Razgovor s ateistom

23 travanj 2017


- Tko je otkrio zakon gravitacije ?

- Newton u 17. stoljeću.

- Da li je gravitacija postojala i prije Newtona?

- Naravno da je postojala, samo nije bila otkrivena.

- A, da li je gravitacija postojala dok nije bilo planeta, dok nije bilo ničega?

- Nije ili možda je, zdrav razum nalaže da postoji oduvijek.

- A matematika, da li je ona postoji oduvijek?

- Ne, matematiku je izmislio čovjek.

- A logika, fizika i sve ostalo znanje o svijetu oko nas?

- Ne. Sve je to nastalo zato da bolje razumijemo svijet oko nas.

- Znači , sve znanje koje čovjek ima je ljudska izmišljotina.

- Želiš reći da živimo u imaginarnom svijetu?

- Naš predak iz pećine nije imao znanje o svijetu koji ga okružuje.

- Nije razumio zašto pada kiša, zašto je hladno a nekad toplo…

- Nije li onda logičan zaključak da je razmišljao da postoji Netko tko upravlja svijetom u kome živi. Molio se Upravitelju za potomstvo, hranu, vodu, da bude toplo vrijeme…

- Želiš reći da je i Bog ljudska izmišljotina?

- Da.

Neobična priča o kupnji motora

05 travanj 2017

Za većinu kupaca cijena je presudni kriterij pri odabiru motora pa se “polovnjaci” nameću kao racionalna alternativa, što ne mora biti loše jer se može kupiti dobar rabljeni motocikl koji će vlasnika služiti još mnogo godina. Stara vozačka izreka “bolje novi fićo nego stari mercedes”, nije bez uporišta. Međutim, mnoge ponesu želje koje su veće od stvarnih mogućnosti pa se nerijetko kupuje “za broj veći” motor. Ponuda rabljenih motora u Eu je velika a cijena motora je i nakon plaćanja svih tražbina povoljnija nego u Hrvatskoj. Ipak je korisno upozoriti na zamke koje vrebaju, jer kupnja takvog motocikla nosi podosta rizika. Prijevare su česte, mene ova koju ću opisati pukom srećom nije koštala ništa, osim živaca i vremena provedenog na internetu. Evo priče:

Prodao sam motor i odlučio kupiti polovni Bmw 1200 GS. Ponuda u Hrvatskoj je slaba pa sam se odlučio na uvoz, točnije unos motora iz EU. Čitam oglase na internetu i naiđem na ovaj oglas

https://www.1000ps.de/gebrauchtes-motorrad-1674697-bmw-r-1200-gs

Na poslani mail se javlja izvjesni Rensen Andreas, 30 Bakkegĺrden, 4000 Roskilde, Dänemark.


Piše kako se iz Njemačke preselio u Dansku. Motor odjavio u Njemačkoj i pokušao ga registrirati u Danskoj što nije uspio zbog prevelikog poreza. Priča drži vodu jer znam da su zakoni u Danskoj komplicirani što se tiče uvoza i izvoza automobila. Izmjenjujemo mailove gdje Andreas opisuje motor, šalje slike Gs-a i sve ukazuje na dobru priliku za kupnju. Piše kako se motor nalazi u skladištu špediterske firme gdje mora plaćati skladištenje i šalje mi adresu špedicije, s kojom se mogu dogovoriti sve detalje oko kupoprodaje. Ovo je adresa te špedicije.

http://www.abc-logistiek.com/

Radi se o međunarodnoj špediciji specijaliziranoj za prijevoz motora koja godišnje preveze 50.000 motocikala. Princip rada špedicije je slijedeći: odabereš motor, uplatiš dogovoreni iznos na račun špedicije, oni naprave stručni pregled i ako je dokumentacija uredna, motor je na tvojoj adresi za par dana. Cijena prijevoza 243,50 Eura, plaća Andreas. U slučaju da motor nije u onakvom stanju kakvom je opisan, špedicija garantira povrat novaca u cjelokupnome iznosu. Imam rok od tri dana od kada mi isporuče motor da se predomislim i tek tada špedicija uplaćuje novac prodavaocu. Zvuči primamljivo jer štedim 3000 km troškova puta.

Prve sumnje u čitavu priču pojavile su se kada sam krenuo provjeravati ABC Logistiek s navodnim sjedištem u Rimu, 250 Viale Charles Lenormant, Rome 00119 . Provjeravam ih po fiskalnom broju (codice fiscale) i poreznim brojem (partita IVA) i nema ih nigdje. Raspitujem se u talijanskoj trgovinskoj komori ni oni ne znaju ništa.
Vrag mi ne da mira pa googlam sliku motora i pronađem ovaj oglas

https://www.willhaben.at/iad/gebrauchtwagen/motorrad/bmw-r-1200-r1200-gs-198234927/

Isti motor, iste slike , cijena dvostruka, samo ga prodaje Austrijanac. Šaljem mail u Austriju i pitam da li je motor još uvijek na prodaju. Dobivam odgovor da je motor kod njega doma u garaži u Innsbrucku i da se još uvijek prodaje.

Slike je copipejstao s interneta, to je jasno ali odakle mu uvjerljivo napravljene Internet stranice http://www.abc-logistiek.com/ i kako je uopće zamislio provesti transakciju do kraja a da ga ne razotkriju? O kakvoj se softificiranoj prijevari radi govori i mail koji sam dobio od Abc Logistike. U mailu se nalazi i broj računa, Iban otvoren u Zabi na koji trebam izvršiti uplatu. Račun glasi na ime špedicije ali konstrukcija računa upućuje da se radi o privatnoj osobi. Ime prevaranta na koga glasi račun ovi u Zabi neće reći zbog bankarske tajne. Lopovi štite lopova.

Primalac: ABC logistika
BANKA: Zagrebačka banka
IBAN: HR8323600003243925256
SWIFT / BIC: ZABAHR2X
Adresa banke: Trg bana Josipa Jelačića 10

Znam, mnogi od vas će reći da nikada ne bi kupili motor da ga ne vide i provozaju. Ne bi ni ja ali znam za slučaj kada se kupcu iz Splita nije dalo doći u Zagreb po motor nego je tražio da mu ga pošalju kombijem. To je bio pravi blind date.

Sjedim neki dan na kavi s čovjekom koji se bavi uvozom motora i priča mi dogodovštine oko kupnje motora. Krenuli su kombijem preko granice po Hondu Translap. Sve su detaljno dogovorili s prodavaocem i kada su stigli, nakon prevaljenih 500 km ništa nije bilo kako su dogovorili. Traže ga da spusti cijenu jer je napisao da motor ima ABS a nema. Ne želi snižavati cijenu jer vidi da kupac kao dijete u dućanu s igračkama. Nađeš se u situaciji da smradu lažljivom stisneš šamar ili da pristaneš na ucjenu. U ovom slučaju prevladala je želja za motorom.
Zato bikeri ako je netko u potrazi za Gs-om (oglase znam i sam čitati) ili zna za nekoga tko povoljno prodaje, neka se javi na mail putujemmotorm@gmail.com


Da sam žensko

21 studeni 2016



Da sam žensko

Ljepila bi lažne nokte

i umjetne trepavice.

Napravila bi najveće lažne sise

i glumila orgazme.

Da sam žensko

od muških konja radila bi jednoroge.


Posljednji slobodni ljudi

31 svibanj 2016



Danas

Sijedimo na prastarom krevetu u napuštenoj tvornici i gledamo televiziju. Oko mene beskućnici koji su došli tu prespavati, skvoteri kojima je Tvornica dom i oni koji sebe nazivaju slobodnim umjetnicima.

Nekada, u vrijeme socijalizma, ovdje se nešto proizvodilo. Ljudi su radili, primali plaću i vjerovali u priče o društvenom vlasništvu, jednakosti, slobodi i bratstvu. Danas Tvornica izgleda sablasno. Zidovi su išarani sprejom, opušci posvuda a zrak zaudara na mokraću.

