje jedne majke čije novorođeno dijete je bolesno. Teško joj je, boji se života i budućnosti jer je možda oćekuje bol, bol koja će otvoriti ranu i neće dozvoliti da zacijeli. Ali ona se nada i vjeruje u čudo života, upravo u čudo koje se dogodilo samim nejgovim novim rađanjem. Ona se nada novome darivanju iako ono možda donosi i patnju nestajanja. Ona želi život, ona želi svoje dijete, jer je ono materijalizacija i posvješćivanje njezine želje za životom koju je pohraila duboko u sebi. Ona mu želi prenijeti to iskustvo i ne želi se predavati.
A mi? Koliko mi života načetih bolju poznajemo i susrećemo? I pitamo se možemo li kako pomoći osim bespomoćnog “zurenja” u krutu realnost i sažaljenja pogođenih strahom i nestajanjem? Možemo neprestano darovati život “mentalnom” pratnjom: možemo željeti život i nadati se, željeti i nadati se…. jer sumnju i prezir može bez muke “darovati” svatko: ali to nije izvorni poriv u čovjeku. On se kristalizira jedino u želji za životom.

- 00:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.06.2004., petak

"Portami a ballare"

Odvedi me na ples,
Na jedan od onih plesova koji nitko više ne zna plesati.
Raspusti svoje kose, pusti neka lete,
Pokušaj se doimati snažnom između nas.
Dozvoli da te promatram, dozvoli da te gledam,
Tako si lijepa da ne mogu više govoriti.
Ispred tih tvojih očiju tako slatkih i tako ozbiljnih
Čak i vrijeme se zaustavilo da čeka.
Govori mi o tebi,
O tome što si radila,
Je li upravo ovo život koji si željela?
Kako si se oblačila,
Kako si se češljala,
I jesam li već tada imao mjesto unutar tvojih misli?

Daj mama,
Večeras ostavimo tvoje probleme i one razgovore o borama i godinama.
Daj mama,
Večeras pobjegnimo bilo kamo.
I to što nismo više zajedno sigurno nije tvoj grijeh.
Ali ja te uvijek osijećam uz sebe i tada kada nisam tu.
Ja te još nosim u sebi i sada kada sam odrastao čovjek.
I želio bih te vidjeti sretnijom.
Da,
Želio bih ti reći još mnoge stvari.
Ali, mama, znaj,
Ovaj život mi je učinio mnogo zla,
i uvijek su osjećaji prvi koji moraju platiti.

Zbogom, mama, zbogom!
Sutra odlazim!
Ali ako se osijećaš jako osamljenom, onda te vodim odavde.
I želio bih te vidjeti sretnijom.
Da, želio bih ti još reći mnoge stvari.

Odvedi me na ples, odvedi me na ples,
Na jedan od onih plesova koji nitko više ne zna plesati.


Neki dan sam po prvi puta čuo ovu pjesmu kod prijatelja. Stihovi su to talijanskog kantautora Luca-e Barbarossa. I nisam mogao zaustaviti suze kada sam je čuo. Pustio sam neka teku, jer govore istinu, jer znače iskrenost. I nije to neka navezanost, nego zahvalnost. Zahvalnost majci za život.
Dok sam večeras razmišljao o čemu ću vam pisati, na dušu mi je ponovno sjela ova pjesma. Neka ona bude poticaj na patos, na zahvalu, pa ako treba i na suze: jer majke su to zaslužile.

- 00:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

03.06.2004., četvrtak

Road to perdition

" Shvatio sam u tom trenutku kako je jedini strah mog oca bio taj da njegov sin ne bi slijedio njegov put. I to je bio uistinu posljednji put da sam u ruke uzeo pištolj.
Svi vjeruju da sam odrastao na jednoj farmi. I možda je to na neki način i istina.
No, onome tko me pita je li Michael Sullivan bio odlična osoba ili je samo ponekad pokazivao znakove dobrote ja uvijek dajem isti odgovor: Bio je moj otac."...- posljednje riječi iz filma "Road to perdition" koji je otprilike prije godinu i pol igrao po svjetskim kino-platnima. Izgovorio ih je sin plaćenog ubojice koji je na taj način zarađivao za život svoje obitelji. Mali je već od samih svojih početaka srasao s tom činjenicom, posebno nakon što su mu osvetnici ubili majku i brata. Sudbina ga je tako dodijelila ocu i njegovu "zanimanju". No samo na kratko, jer i otac nedugo zatim završava svoj život.
Mi ljudi rijetko cijenimo roditelje i obitelj dok su oni uz nas. Sve je tako "normalno". I malo pomalo usuđujemo se iskazivati im svoje nezadovoljstvo stavljajući sebe u centar zbivanja i na tron umišljenog "ego-kraljevstva".
Ali kada te osobe nestanu iz tvog života nestaje idile igre, radosti i plesa oko tvoje osi, i on nas počinje učiti što on zapravo jest: borba za opstanak, preživljavanje, pravdu i malo ljubavi. Sasvim lagano ali sigurno primjećuješ nedostatak dijela tebe samoga. Nema ga više, otišao je u nepovrat. I pokušavaš ga dozvati iz tog nepovrata, ali sve se svodi samo na san: sanjaš njihove savjete, njihov smijeh, njihove geste, ma zapravo sitnice koje izgrađuju život; sitnice koje nisi bio u stanju cijeniti prije. I kad se probudiš, poželiš čuti njihovo disanje iz susjedne sobe, ali ostaje tišina...
I život te na taj način uči cijeniti i razumijeti njihove ciljeve i sredstva koja, istina, nisu uvijek bila savršena, ali nikako promašena: služila su životu, ne samo osobnom nego i njihovih dragih. Željeli su živjeti i davati život u nasljedstvo.
Ovo razmišljenje posvećujem svojim dragima koji su bili sa mnom a sad ih nema;
posvećujem ga i tvojim dragim nestalima, dragi prijatelju.
Ne bih njihov život nazvao "road to perdition" nego bih s Oliverom zapjevao:
"Oprosti mi, pape, sve te grube riči. I moj život sada na tvoj život sliči. Oprosti mi, pape, sad razumin tebe: gledam tvoju sliku gledajući sebe."

