Svi se sjećamo naslova Vannine pjesme; i još je ponekad pjevušimo uz radio, cd, možda na ulici, u parku, s pogledom u nebo ili u neku osobu…
Koje je zapravo drugo ime ljubavi? Na što mislimo kada čujemo tu sintagmu? Na lice ljubavi ili pak na njeno naličje? Mislimo li njome što bolje i ljepše objasniti pojam koji sam po sebi govori o nečem uzvišenom ili ga pak pokušavamo spustiti, dodati malo tamnije nijanse kako bi odisala starinom, otmjenošću; kako bi postala na neki način antikvitet u vitrini poslaganih događaja na životnoj pustari? Koje god objašnjenje uzeli ne možemo do kraja potamniti njen sjaj i ljepotu. Istina, kao što se i vidi iz prethodne pretpostavke, ona se može postarati, ona može biti potamnjena negativnim iskustvom, ali uvijek ostaje u najtežem slučaju lopoč koji uljepšava močvaru. Onoga koga voliš tvoje srce ne može nikada izdati, zaboraviti niti pogaziti. Ljubav će uvijek braniti makar će istovremeno nanovo otvarati rane koje je vrijeme već zalječilo, ali istodobno procijenilo njezinu vrijednost.
No ljubav ne gleda samo unazad, ona otvara u budućnost, ona je pretpostavka nadanja i rađanja za bolje sutra. Ona je gledanje i traženje drugoga. Ona je darivanje sebe da bi i drugome bilo dobro. Ona je solidarnost s čovječanstvom koje iskreno traži iako je u boli. Ona je slijepa, ali samo u mjeri da drugome daruje dobro i trunku radosti. Ona ne povezuje samo dvoje ljudi. Ona iz te primarne iskre između dvoje zaljubljenih želi proširiti svoj dah svijetom, među ljudima dobre volje.
Ali ljubav ne ostaje niti na ovom stupnju. Ona pokušava zapaliti dobrom i zlo. Ona želi zavesti samom sobom. Ona želi pobijediti.
I uspjeti će, ali joj prethodi još duga borba. Ona je Najuzvišenije biće i smisao te dolazi na zemlju u svakom pa i najmanjem životu. Ona dolazi s ljepotom, s toplinom, s rađanjem, s darivanjem, sa solidarnošću, pa i s tugom. Ona probija kroza najzatvorenije pore subjekta i objekta te postaje neizbježni prilog u sintagmi života, maskirajući se drugim imenom, činom…