Boca, muškarac ispijena lica u kasnim četrdesetima s dreadlocks frizurom pruža mi zapaljeni đonit. Priča se da je Boca nekad bio uspješan odvjetnik iz dobrostojeće obitelji. On nerado spominje taj dio života, a prešutno pravilo koje vlada u Tvornici je da se ne priča o prošlosti. Džoint predajem Petri. Po hijerarhijskom poimanju svijeta moglo bi se reći da je Petra glavna na ovom mjestu. Bilo bi puno ljepše nazvati je dušom Tvornice. Ta prekrasna žena uvijek je tu da pomogne onima kojima je pomoć potrebna.

Jedina stvar koja ne pripada ovome mjestu je veliki plazma televizor s razbijenim ekranom. Zamolio me Mustafa da ga donesem. Mustafa je Sirijac i zanimale su ga vijesti iz domovine. Od milja zovemo ga Musa. Negdje oko sredine dnevnika spiker je pročitao vijest kako se strahuje da se u Sredozemnom moru utopilo četristo izbjeglica. Izgovorio je to istim ravnim glasom kao da je pročitao vijest da su Bayern i Liverpool odigrali neriješeno.

-To je čista hipokrizija društva, prokomentirao je Boca.

- Kada se sruši avion pun zapadnjaka koji putuju na Tajland mahati svojim novcem zgodnim Tajlanđankama onda je to tragedija. Ne bi se strahovalo nego bi se organizirale spasilačke ekipe, ogorčeno je rekao Musa.

-U slučaju izbjeglica za dan dva, kada se političari dogovore poslati će spasilački brod da pokupi mrtva tijela da kojim slučajem ne bi doplutala do talijanske obale i tako pokvarila turističku sezonu, nadovezao sam se na Musin komentar. Petra nije rekla ništa, plakala je.

Godinu dana ranije

Ispred spuštene rampe čekam da prođe vlak. Vlak prolazi sporo. Jasno vidim tamna lica ljudi koji bježe na zapad, u bolji život. Putuju tamo da postanu građani drugog reda, da rade najbjednije i najslabije plaćene poslove i doživotno plaćaju preskupe podstanarske stanove.

Ipak, zavidim im jer putuju s nadom u bolju budućnost. Kada prijeđem rampu mene čeka samo samoća podstanarskog stana. Sudbina je to rastavljenih muškaraca. Navečer na televiziji gledam izbjeglice zaustavljene na hrvatsko-slovenskoj granici. Otac s djetetom u naručju pokušava prijeći hladnu rijeku. Dijete plače. Možda zbog te scene ili nakupljenih frustracija, alkohola ili nečeg trećeg, bacio sam čašu u televizor. Ekran je pukao, a ona govoreća glava s televizijskog ekrana nastavila je trkeljati o novoj političkoj aferi.

Uzeo sam mobitel i nazvao Bocu.

- Ona organizacija za pomoć izbjeglicama, to još uvijek postoji ?, upitao sam Bocu

- Da, postoji. To vodi Petra. Tu je kraj mene. Da ti je dam?

- E Boca, poznajem jednog Sirijca iz Komune, čist je skinuo se, taj ni travu više ne bi zapalio. Izrazio je želju da dođe živjeti u Tvornicu, zove se Mustafa i zna arapski.

- Ako je protiv trave, odmah mi je sumnjiv.

- Treba nam netko tko zna arapski, svakako ga dovedi. Evo ti Petre, odgovorio je Boca.

- Bok direktore!, pozdravila me Petra.

- Nemoj mi stavljati sol na ranu. Zatvorio sam trgovine i ostalo mi je odjeće.

- Odlično, znači konačno si postao slobodan čovjek. Stalno vozimo odjeću i hranu na granicu. Možeš sutra s nama da vidiš kako to izgleda iz prve ruke.

Sljedeće jutro s Bocom i Petrom vozim pun kombi donirane odjeće u izbjeglički kamp na slovenskoj strani granice. Musa nam je pomogao s utovarom, želio je s nama vidjeti zemljake ali kako nema nikakve papire morao je ostati. Mučilo me to što sam mogao prodati tu robu, riješiti se problema s novcem i platiti podstanarski stan. Sve sumnje u ispravnost odluke nestale su dolaskom u „kamp“. Promrzli ljudi, okruženi žilet žicom i gomila specijalne policije. Nedostaje samo ploča s natpisom "Arbeit macht frei“ i dojam bi bio potpun. Petra je brzo našla nekoga za prevođenje i oko nje se okupila gomila ljudi. Shrvan emocijama, stojim ukočeno i promatram Petru kako nesebično pomaže izbjeglicama. Ne mogu skinuti oči s nje. Našao sam najružnije mjesto na ovoj planeti i najgluplji trenutak da se zaljubim.

Dvije godine ranije

Mustafu sam upoznao u trenutku kada mi je loše krenulo na privatnom i poslovnom planu. Zatvarao sam ured i lokal i trebao mi je netko da mi pomogne iseliti stvari. Nazvao sam Udrugu za rehabilitaciju ovisnika jer su oni nudili najjeftiniju radnu snagu. Musa se pokazao kao vrijedan i vješt radnik ali i kao i mudar čovjek. Ispričao mi je svoju životnu priču. U rodnom gradu otvorio je klub za mlade, puštao modernu muziku i odlično zarađivao. Ponesen novcem i slavom odao se porocima. To se nije svidjelo vlastima pa je morao pobjeći iz zemlje da sačuva živu glavu. Od tada smuca se po komunama. Ispričao sam mu ja i svoju priču. Ponio me posao, novac koji sam zarađivao i zanemario sam ženu. Ona je pak otišla u drugu krajnost, u religijski fanatizam. Bilo je nekakve sličnosti u našim pričama.

- Religijski fanatizam, to ti je poznato?, pomalo provokativno pitao sam Musu.

- Baš si licemjeran. Tu se molite Isusu. Zamisli da ti po mraku na vrata pokuca čovjek tamna lica s istoka s trudnom ženom koja samo što se nije porodila. Da li bi ga pozvao da prenoći?

- Misliš da ne vidim starce koji kopaju po kontejnerima dok vam se svećenici voze u Mercedesima. Bojite se pobuniti protiv političke kaste. Moj narod je hrabar i pobunio se protiv tiranije a tu ljudi samo okreću glave, rekao je ponosno Mustafa.

- Da, a rat je počeo zato što su ti ljudi nisu mogli kupiti svjetlucave stvari s zapada, nisam mogao a da ne komentiran zajedljivo.

- Znaš zašto je počeo rat u Siriji?, pitao me je Mustafa i nastavio ne čekajući odgovor.

- Religijski fanatizam posljedica je dugogodišnjeg zaglupljivanja naroda. Onaj Bašar al-Asad lijepio je svoje slike na svaki zid, na svaki billboard, u zemlji. Tip je toliko ružan da ga ni najbolji majstori u photoshopu nisu mogli uljepšati. Iritantno je bilo gledati tu facu na svakom uglu i moralo je puknuti. Nažalost, kada je puklo, narod je već bio toliko izmanipuliran da je sve otišlo u krivom smjeru.

- Razumiješ što želim reći?

- Da ratovi započinju zbog ružnih ljudi?, pokušao sam se našaliti.

- Ne ružnih, nego sebičnih i samoljubivih.

- Ti od posla nisi vidio ono bitno i dogodio ti se stotinu puta viđen scenarij. Kod vas na zapadu razum je sveden na puko sebično kalkuliranje. Moral je postao privatna stvar. Kultura industrija. Politika manipulacija. Ekonomija je instrumentalizirana i sve se svodi na profit. Spojio si ono što se nikada nije moglo spojiti, ljubav s profitom.

