Opet ja. Tek toliko da se javim s vremena na vrijeme. Sjedam uz komp i surfam netom kao uz obalu šaljući svoju poruku u boci. Pojma nemam tko će me čitati, ali osijećam da moram pisati kako bih opravdao sebe u očima djeteta koje sam nekoć bio. Poruku ovog puta ne čine toliko riječi. Ona nije niti molba za spas od neznam kakve svakodnevice, a još manje ljubavno pismo. Ona je samo običan znak postojanja, postojanja koje se daje beskraju.
|