četvrtak, 19.03.2015.

Sudari sa stvarnošću

Ove riječi su opasno blizu da se pretvore u podužu lamentaciju o lošim izborima i promašenim planovima. Do današnjeg dana se većina novogodišnjih odluka rasplinulo izvan fokusa, svrhu njihovog izgovaranja su diskreditirale vlastitim uzaludnim vijekom. Lako je zaboraviti da je nova godina samo datum. Ljudi imaju tendenciju tražiti prekretnice u svom životu, zaboravljamo posljednje rečenice i nalazimo svježinu u bjelini nove stranice papira. Ali nova stranica papira nije ništa fiktivnija od granica kojima smo limitirali naše vrijeme u dane, mjesece i godine. Naše potrebe pravdamo i zadovoljavamo izmišljanjem novih pravila. Problem pokušavamo riješiti njegovim uzrokom. Tipično, rekao bih. Međutim, sutra nije prekretnica, sutra nećemo naći novi ritam, niti će sadašnji prestati. Baš kao što ovaj text neću moći uklopiti u ništa koherentno. Katkad živiš u trenutku tako intenzivno da je nemoguće povjerovati da je prošao, izgubljenog pogleda u kazaljke sata koje neminovno stvarnost kroje u prošlost. Gadi mi se što ćemo u jednog dana gledati na sve ovo kao na neke jednostavnija vremena. Mi ne vidimo stvari onakvima kakve su, već kakvi smo mi sami. Upravo zato sutra neće imati značajne konzekvence, niti bi ih trebalo imati. Očekivanja će se rasplinuti u nepostojećoj jeci istih.

Na ovoj stranici nikad prije nije prošlo ovako dugo vremena između dva texta. Unatoč neopipljivosti trenutka, krajnje je vrijeme. Ljudi imaju naviku sve kvantificirati i katalogizirati. Ukoliko uistinu nešto veliko poput poglavlja života možemo skučiti unutar nečega minornog kao što je jedna godina, sve važne zaborave i nebitna sjećanja, onda živimo u restrikcijama koje zaslužujemo. Postoji nešto posebno u metodi kojom mladi um rafinira i racionalizira ovaj svijet, jedinstven način kojim gledamo rođenje i smrt naših dana. Ironično, trebale bi mi godine da to ispravno objasnim.
Ista mladost plaća danak neiskustvu svaki put kad u naivnosti bude zavedena iluzornim obećanjima sutrašnjice, kao da je sutrašnjica solucija, a ne obična neminovna činjenica. Sutra svjedočimo rađanju nove iluzije.

ILUZIJA BR. 1 – Uspon

Bezimeno ljetno popodne i željni povratak kući prije no što se razbukta oluja. Kiša je oprala prašinu s makadama i pelud obližnjih livada iz zraka i u zraku stvorila aromatičnu koheziju zauvijek utkanu u podsvijest. Bio je to miris ljetne kiše iz neke nove perspektive, miris starog prijateljstva u novom svijetu. Nije li fascinantno kako identična mjesta mogu imati drastično različite utiske na različite ljude? Oči se gube u nedostatku fokusa, kišna izmaglica je oslikala obraz prevarenih. Nadilazi me razlog iz kojega to nije shvaćeno kad je bilo najteže? Ili još bolje, zašto pada u zaborav danas, kad je lako? Sve su to lažne misli u stvarnom zaboravu, iskreni postupci u bezidejnoj konfuziji. Ne spotiči se kad ideš uzbrdo, ne osvrći se ako već ideš u krivom smjeru. Ono što te kalja je ono što te određuje, mjeseci legalnih poroka me nisu vratili u koherenciju nakon jedne kratke lekcije. Slijepo tretiramo uzvišenost neba kako bi nas ono tretiralo kao dno.