- Da skinem tv s zida, pitao me Musa.

- Nemoj, budem ja. Odselio sam se iz stana i ostavio sve stvari ženi. U podstanarskom stanu nemam ništa pa ću odnijeti taj televizor.

Do dugo u noć pričali smo o svemu, najviše o ribama i o tome kako iza svake ribe pliva još krupnija koja je spremna da je pojede. Pričao sam mu o ljudima iz Tvornice, o Boci i tome kako mu je dosadilo biti krupna odvjetnička riba, o tome koliko je Petra pozitivna osoba, a on je izrazio želju da ih upozna.

Tri godine ranije

U uredu zadovoljno brojim jučerašnju zaradu. Trgovina odjećom radi savršeno. Jedina mana je što sam čitave dane na poslu pa se rijetko viđam s ženom. Na zid ureda objesio sam novi 50 inčni tv. Nije baš da mi treba, kupio sam ga više radi dekoracije. Nisam ga ni spojio na struju. Bio sam zadubljen u papire kada je na vrata pokucala zaposlenica i rekla da me neki čudni ljudi žele vidjeti. On je bio visok, mršav a ona prekrasna žena divlje crvene kose. Boca je imao dugu kosu ispletenu u pletenice a Petra je bila obučena u neku čudnu šarenu odjeću. Bili su potpuna suprotnost meni, s uredno podšišanom kosom u odijelu i kravati.

- Izvolite , kako vam mogu pomoći?, upitao sam, zatečen njihovom pojavom.

- Snimao film pa smo vas došli zamoliti da nam posudite lutke iz izloga, pitao me onaj koji se predstavio kao Boca.

- O čemu se radi u vašem filmu? , pitao sam i smišljao način kako da ih se riješim.

- Lutkama se mogu skinuti glave? , bez uvoda upitala me crvenokosa i pogledala ravno u oči.

- Mogu ali ne razumijem…, ostao sam zbunjen pitanjem, ljepotom te žene i prodornim pogledom.

- Film govori o ljubavnoj priči koji se odvija za vrijeme rata u Siriji. Par uhvate vjerski ekstremisti u zabranjenoj ljubavi i odsjeku im glave. Zato nam trebaju lutke kojima se mogu skinuti glave, izgovorila je u jednom dahu Petra i opčinila me.

Vođen znatiželjom, tu večer obukao sam staru kožnu jaknu, strpao lutke u auto i uputio se u Tvornicu.

Večeras

Božić je. Preselio sam se u Tvornicu. Gledam film s Petrom, Musom i Bocom. Na televiziji se prikazuje Wonderful life s Jackom Stjuartom. Petra plače ponesena radnjom, Boca je u nekom svom duhanskom filmu a Musa, komentira kako je to obično manipulatorsko holivudsko sranje i da anđeli čuvari ne postoje.

- Život je sranje. Oglasio se beskućnik koga smo prekinuli u brojanju ono malo praznih boca koje je skupio taj dan. Kada je prebrojao boce pažljivo ih je smjestio u kut i složio krevet na podu tako da nitko ne može prići bocama a da ga ne probudi. I tada sam shvatio. Nemam više stvari koje moram čuvati, nemam računa, nemam obaveza koje će mi pokvariti sutrašnji dan, nemam neispunjenih ili ispunjenih ciljeva za koje se moram boriti.

Osjećaj slobode bio apsolutan.

- Anđeli postoje, odgovorio sam Mustafi nakon duže pauze.

Prišao sam Petri, zagrlio je i poljubio.

20 ideja za uspješan biznis na domaćem terenu

03 ožujak 2016


OBAVIJEST: Ovaj vodič nije namijenjen potencijalnim investitorima, niti je napisan u svrhu pokretanja bilo kakvoga posla ili rješavanja egzistencijalnih problema.Sve je napisano isključivo u svrhu edukacije i služi u obrani od gluposti.

1.ZARADA NA INTERNETU – posao s najvećim potencijalnim rastom i neograničenim tržištem. Kupiš domenu, digneš internet stranice, otvoriš nerezidentni račun na offshore firmu i biznis može početi. Start up za manje od 1.000 kn. Reklamiraš sve, skijaške aranžmane u Austriji, apartman na Azurnoj obali ili putovanje u daleke zemlje. Slike skineš sa interneta. Ili otvoriš portal za prodaju nekretnina, automobila i bijele tehnike. Bitno je da isporuka dolazi nakon uplate. Tržište je dinamično i brzo vas razotkriju ali nema veze jer se ionako niste prijavili ispravne podatke. Kad se izvježbate u registraciji offshore tvrtki, otvaranju računa, domena i prezentaciji, svi se poslovni problemi rješavaju na dnevnoj bazi.

2.PROFESIONALNI OGLASIVAČ – za početak nabavite kartice za mobitel od različitih operatera. Treba obratiti pozornost da su brojevi što manje pamtljivi, jer u tom slučaju traju duže. Posao se sastoji u slijedećem: oglasite da prodajete neku stvar ispod cijene npr. Iphon 6 za 1.000 Kn. Zovu kao ludi a vi po glasu morate prepoznati najveću naivčinu. Objašnjavate mu da je razlog prodaje bolest djeteta ili nešto slično. Navedeni predmet šaljete pouzećem. Ako želite zadržati bar malo dostojanstva onda umjesto cigle kupcu spakirajte bar dvije čokse.



3. AGENT ZA ZAPOŠLJAVANJE U INOZEMSTVU – Sve isto kao i pod brojem dva , samo što prodajete nadu u bolju budućnost. Rad na baušteli, rad na naftnoj platformi ili kruzeru, sve možete jer ste baš vi ovlašteni agent. Ciljana skupina su pomoćni građevinski radnici, propali studenti, sanjalice i oni koji se po svaku cijenu žele maknuti iz sredine u kojoj nisu dovoljno cijenjeni. Zarada je na naplati troškova za izradu dokumentacije za posao a one naivnije možete još opaliti i za osiguranje i putne troškove.

4.UDRUGA GRAĐANA – ne treba otkrivati toplu vodu nego kopirati one koji godinama žive od volontiranja u udrugama. Mogućnosti udruge su neograničene. Npr. sviđa vam se vikendica u parku prirode, nema papire, ne možeš je legalizirati. Osnujete udrugu npr. ljubitelja ptica pjevica i odmah učlanite ženu i djecu i nitko neće dovesti u pitanje vaš ptičji rezervat. Ako vam je neki moćnik poznanik, još dobijete i donaciju za rad udruge. Znam tipa koji je tako napravio vikendicu na Jarunu, samo na tabli piše veslački klub. Što ga briga, što nema ni veslo. Sa računom udruge možeš sve, pa i raditi doživotne ugovore o ropstvu i ne mogu ti ništa.

5.URED ZA ODNOSE SA POTENCIJALNIM INVESTITORIMA– u praksi si posrednik između onih koji nešto žele i spremni su to platiti i onih koji imaju moć da ti daju to što ovi žele. Za ovaj posao moraš imati debelu kožu i znati dobro zbrajati i oduzimati. Posao se sastoji u slijedećem: klijent je bacio oko na neku nekretninu. Prodaje se za kunu. Vaš zadatak je biti tampon zona i omogućiti klijentu ta kupi željenu nekretninu. Za početnu cijenu. Zarade su ogromne, pa se iznos od 50.000 eura jedva možete smatrati dostatnim za kavu. Nitko pametan ovako društveno odgovoran posao ne radi za peke i slične trice i kučine.

6.POSLOVNA ISTRAŽIVANJA – naziv je samo formalan , jer se u biti radi o naplati taštine. Objašnjenje; nađeš rođu u HGK i HOK i od njega dobiješ popis firmi koje posluju u plusu. Odabereš 100.000 firmi i pošalješ im pismo da su baš oni prepoznati kao najbolji i najuspješniji u svojoj branši. Ukoliko žele diplomu, pohvalnicu, priznanje kojim mogu mahati konkurenciji, moraju to platiti. Koliko, zavisi od vaše procijene, ali iznenadili bi ste da znate koja je gornja granica.