Uljepšajmo svojim roditeljima večer njihova života,
kao što su oni uljepšali zoru našega.

- 01:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

01.06.2004., utorak

Zraka sunca

Jesus doesn't Want me for a Sunbeam,

Sunbeams are never made like me.

Don't expect me to cry

For all the reasons you had to die,

Don't ever ask your love of me.

Don't expect me to cry,

Don't expect me to lie,

Don't expect me to die for thee!

Danas me nekako muze vuku na razmišljanje baš o ovoj pjesmi i njenom tekstu ispisanom možda na nekom toalet-papiru
nakon što je srce napokon preboljelo ponovnu bačenost u krutu realnost i označilo kraj romanse u kojoj je dosad odavalo dojam čovjeku da je poput zrake sunca koja širi svjetlo i toplinu;
nakon što je ono postalo stijena, povijeno i premazano ljekovitim uljima kako bi se rana povukla u svoj suton.
Znam da znate da je pjesma od Nirvane, čije ime znači prosvjetljenost. Ona sama u toj sjedinjenosti s Uzvišenim bićem postaje izvorom svjetlosti. Ali, u ovom trenutku pjeva upravo suprotno, daleko od uzvišenih ciljeva, daleko od ljubavi.
Da, nisam stvoren poput zrake sunca, nisam. Moj kemijski sastav nije te vrste. Ostavi me, ljubavi, lažni prijatelju, i ne optužuj me više; ne očekuj od mene da lažem niti umirem zbog tebe. Plakati niti ne mogu. Progutao sam led "sjevernih jezera" i njime okamenio srce nakon što se rana povukla ostavivši sotilni ožiljak. Ne traži više da ga otopim.
Idem drugima, kretati ću se drugim putevima: stijena i led, ne više umišljena zraka sunca. Možda se ponovno sretnemo na tim putevima, ali više ne očekuj da ću se klanjati tvojoj umišljenosti. Samo ću je iglom probušiti kao da je balon umućkan u sapunici: "Ne, niti ti nisi zraka sunca!" Tek kad si to priznaš, moći ćeš rasti, spoznavati i ljubiti.

- 15:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #

31.05.2004., ponedjeljak

Na obali...

Opet ja. Tek toliko da se javim s vremena na vrijeme. Sjedam uz komp i surfam netom kao uz obalu šaljući svoju poruku u boci. Pojma nemam tko će me čitati, ali osijećam da moram pisati kako bih opravdao sebe u očima djeteta koje sam nekoć bio. Poruku ovog puta ne čine toliko riječi. Ona nije niti molba za spas od neznam kakve svakodnevice, a još manje ljubavno pismo. Ona je samo običan znak postojanja, postojanja koje se daje beskraju.

- 18:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

28.05.2004., petak

Al' iza ponoći...

...ja bit ću tu i neću se predavati.
Tri točkice. Znače puno toga. Svatko od nas započinje život s tri točkice, no kasnije ih nije svjestan jer ih se ne sjeća. Tri točkice znače početak koji nam je nepoznat, a može biti stvaran, samo što ga mi ne poznajemo, um nam ga nije iskustveno registrirao. Jedino što znamo jesu priče roditelja, prijatelja, rođaka: "Kako si bio slatka beba. Stalno si se smijao." Da, apropoz svega, zašto se bebe smiju? Zato jer još ne znaju što ih čeka ili zato što se nesvjsno vesele životu? Možda oboje. No, možda je to i znak da su došle iz svijeta gdje su smijeh i radost osobna iskaznica. Ali sve to ostaje definirano u tri točkice.
Tri točkice. Nešto što se želi prešutjeti ili nešto što se ne zna ili nije još dovoljno "oformljeno" za definirati. Bilo kako bilo, tri točkice su najbolje rješenje u situacijma u kojima se sugovorniku ili "potrošaču ideja" želi ostaviti prostora mašti. Zato ostajem pri toj početnoj ideji: moj blog želi potaknuti maštu, a maštu upravo potiču "tri točkice". Evo dakle pragmatičnog odgovora.
Da, "...". Ma, zapravo, ne sviđa mi se ta ukalupljenost navodnicima naših triju točkica: ograničuju. I kako vam onda posvjestiti važnost tih triju točkica nakon što sam u cijelom tekstu bljezgario o njima, ako ih ne mogu ponovno staviti.
Zato,...

- 00:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< prosinac, 2012  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ako će te zanimati tematika...
Razmišljanja, varijacije na temu.
Poticaj čuđenju
Naučeno- može biti lako zaboravljeno.
Proživljeno- postaje sastavnicom egzistencije.


U zemlji duha ne možeš putovati u svjetlu tuđe svjetiljke. Ti bi htio posuditi moju.
Radije ću te naučiti kako ćeš napraviti svoju vlastitu (de Mello).

Stvari shvaćaj iznutra. Ne zadržavaj se na formi.

Slika jutarnjeg sunca u kaplji rose nije manja od sunca. Odraz života u vašoj duši nije manji od života samog (Gibran).

Život ne nestaje nego se mijenja.

Ne započinji današnji dan jučerašnjim krhotinama.

Žabi na dnu bunara nebo nije veliko.

Religija je ili ljubav prema Apsolutnom Dobru kao i svim Njegovim stvorenjima ili nije ništa.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se