ILUZIJA BR. 2 – Lica

Što se događa su ljudskim umom trenutcima prije no što ga prožme san? Sjećanja i asocijacije se u aritmičnom plesu jave bešavno stapaju u iracionalne slike, zaluđuju centar za ravnotežu i stvarnost pretvaraju u bizarnu laž. Svaka nota klavira modulira kolaž emocija i svojom intrigom dere svijest koja se pita kamo je vodi. Poput drevnog refleksa, rađa se reakcija toliko jača od mene. Odakle dolazi? Želim znati, neovisno o tome jesmo li samo šaka bačenog kamenja ili bezvremenski putnici koji olako gube beznačajan trenutak na recentnu iteraciju života. Njihova lica, siluete, njihove ruke, nasumično se izmjenjuju svakim treptajem u beskrajnom ciklusu i svaki put kad odvratim pogled, novi par očiju me čeka kad se osvrnem. Sjeta i sjena svakog neostvarenog sjećanja, kao nikad ostvaren plamen. Sjene bez supstance, nošene vjetrovima zaborava, samo kratki i nasumični trnci u kontinuiranoj tenziji.

ILUZIJA BR. 3 – Ekstremi

Ništa ne može parirati osjećaju kada pri punoj brzini ulaziš u zavoj i zatvoriš oči. Besramna lakoća i jednostavnost rezignacije katalizira sve kalkulacije. Misli se izoštravaju, prioriteti dolaze na svoje mjesto. Istina koja lomi individualnost na proste faktore, istina skrivena u niši osobnosti biva identificirana, dijagnosticirana, izjednačena s poimanjem istine, kao da su naše spoznaje apsolutne, kao da zbilja znam što radim.
Kiša koja je nekoć ispirala loše dane nikad nije prestala padati. Stvorila je kaljužu u kojoj su loši dani jedina stvarnost, na isti način kao što smijeh ne pere tjeskobu već se kondenzira na odstojanju između dvije egzistencije, potraćen i uzaludan. Onkraj vjetrobranskog stakla, baš kao kap krvi u kiši, bol u istini postaje jedno te isto. Treba shvatiti, unatoč svim tendencijama i doradama osobnosti, ja sam jedan te isti.
Sve ove godine i ništa značajno se nije dogodilo. Stariji smo i odrasli, ali još uvijek smo iste osobe. Sve naše odluke i tuđa obećanja. Mi smo isti, i tako besramno prevareni. Napredak, edukacija, degradacija i deterioracija. Nikad nam nije bilo suđeno, nećemo napraviti nešto vrijedno od ovog svijeta, mi smo nasamareni, poput bezbrojnih generacija prije nas. Trenutak kada se sudarimo sa realnosti, izvjestan dan kada ćemo prokleti svaki plan koji smo ikad imali. Prije ili kasnije shvatimo kako neke stvari nikad neće korelirati, opcije će naći svoj dead end.

REALNOST - Kolizije

U generacijama koje gotovo programirano po defaultu žive pognutih glava, koliko visoko možeš držati glavu? Pojam izgubljenosti. Sve dok sniva, nova ideologija, inkubirana duboko u rezolutnosti naših postupaka, daleko prije no što se dogode. Kad prilika učini lopova nauštrb ravnoteže, tada duge potrage za snom rezultiraju pronalaskom surove realnosti. Za neke vrijede posebna pravila.
Ne postoji veće prokletstvo od analitičkog uma zatočenog u usranu realnost. Podsjeća na beznađe ljudske egzistencije. Ako jednog dana dosegnem duboku starost i um prvi popusti, nisam siguran želim li tako nastaviti. Ali opet, ako tijelo popusti, ima li veće kazne za zdrav um od zatočenosti u ovozemaljskoj klopci sačinjenoj od agonije neizvjesnosti? Vani je hladno i negostoljubivo. Ali, poput travki koje niču u tragovima teških bagera gusjeničara, poput pucanja kondoma, život je konstanta i uvijek nađe put. Unatoč našoj tehnogenoj autodestruktivnosti, život je esencija nas i svega oko nas. On je, prema svim dosadašnjim spoznajama, jedina realnost.


01:04 | Komentari (12) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se