7.VELEPRODAJA – velika zabluda je da ako se želite baviti veleprodajom, morate imati skladište i viljuškar. Prva investicija bi trebala biti skupi auto, markirano odijelo i najnoviji mobiteli uz obavezni gel u kosi. Pojavom morate davati do znanja da je vama jedan šleper ništa, najbolje krenuti sa tri. Roba vam treba jučer, preprodali ste je unaprijed a platiti će te nikad. Niti jedan sud vas može osuditi za krađu, zbog toga što ste u teška vremena upali u poslovne probleme. Policija i sudstvo bavi se sitnim dušama i krađama u maloprodaji.

8.POSTATI POLITIČAR – najljigaviji posao od od svega nabrojanog. Prvo morate uvjeriti ljude da će im s vama na vlasti biti bolje. Zato morate imati sposobnost da govorite samo ono što žele da čuju, koga zanimaju problemi. To je lako, npr. penzićima obećate 10.000 Kn mirovine, plus plaćeno dopunsko zdravstveno. Ako te izaberu to znači da slijedećih par godina možeš živjeti kao bubreg u loju. Javni natječaji, izbori direktora i zgodnih pomoćnica, o svemu vi odlučujete. Brine vas malo što ljudi misle da ti ne treba baš Audi A8 sa 500KS i grijanim sjedalima da te voze sa njim na posao, ali tko njih pita. Pa oni su te i izabrali da ti odlučuješ, «kak se dela». Živiš svoj život kakav zaslužuješ, samo na tuđi račun.



9.PROFESIONALNI OVRŠITELJ – imaš d.o.o. ili barem obrt, pažljivo odabereš uspješnu i dobrostojeću firmu, pošalješ im fakturu sa cifrom od koje boli glava. Kada te nazovu, glumiš nevinašce, tko ja? Za mjesec, dva pokreneš ovrhu, svi su na tvojoj strani suci, advokati, jer ih debelo plaćaš. Ponosno mašeš pravomoćnim rješenjem za ovrhu. I nije to laž, ni ucjena ako ti institucije daju pravo, to je posao. Ucijenjena firma na koljenima, otpuštaju radnike da mogu podmiriti tebe, troškove ovrhe, kamate, odvjetnika...



10.MENADŽER - zbroj zanimanja i prihoda pod rednim brojem 5,6,7 i 8.

11.PRODAJA PROIZVODA ZA MRŠAVLJENJE – tu je presudan marketing i pakovanje. Što je u kutiji manje je bitno. Uglavnom se radi o sitno mljevenom papiru koji se miješa sa nečim bez-masnim. Korisnici proizvoda smiju konzumirati najviše tri žličice dnevno. Ako te debeli tuže, istina je na tvojoj strani jer su jeli više od tri žličice, dnevno.

12.OSNIVANJE VJERSKE SEKTE – najvažnije je uvjeriti čovjeka da do Njega, Boga možeš doći samo ako se odrekne materijalnih stvari i donira ih sekti. Kuća, vikendica, auto sve treba biti vlasništvo sekte. Djeci i unucima ne smije se ništa ostaviti jer oni ne vide istinu, nego samo prolupalog starca.



13.TEČAJEVI DUHOVNOG ISCJELJENJA I NAPREDOVANJA– tu imaš čitavi spektar različitih mogućnosti, za početnike preporučujem gatanje na grah ili karte, skidanje uroka i gledanje u budućnost iz šalice kave. Tko zna možda se u tebi krije neotkriveni talent, pa dobiješ termin na tv-u i onaj broj koji počinje sa 060 ……… Oni napredniji i upućeniji organizirati će tečajeve duhovnog usavršavanja. Poniženi, ostavljeni, očajni, jadni, prevareni, izgubljeni, svi oni sa neispunjenim očekivanjima i zaboravljenim životnim ciljevima njihova su publika, a takvih ima koliko voliš. Svi oni plaćaju da slušaju recepte koji im mijenjaju živote.

14.PRODAJA I DRESURA ŽIVOTINJA – nabaviš slatkog psića ili macu i prodaješ. Osnovni posao ti je da iz razgovora sa potencijalnim kupcem, saznaš razumije li se on u životinje. Ako pojma nema , onda moraš imati spremnu priču o šampionskom leglu. Cijenu formiraš na licu mjesta, ako je dijete oduševljeno i ne ispušta životinju iz ruku, možeš lupiti bezobrazno visoku cijenu. Za par mjeseci zovu te da pas ne sluša. Pažljivo si gledao sve epizode Cezar Milana na tv-u a i položio si online tečaj dresure. Vrijeme je da vratiš uloženo u svoje obrazovanje.

15.PRODAJA BRENDIRANE ROBE – početna investicija je minimalna. Računalo i printer, već imaš. U knjižari kupiš naljepnice za printer, skineš sa internata znak Nike, kod Kineza kupiš najjeftinije majice pa uzmeš maminu peglu i na posao. Kasnije posao možeš proširiti na naočale i tenisice. Oprez, danas svaki pripadnik romske manjine zna napraviti Lacosta trenirku a ne trpe baš konkurenciju. Tržište šanera puno je softiciranije, klijentela je upućenija u lažnjake koje kupuje i nosi ali i zarade su puno veće.



16.TRAFFICKING- dočepaš se nekako rezultata sa IQ testova i odabereš cure sa dna liste. Zatim ih ubijediš, što ne bi trebalo biti problem, da su rođene da budu manekenke u Milanu. Već slijedeće jutro u rentanom kombiju sa svježim mesom ideš preko granice.

17.DEALER – teško da nešto možeš nešto napraviti na domaćem terenu, to već godinama rade dečki koji dane i noći provode u kafićima i voze BMW-e X6. Poljoprivredna proizvodnja je ne isplativa, jer te muči problem kao i svakog poštenog seljaka, jeftini uvoz. Ako si pravi igrač novo, neotkriveno tržište je Kina. Zamisli kineskoga radnika kako 18 sati dnevno ušiva jezik na Nike tenisicama, pa taj bi pošmrko što god mu daš. Ako pak nisi igrač, uvijek možeš biti nečija mula.

18. POSAO U TURIZAMU – tu nema nikakvih ograničenja, turistička sezona kratko traje a gosti se druge godine možda i ne vrate, pa treba iskoristi sve mogućnosti za brzu i laku zaradu. Preko zime možeš prodavati autohtone istarske i dalmatinske kuće stare 200 godina, sa velnesom, saunom i bazenom. Svaki težak je imao tog vraga u kući da se odmori od napornog rada.

19.INFORMATIČAR – moraš uvjeriti rođu na visokom položaju da će dobit postotak i posao je tvoj. Softver skineš sa torrenta, ali teško da će raditi na starim 386 i na zelenim monitorima. Nije bitno jer je već netko porabo lovu za studiju o izvedivosti, a nije tvoj problem što to nitko ne čita. To što je softver neupotrebljiv, kriv je hardver. To nije problem i opet je postotak u igri.
Postoji i druga vrsta informatičara koja skloni npr. nečiji auto, bicikl ili ženu na sigurno. I onda trguju informacijama, postotak za informaciju gdje se nalazi željeni predmet, plaća se i do 50 % od vrijednosti novog. Za ženu, to je varljivo jer se tu prepliće mnogo varijabli koje utječu na konačnu cijenu, pa se potencijalni klijent, ako previše tražite, može odlučiti za novu ženu. Vrijedi i obrnuto za supruga.


