Poznavao sam ga jako dobro,
Čovjeka koji je gledao oblake.
U njima je vidio mnoge predmete
u svim mogućim formama.
U njima je vidio jedan novi svijet
kao san koji treba uhvatiti.
Ali nije nikada uspijevao.
Sjećam se da se jednog lijepog dana
pojavila bijela bjelcata “oblačina”.
Ja sam mu rekao da mi izgleda poput čudovišta,
dok se njemu činio poput anđela.
Možda je to zato što svatko vidi samo ono što želi vidjeti.
Nešto slično je i s istinom.
Priča je to poput ostalih.
Možda ju je netko već i čuo.
Može se mijenjati,
ali će svejedno uvijek biti ista:
Priča čovječanstva.
A oni oblaci su sada već prošli,
i prolaziti će ovdje još više neko ikada.
I proći će.
Da, proći će.
Sada kad bi moj prijatelj plemenitog srca trebao već biti puno stariji
želio sam ga upitati što vidi u svome ogledalu.
Ali su mi rekli da se izgubio
u bistrini jednog plavog neba
i nitko više ne zna gdje je.
Poznavao sam ga jako dobro,
čovjeka koji je gledao oblake.
Možda iz potrebe za ljubavi.
Možda iz potrebe za bajkama.
U konačnici zapravo svatko vjeruje samo onomu što želi vjerovati,
nešto slično kao i s istinom.
Priča je to poput ostalih.
Možda ju je netko već i čuo.
Može se mijenjati,
ali će svejedno uvijek biti ista:
priča koju će svatko živjeti u vremenu.
Može se mijenjati,
ali će svejedno uvijek biti ista:
Priča čovječanstva.
A oni oblaci su sada već prošli,
i prolaziti će ovdje nad nama.
(Eros Ramazzotti, L'uomo che guardava le nuvole, 2003)
Priča je uvijek ista: rijetkima uvijek sija sunce. Ovisi o nama kako i na koji način ćemo joj pristupiti. Možemo joj pristupiti kao neprijatelju, možemo joj pristupiti kao prijatelju. No, život nije crno-bijelo, priča nije uvijek samo neprijatelj i nije uvijek i jedino prijatelj. Usprkos svemu ipak je važno osnovno opredjeljenje koje jest često crno-bijelo: shvatiti svoje poslanje na zahvalnost i primjećivanje ljepote ovog svijeta ili pak vidjeti sebe kao njegove osuđenike i zarobljenike želeći ga se što prije osloboditi. Njegovim prihvaćanjem pokušavamo ga uljepšati, dok pak opterećeni željom za oslobođenjem nećemo nikada, baš nikada biti zadovoljni. Život pred nas i nad nas stavlja oblake, i to često. Oni će zasigurno proći. Pitanje je jedino kako ćemo im mi pristupiti u “intermezzu”:
možemo ih i ne primijetiti,
možemo u njima gledati dublji i ljepši smisao,
možemo ih promatrati realno kao opasnost koju treba nadvladati,
možemo pasti u samosažaljenje.
Koju od ovih mogućnosti ćemo prihvatiti ovisi o nama, no odluka ne ovisi jedino o trenutnom raspoloženju nego i o našem karakteru te našim osobnim nagnućima koji se ne mogu mijenjati. Ono što se može mijenjati jest uljepšati ili po potrebi potamniti pristup koji smo izabrali, kojem težimo. Ekstremni pesimizam i ekstremni optimizam mogu trenutno pomoći ali ipak ne vode na duge staze: prvi ne nalazi smisla u ničemu, drugi se suočava s rizikom da bude izigran i prevaren od ostalih. Važno je pozitivno i realno opredjeljenje u našem pristupu i tada sigurno uspijevamo; baš kao i spisatelj Erosove pjesme.
Važno je samo ne biti ti koji donose i stvaraju drugima “zlonamjerne” i teške oblake.
Da, važno je!
Post je objavljen 09.07.2004. u 12:39 sati.