srijeda, 11.01.2012.

Confined mind

Electric tears are falling...

Dubok udisaj, osjetiš kako ti kisik ispunjava krv. Nanosekunda olakšanja. U bezimeno doba noći, na kišnom parkiralištu. Slika nikad nije bila tako vividna. Ta izolacija, odvojenost, separacija.
Nalazimo se u svijetu koji ne poznajemo, ograđeni zidovima riječi. Štoviše, na jedan pomalo autodestruktivan način, ne poznajemo niti sami sebe. Ipak, nalazim neopisivu potrebu da pokušam...

...fall like rain

Biti čovjek je stanje uma, jer se iza uma nalaze gotovo bezlične marionete, nesposobne za održavanje nečega što „romantičari“ katkad nazovu život. Sloboda uvjetuje ograničenost, zvuči nemoguće? Jednostavno je, nikad ne znaš koliko si ograničen ako ne znaš koliko si slobodan. Istovremeno, ograničenost uvjetuje slobodu. Krug se zatvara, slagalica se pokazuje kao ne tako teška. Već je jednostavnije povući paralele, odabrati odgovore koji se nameću, poput slova koja ostanu neoznačena kada gubiš vrijeme osmosmjerkom. Beskrajno klupko konfuzije između dva entiteta, neminovna neopisivost. Kamo da idem dalje od ovoga? Zora sviće, a meni se još ne spava. Figurativno, ne želim više spavati.

And when the morning breaks...

Mokra jakna postaje sve težom, ali poput kakvog ekstremofila tako neometano obitavam u ovim uvjetima. Dok mnogi spavaju, možda sanjaju, možda se ni nekima od njih ne žuri dočekati sutrašnji dan. Trenutak je gotovo zamrznut u mojoj glavi, priča mi svoje priče, daje različite naglaske na različite aspekte svoje cjeline. Usađuje inspiraciju, crta, vuče jasne linije elektronskim impulsima. Kapi nesmiljeno udaraju, čujem gotovo svaku od njih, a svaka od njih je kraj jednog perioda. Poput smrti? Kiša pere ovaj grad, ispire ionako ispran svijet, tako sterilan od mirisa. Svatko sa pola grama mozga bi se zapitao: „Pa kog vraga ja radim ovdje, sada?“. Skinut od svega što bih trebao biti, stojim ovdje, ono što jesam.

I know. I know. I know.
Nobody foolin'

Nisam siguran kome se točno obraćam. Ipak znam jedno. Imam pravo znati. Mi smo bolest, zar ne? Sami smo rekli da cilj opravdava sredstvo. Život opravdava smrt, postojanje opravdava destrukciju, zdravlje opravdava trovanje, luksuz opravdava deprivaciju...
Opravdanje imamo za sve, a nije najgora bolest ona za koju nema lijeka, već ona za koju nema uzroka.

Living on past mistakes
You try. You try. you try.
You'll never change it


03:12 | Komentari (12) | Print | ^ |

nedjelja, 01.01.2012.

Sretna nova godina!!!



Neka vam nova godina bude dodatan poticaj za promjene koje previše odgađate.


16:25 | Komentari (8) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se