20.FARMACEUTSKI BIZNIS – negdje oko Rijeke presretnete donaciju lijekova za Afriku. Cijena je povoljna jer je administracija na zapadu prezahtjevana, kada treba zbrinuti medicinski otpad. Važno je da na kutiji ne piše rok trajanja. Zatim uvjerite ključnu osobu u HZZO da vaš lijek stavi na spisak. Dok ste obavljali carinske formalnosti u Rijeci, već ste u Opatiji počeli organizaciju Kongresa obiteljskih liječnika. Svrha kongresa je prezentacija neophodnosti vašeg lijeka u obiteljskoj medicini. Glavni govornik je onaj koji uspije objasniti kako spriječiti dosadnog penzića u nabrajanju boleština, kad mu je recept napisan i prije nego što je ušao u ordinaciju.

Evo još jedne ideje gratis:

GRAĐEVINSKI PODUZETNIK – želite izgraditi zgradu i stanove za prodaju. Problem je što nemate novaca a kod banke ste sve kredite davno potrošili. Nije problem, da bi napravili zgradu ne trebate imati ni lopatu. Nađeš ljude koji su spremni unaprijed platiti za rješenje stambenog pitanja a ti im za uzvrat obećaš penthaus po neponovljivoj cijeni. Time si riješio početne financijske probleme i izgradnja može početi. Naravno, uvijek angažiraš kooperante, a oni podkooperante koji mogu pričekati sa plaćanjem. Ako npr. neki parketar podivlja i insistira na plaćanju, platiš ga i izbaciš iz igre. Time svima pokažeš tko je gazda i što se događa kad odbiješ raditi. Negdje oko četvrtog kata, počinju ozbiljniji financijski problemi pa zgradu dajete banci pod hipoteku. Dalje je to njihov problem. Nisi ti ništa kriv što je firma otišla u stečaj, pa takva su vremena. U međuvremenu nisi sijedio skrštenih ruku, nego si osnovo novi d.o.o., registrirao ga na nezaposlenog ženinog rođaka i počeo graditi na novoj livadi.

Kada čitaš blogove

27 veljača 2016

 photo sranje_zpsuzggq0ae.gif

Sasvim neobične besmislice

17 veljača 2016


Stigma
Dok se vozio na biciklu jedna muha udarila je gospodina Z.S. ravno u čelo. Zujanje muhe uvuklo se gospodinu Z. u glavu. Tražio je u ogledalu rupicu na čelu, bilo kakav znak kako mu je ta prokleta muha mogla uči u glavu ali nije ništa pronašao. Onda je uzeo otvarač za vinske boce s plutenim čepom, otvorio bocu, ispio sadržaj boce pa si je s istim tim vadičepom izbušio rupu na čelu. Ujutro je rupu na čelu prekrio flasterom i uputio se u crkvu. Svima je govorio da je to stigma, Božji znak. Bilo ga sram priznati da je imao posla s Sotonom.

Vlak
Tog dana u vlaku bila je neopisiva gužva. Jedino mjesto koje je D.B. uspio zauzeti je ono kraj ulaznih vrata , točno ispod ručke na kojoj je pisalo, povući u slučaju neposredne opasnosti. Ručka je bila crvene boje, povezana tankom žicom i plombirana. Lijevo od ručke na pet jezika pisalo je čemu ta ručka služi i kada se smije povući. Gužva u vlaku bila je nepodnošljiva i jedino o čemu je D.B. razmišljao je što bi se dogodilo da povuče ručku. Zamišljao je koliko bi to bilo razbijenih nosova, polupanih glava a nije zaboravio ni na lomove kostiju zbog naleta teških torbi. Nakon dva i pol sata vožnje, negdje oko Novske, metodom eliminacije svi razlozi zašto ne povući ručku su nestali.

Tattoo
M. B. nije volio nositi gaće. Volio je nesputanost i onaj osjećaj kada mu se muškost slobodno klati iz jednu u drugu nogavicu. Znam to jer smo dijelili istu svlačionicu. Jednom zgodom pohvalio mi se s tetovažom na spolovilu. Dječjim rukopisom štampanim slovima, po čitavoj dužini muškosti bilo je napisano Marcela . Bio je to njegov način da pokaže tadašnjoj djevojci koliko mu je stalo do nje. Smiješno je izgledalo puno sitnih slova na mlohavoj čuni. Spomenuo je da je prije tetoviranja obišao nekoliko tattoo majstora ali svi su ga odbili kada su shvatili što želi. Nije mu preostalo ništa drugo nego da uspravi muškost i bocka se s iglom umočenom u tintu. Mora da je boljelo kao sam vrag.

Mokrenje
Bilo je to poslije treće ili četvrte popušene trave i popijene tri ili četiri litre vina. Netko je predložio da idemo pišati po ljudima. U tom trenutku to je bila logična i opravdana radnja s kojom smo se svi složili. U slijedećem trenutku pet kurčeva bilo je prebačeno preko ograde balkona na petom katu. K.M. kojemu se valjda najviše mokrilo imao je najduži domet. Uspio je s mlazom prebaciti pločnik i zaliti haube automobila na parkiralištu. Bio je neopisivo ponosan zbog toga. Još se sjećam da me je obuzeo osjećaj zadovoljstva kada sam se pomokrio na onu babu s štakom sa drugog kata. Poslije toga se ničega više ne sjećam.

Bivša žena
Bila bi prava nepravda da nju ne uvrstim u besmislene priče. Debelo je zaslužila.
 photo levitating-girl-cute-animated-gif_zpsldcxslej.gif
Harms, Danil
Lako je Danil Harms mogao biti ruski klasik. Mogao je pisati o herojstvu, odvažnosti, idealima, moralu…svemu onome što bi veličalo sistem u kojem je živio. Umjesto toga odabrao je da piše o apsurdima. Pisao je o besmislicama koje nemaju nikakvog praktičnog očitovanja. Šteta što čovjek nije rođen u današnjoj Hrvatskoj, imao bi bezbroj tema. Pomaknutom marginalacu ni pisanje besmislica nije pomoglo. Umro je u 37. godini života u staljinsitičkom kazimatu

Zanovijetanje od kolijevke pa do groba

06 siječanj 2016


Doktore zašto ne plače? Čekajte da ga pljusnem po guzi! Evo plače! Sve je u redu.

Ne fantaziraj i ne izmišljaj! Budi normalan i ponašaj se kao sva druga djeca.

Stišaj to! To nije muzika, nego obična buka. Primi se učenja .

Ne lijepi te slike po zidu, uništiti ćeš zidove ! Tko je uopće ta nakaza na posteru?

Ne, ne možeš pitati svećenika koji je smisao dolaska Isusa . Zato, što se to ne pita.

Stvarno to želiš upisati? Nikada nećeš naći posao ako ikada to završiš. Nema tu kruha.

Rekla sam ti a nisi želio slušati. Ne znaš ti kako je biti bez posla jer si glup da to shvatiš.

Stvarno želiš ići tamo ? Što ćeš tamo raditi? Bolje odi na more i upoznaj koju curu.

Ne sviđa mi se ona nikako. Kažeš nije se snašla. Sigurno je lijena i ne zna kuhati.

Nisi ti nikakav vojnik. Pravi vojnik u svakom trenutku spreman je dati život za domovinu.

Rekao sam ti da ne možeš raditi po svome. Pravila na poslu postoje da bi se poštivala.

Glup si što si se oženio. Pogledaj me, slobodan sam kao ptica i što mi fali?

Krov nad glavom nam je neophodan . Dignuti ćemo kredit i živjeti skromnije.

Trebaju nam nove stvari. Imamo novac koji smo štedjeli za putovanje. Nema rasprave.

Mrzim te! Svi, osim mene imaju Air maxice. Hvala na novim tenisicama . Volim te!

Časni sude, nisam kriv . Samo sam radio svoj posao i sav taj novac sam pošteno zaradio.

Lako je tebi biti nezaposlen, teško je nama živjeti bez novaca. Gade jedan nesposobni.

Digni krediti za ukopno mjesto. Ponesi zadnji odrezak od mirovine, potpiši i grob te čeka.
 photo blogovi_zps06kywzci.gif

Ulošci

Kratke ljubavne priče

11 prosinac 2015


Najkraća ljubavna priča
Najkraća ljubavna priča. DA! (ta ponekad zna i potrajati)

Iz ljubavi
Udala se iz ljubavi. Djeca su se rodila iz ljubavi. Kuhala im je i pospremala iz ljubavi. U crkvu je odlazila iz ljubavi. Pisala je ljubavne pjesme. Onda je on pronašao novu ljubav. Ta njegova nova ljubav bila je puno mlađa od nje. Nikako mu nije mogla oprostiti tu ljubav. Morale su proći godine da ona shvati da nije sve u ljubavi.

Kad te goli kurac vodi

Na ulici je ugledao visoku i vitku plavušu i nije mogao da joj ne priđe. Rekao je da ne želi propustiti taj savršeni trenutak, da ga nikad ni jedna žena nije tako opčinila. Uskoro su počeli živjeti zajedno. Ona je previše pričala, uz to je očajno kuhala i nikada ništa nije pospremala. Onda je on na ulici ugledao prelijepu brinetu koja ga je strašno privlačila. Odlučio je da joj priđe…

Očajna
Bila je toliko usamljena da bi pristala na bilo kakvog muškarca. Našla je pijanca koji ju je tukao. Imala je svoj stan i posao i mogla ga je bez problema ostaviti, ali nije imala snage. Navikla se na njegov miris, na pijanstvo i batine koje je dobivala. Netko površan mogao bi zaključiti da je dobila upravo ono što je tražila.

Ljubavno zanovijetanje
Kaže ona, „stalno nešto kukaš, čangrizav si i sitničav“. „Jebi se“ , odgovara on kratko, jer mu se ne da na dugačko. „Stalno si nešto nadrkan a i previše piješ ,a mogao bi se i istuširati“,ne zaustavlja se ona i ne može si pomoći. Zna on kuda ovo vodi pa reagira instinktivno i na vrijeme. „Odjebi ! Odjebi ti.“Razgovor je završen. Daj, makni se ispred ekrana , vidiš da gledam tekmu!“ Naljutila se, jer je baš u tom trenu brisala prašinu sa stola. Inače, poslao bi je po hladnu pivu iz frižidera, ali sada zna da mora sam.

Ljubav iz vedra neba
Pojavio se on niotkuda. Odveo ju je na kavu, nasmijao i uvukao joj se u život. Pričao je priče, filozofirao, psihologizirao, analizirao, hvalio….ništa nije komplicirao i sve je bilo divno i krasno. Kuhala mu je i prala prljave čarape i gaće. Tražila je nekakvu manu, ali on je bio jednostavno savršen. Nije nikako mogla povjerovati svojoj sreći sve dok jednog dana nije otišao i nikad se više nije vratio.

Ptica rugalica (basna za odrasle)

21 studeni 2015



Posjetila me ptica rugalica. Navrati ona ponekad da mi kaže ono što ne želim da čujem.

PTICA: Gdje si, čangrizavi starče!

JA : Čorava ptico, trebaju ti očale. Pred tobom stoji mladić u najboljim godinama, pun životne energije.

PTICA: Da, baš! Više nalikuješ na nekoga ogorčenog starca.

JA: Takva mi karama. Ajde sad briši dosadna ptičurino!

Znam da neće otići sve dok me ne ubode u onaj najosjetljiviji i najbolniji živac.

JA : Čuj ptico, frustriran sam jer u zadnje vrijeme samo na zidove nailazim.

Ne pomjera se ptica, koncentrira se i preslaguje svoju zloću.

PTICA: Glup si ako misliš da je drugima lako. Egoističan si i promatraš svijet iz svoje uske perspektive.

JA: Nije istina, velikodušan sam i rado pomažem drugim ljudima. Ne tražim ali ništa ni ne dobivam zauzvrat.

PTICA: Eto, patetičan si i sklon si samosažaljenju. Daješ samo onda kada nešto očekuješ zauzvrat.

JA: Što mogu očekivati zauzvrat, ako pomažem onima koji ništa nemaju. Aha, ptico!

PTICA: To si uradio samo zato da se možeš hvaliti kako si velikodušan.

JA: Znaš što ptico, dosadna si. Ajde, odi sada lijepo zajebavati nekog drugog.

PTICA: I udebelio si se. Debeli! Debeli!

Onda sam uzeo prvo što mi se našlo pod rukom i bacio to prema ptici. Bila je brža.

PTICA: Samo se ti ljuti. Svjestan si da propuštaš živjeti punim plućima.

JA: Glupa ptičurino, znaš da to nije istina. Život mi je suvisao i sadržajan. Zlobnice!

PTICA: Nisam nikad srela nikog glupljeg od tebe. Toliko si dobrih prilika u životu upropastio.

JA: Stvorio sam ih sam i samostalno sam donosio odluke. Ubijao sam se od posla da živimo lagodno.

PTICA: O tome ti i pričam. Nezasitan si i neumjeren, uvijek težiš nečemu što ne možeš imati.

JA: Mogu sve imati. Ptico, ajde odjebi više!

I odleti ptica. Znam vratiti će se ona ponovo u najnezgodnijem trenutku.



Kao i svaka basna i ova ima pouku:

1. POUKA: Nemoj previše analizirati ono što ti se mota po glavi

2. POUKA: za sve loše što ti se dešava u životu krivi su oni drugi

3. POUKA: odaberi jednostavan i optimističan pristup životu

Putovanje u Pariz

17 studeni 2015

Ustajemo rano i vozimo se u autom prema Trstu. Kava u Trstu budi sijećanja na neka prošla vremena kada se tu dolazilo zbog odjeće i kave. Na autostradi sunca, uobičajena gužva oko Venecije, pogled desno na Dolomite i oko podneva smo u Milanu. Milanesa ima otprilike koliko Hrvatska ima stanovnika ali nema većih gužvi i parking u centru pronalazimo bez problema. Pješačimo centrom grada, divimo se najljepšoj katedrali i šećemo dijelom gdje se nalaze trgovine s najpoznatijim talijanskim modnim markama. Ne gledam izloge nego tražim zagrebačkog klošara, Maksima Cristiana koji je u knjizi Bemteumozak opisao prosjačenje na ovim ulicama. Poslije Milana vozimo se autocestom 150 kilometara na sat. Usporedno s nama kreće se vlak brzinom od 400 Km/h. Penjemo se po Alpama do tunela ispod Mont Blanca i prolaskom kroz tunel ulazimo u Švicarsku.

Kada prazne riječi vladaju

06 studeni 2015


Može on biti političar ili svećenik, veliki vođa ili zavodnik žena. U obzir dolaze i svekoliki prodavači magle ili trgovci koji prodaju lijek protiv ćelavosti… nebitno za ovu priču.

Pitam se što im ostaje kada se maknu prazne riječi ?

Promatram ga , priča bez prestanka, ni ne obraća pažnju na to sluša ga itko. Govori samouvjereno, dobro je pripremljen.

Isključio sam se negdje u početku dok je govorio o izboru koji se stavlja pred sve nas.

Ne govori ništa bitno ili mudro , odmah se vidi da nema novih ideja. Nema ni suvislog sadržaja, ni bilo čega što već netko prije njega nije rekao i što nisam čuo tisuću puta.

Zapisano je negdje u Bibliji;.. i lude svijeta izabra Bog da posrami mudre. Gledam i slušam tu ludu. Trudim se ali nikako da se počnem sramiti.

Ima nešto u njemu što fascinira, što ne dozvoljava da se dignem i odem. Strast kojom on govori , trud koji ulaže da govori, gestikulacija i govor tijela …ta strast maskira prazne riječi.

Riječi koje izgovara su plitke,banalne i ishlapiti će čim dođem kući i uzmem daljinski u ruke.

Transfer strasti je to što se događa. Riječi i gestikulacije su zapravo kamuflaža.

Trojanski konj .

Jebote blog

24 listopad 2015

 photo amXLdPv_460sa_zps16i9o869.gif

Blog sam počeo pisti kao odgovor na nametnute obrasce života i ponašanja, kao odmak od opće komercijalizacije i politizacije svega. Volim pisati i ovo je mjesto gdje mogu biti kreativan. Pišem priče o ljudima koje sam sreo ili doživio, nekada su stvarni a ponekad imaginarni. U glavi mi je uvijek košnica s milion pitanja a pronalazim malo dobrih odgovora. U svijetu Borga trudim se da ne budem asmiliran, samo glumim da jesam. Priču napišem onda kada u gomili politrona i mediokriteta pronađem ljudsko lice. U borbi da se uravnoteže aspiracije i frustracije, u vječnoj sam potrazi za zdravim razumom. To je proces. Kada stanem pred onoga životnog carinika i kada me pita imam li što za prijaviti, pokazati ću mu priče koje sam skupio i ima da digne tu rampu. Zajebavam se. Ne vjerujem u Carinika a rampe su ionako u našim glavama.
Za one koji žele znati više, neka pogledaju odličan dokumentarac: link

Kiša i Fata

11 listopad 2015

 photo Kiscarona_zps7m0a9fum.gif

PONEDJELJAK - Danas je ponedjeljak.
Kiša pada cjeli dan.
Fata je nešto depresivna...

UTORAK - Danas je utorak.
Kiša opet pada.
Fata je i dalje depresivna, samo šuti i gleda kroz prozor...

SRIJEDA - Danas je srijeda.
Kiša još nije stala.
Fata je loše, ne pomiče se od prozora...

ČETVRTAK - Danas je četvrtak.
Opet kiša, Fati stanje sve lošije...

Morat ću je pustit unutra.

Mačke (romantična horor priča)

04 listopad 2015


Sve je počelo po isprobanom scenariju:

On je primijetio kako ona hoda iza njega i namjerno je ispustio rupčić. Ona je primijetila kako mu je ispao rupčić i vratila mu ga. Komentirali su nešto o tome kakvo je vrijeme i nastavili šetnju zajedno.

On je bio mornar, a njegov brod je upravo uplovio u luku kada se odlučio za šetnju obalom. Bio je markantan, visok, crn, preplanuo od sunca, blještavog osmijeha, brbljav.

Pričao joj je mornarske priče do kasno u noć. Slijedeću večer držao ju je za ruku i strasno ljubio. Sutra isplovljava njegov brod i vraća se za tri mjeseca. Obećala je da će ga čekati.

Tri mjeseca je puno vremena u životu zaljubljene i usamljene žene. Marija, tako se zvala, živjela je sama u stanu u malom primorskom mjestu. Oca nije nikada upoznala. Bio je to neki mornar u prolazu. Godinama se brinula o bolesnoj majci. Bila je zaposlena u mesnici koja se nalazila u blizini stana. Nije to bio posao koji je željela, ali uz bolesnu majku nije imala nekog izbora. U pauzama, mogla je otići i vidjeti kako je majka. Od mesara je dobivala meso a plaća je pokrivala njihove potrebe. Kada je majka umrla bila je najusamljenija žena na svijetu sve dok nije upoznala mornara.

Znala je točno kada njegov brod uplovljava i čekala ga je na rivi. Kad ga je ugledala, bacila mu se u zagrljaj. Nije ju bilo briga za zvižduke i zadirkivanja mornara koji su silazili s broda. Dala mu je te večeri sve što žena može dati muškarcu. Gutala ga je svojim tamnim očima punim topline. Mornar nije mogao skinuti pogled sa njezinog tijela. Ujutro ju je zaprosio. Ona je pristala, a on je obećao da je slijedeći put kada brod pristane, vodi matičaru. Za dva mjeseca, preko brodske kompanije za koju radi, Marija mu je javila da je trudna. On je odgovorio da je voli i neka sve pripremi za vjenčanje.

Točno devet mjeseci kasnije stajala je na rivi i čekala njegov brod. Čekala ga je u bijeloj vjenčanici s buketom cvijeća u ruci. Kad se nije pojavio, raspitivala se za njega među mornarima a oni su okretali glavu. Popela se na brod i otišla ravno do kapetana.
„Koji pizdun, da pizdun“, ponavljao je kapetan, ne mogavši se načuditi ženi u bijeloj vjenčanici na svom brodu. „Gospođice, ža mi je ali to je takvo mandrlo kakvo svijet nije vidia. Ima taj pet žena u pet luka i još mu nije dosta. Neće taj jebivjetar više nikada na moj brod. Ža mi je gospođice, stvarno mi vas je ža.“

Otrčala je kući i plakala cijelu noć. Pred jutro trudna Marija počela je krvariti. Bila je toliko slaba i bezvoljna da se nije ni trudila potražiti pomoć. Poslijepodne pronašao ju je mesar kako leži na krevetu u lokvi krvi, dok je išao provjeriti zašto se nije pojavila na poslu. U bolnici su joj jedva spasili život. Izgubila je dijete i mogućnost da ikada više bude majka. Boljelo je i to što je čitava varoš znala i prepričavala njezinu tužnu priču.

Nakon nekoliko dana, vraćajući se iz bolnice, ugledala je na cesti pregaženu mačku. „Da sam to barem ja“ pomislila je tada. Onda je čula mijaukanje i ugledala pet malih promrzlih i gladnih mačića. Bez razmišljanja ih je stavila u torbu i odnijela kući.

Brinula se o tim mačićima jednako onako kao što bi se brinula o svom nerođenom djetetu. Bio je to njezin čopor, njezina utjeha i netko kome je mogla dati svoju ljubav. Bilo joj je žao i gladnih mačaka u susjedstvu pa je sve češće s prozora i njima znala baciti po koji komad mesa. Ujutro se ispod prozora znalo okupiti i desetak mačaka koje su čekale hranu. Znala je potrošiti čitavu svoju plaću kako bi u mesnici kupila meso da nahrani gladne mačke.
Uskoro je došla zima i Mariji je bilo žao mačaka koje se smrzavaju. Pustila ih je sve u stan. Ukupno do proljeća u njezinom su stanu bile trideset i dvije mačke. Njezina plaća više nije bila dovoljna da nahrani sve te mačke pa je počela krasti meso. Gazda je to primijetio, upozorio je jednom, pa drugi put, a treći put joj je dao otkaz. Onda je došao ožujak i mačke kao da su poludjele. Dva mjeseca poslije u stanu sedam mačaka izleglo je ukupno 23 mačića. Bez primanja i novaca za hranu situacija je izmicala kontroli. Stan je bio prepun mačijih dlaka i izmeta. Marija je bila očajna jer je znala da ako otvori vrata stana, mačke će otići u potragu za hranom a ona će opet ostati sama. Onda joj je pala na pamet suluda ideja. Otišla je do ormara, obukla vjenčanicu i legla na krevet.

Tog jutra dogodilo se nešto nesvakidašnje. Sve ali baš sve mačke iz varoši došle su pod Marijin prozor. Okupilo se stotinjak mačaka, tko bi ih sve prebrojao. Sve su gledale prema Marijinom prozoru i ispuštale zvukove nalik dječjem plaču. Počeli su se okupljati ljudi iz grada da bi vidjeli taj čudan događaj. Žene su se križale, muškarci su govorili da su to vražja posla. Djeca su se smijala slušajući taj neobični mačji zbor. Uskoro je netko pozvao policiju i vatrogasce. Policijska sirena i plavo rotirajuće svijetlo kao da su još više pridonijeli tom kaosu. Ona luda žena s mačkama opet je glavna vijest. Prizor je bio jeziv i svatko je imao svoju teoriju o tome zašto to mačke rade. Lokalni veterinar je rekao da svakako mora ući u stan iz kojega se širio smrad. Policija je uskoro dala dozvolu vatrogascima da provale vrata stana.

Prizor koji su ugledali šokirao je sve koji su se u tom trenutku našli u stanu. Mrtva žena, u bijeloj vjenčanici ležala je na krevetu. Na njoj su ležale mačke. Posebno degutantan bio je prizor mačke koja je navlačila komad mesa s Marijaninog lica. Ukupno su u stanu izbrojali 125 mačaka. Iz policije je stiglo naređenje da se sve mačke moraju eutanazirati. Bio je to pravi mačji masakr. Kada je veterinar i zadnjoj mački dao smrtonosnu injekciju, mačke okupljene ispod prozora otišle su svaka na svoju stranu. Razišli su se i ljudi prestravljeni pričom koju su čuli. Marija, odnosno ono što je od nje ostalo sahranjena je u trošku grada na lokalnom groblju.

Zbilo se to prije dvadeset i pet godina. Marijanin stan je i dalje prazan a ispod njega znaju se i danas, okupljati mačke i u tišini, dignutih glava satima gledati prema zatvorenom prozoru. Te mačke nisu bile ni rođene kada se taj horor dogodio. Zašto to rade nitko ne zna objasniti a stariji mještani i danas izbjegavaju prolaziti tim dijelom varoši.

“Šporko je to misto, đavo je tu bia“, govore ljudi koje se sjećaju tog nemilog događaja.

Smisao života jednog blogera

10 rujan 2015


Život može biti lijep ili ružan, dosadan ili uzbudljiv, najčešće je od svega ponešto. Sve zavisi od suptilnoga intelekta i tajminga . Život ne dolazi sa uputstvom, život se naprosto desi. Smisao života je razumjeti trenutak u kome se nalazimo. Prošlost je samo sklop molekula u našem mozgu, a budućnost je logaritamska rastuća funkcija beskonačnih mogućnosti. Život, svemir i smrt su stvari za čije nam razumijevanje jednostavno nije dana sposobnost shvaćanja. Koliko god se trudili odgovoriti na ta pitanja nikada nećemo dokučiti odgovor. Možda smisao života leži u samom traženju smisla.
Monty Pythonovci su najbolje definirali smisao života: 'Pa, nije ništa posebno. Pokušajte da budete dobri prema ljudima, izbjegavajte masno, pročitajte neku dobru knjigu tu i tamo, šećite se i živite zajedno u miru i harmoniji sa ljudima raznih slojeva i nacija.'

Evo nekih razmišljanja o smislu života:

filozof: pokušati odgovoriti na pitanja zašto smo ovdje i kuda idemo
umjetnik: smisao je stvoriti nešto bezvremensko i vrijedno divljenja
biznismen: novac jer tko zarađuje više novaca uspješniji je čovjek po svemu
teta iz Konzuma: smisao je sve ostalo samo ne ovo
dijete: a što je to smisao ???
plavuša: a na što točno misliš, smisao može biti svašta ?!
nezaposlen: e jebiga, sada si me zatekao s pitanjem
teeneger: daj ne seri sa tim glupim pitanjima
kućanica: sve nahraniti, sve pospremiti i sejvati da tako ostane zauvijek
vjernik: živjeti tako da zaslužiš kartu za gore u jednom smjernu
nevjernik: pronaći odgovor na pitanje što to oni znaju a ja ne znam
optimist: radovati se danu, disati punim plućima i smijati se ko lud na brašno
pesimist: čemu sve ovo, zašto se truditi, smrt je ionako neminovna i konačna
realist: život počinje uzdahom, završava se izdahom, sve između je tehnika
depresivac: tko vam je rekao da život uopće ima smisla
ugrožen: smisao je u tome kako prekratiti dosadu između dva orgazma
poduzetan: smisao je da mu sam daš smisao
mistik: jedna od stvari za koju nismo sasvim sigurni da uopće postoji
glupan: smisao života je živjeti bez smisla
političar: osvojiti mandat, pa onda po još jedan… i još, još
pjesnik /inja : izdati samostalnu zbirku pjesama, pa tko voli…
starleta: pronaći tipa sa najdebljim novčanikom, popušiti mu, pa što Bog da
manekenka: sve isto kao i starleta, plus mir u svijetu
galeb: zavesti i voditi ljubav sa što više žena na obostrano zadovoljstvo
B.B.B. : razbiti ono mučko đubre i proglasiti Dinamo svetinjom
Mamić: nabijati ljude na kurac do kraja života
Banderas 365: naučiti engleski pa se kandidirati se za glavnog tajnika UN
bolesnik: hraniti se zdravo, trčati maratone a ne pušiti tri kutije na dan
izgubljen: konačno pronaći sebe pa pobjeći glavom bez obzira


Smisao života nekih blogera:

bloger vulgaris: konačno napisati blog koji će objaviti na cool listi
Annabony: prva komentirati ama baš svaki post
Stara teta: podvaliti mace i cvijeće umjesto bloga i raditi u CIS-aju
Rendom Heart: naći svršeno srce, konačno svršiti i riješiti se opsesije
Ribafish: popiti svu pivu, biti na svim tulumima pa otići u Japan na čevape
Decy: napisati bolju priču od duple-ljute
Moja moda: provesti noć u shopping centru sa modnim mačkom
Siniša: da ga drugi vozikaju na jahti pa da shvate koliko to može biti bolesno
Razvedenica: baš nikada ne promijeniti nick u dnevnik jedne usidjelice
Sjedokosi: sve ono što uključuje upotrebu štapa i slušnog aparata a vezano je uz žene
Gorkić Taradi: pronaći hlače koje se potrebi brzo skidaju, brzo navlače i ne pucaju po šavu
Oda životu: maksimalno uživati u životu, ljudima, hrani i piću
Neverin: spoznati da smisao života nije bijeg od bližnjega svoga
Euro smijeh: samostalno napraviti sliku, napisati vic i iznajmiti sve apartmane
Lastavica: provoditi ljeta na jugu a zime tamo, tamo daleko
NF: konačno uslikati ženu bez gaćica u javnosti i napisati priču o njoj
Mrvičak: postati poznat kao najdeblji narodni pjesnik koji nosi prsluk na + 30 C
Durica : biti izabrana za naj tetu u vrtiću u sezoni 2015/2016
Pablon: opijevati Drek river i postati poznat i cijenjen pjesnik u Kozari Boku
Walker Gjuro: oporučiti sina da nastavi pisati blog gdje je on stao
Andrea: biti izabrana za doživotnu počasnu blogericu i dobiti kolica sa joystickom
Dupla Ljuta: otići do kraja svijeta i pronaći ono što mu nedostaje
Sarah Bernardht: biti vječna plavuša i zauvijek pisati patetične priče i pjesme
Shadow of soul: blogosloviti svaki post i gledati blogojavljanje u emisiji Mir i dobro
Decembar 2001: napisati blog dana, tjedna, mjeseca, godine…
Mela: ostati zauvijek crvena i proslaviti Pulu svojim pisanjem
I tu i tamo: smisao je bio ostvariti životne želje a onda je srela duplu ljutu
Takva: dokazati da nije onaj curetak iz Addams Family nego da piše pjesme
Kamena: usrećiti ljude sitnim darovima a možda i kojom pričom
Ujedinjene blogerske plavuše: pisati pjesme iz duše i za dušu koje samo one razumiju
Ostali sorry, ponestalo memorije, slijedeći put.

Smisao pisanja bloga
uvijek je motiviran osobnim razlozima. Nekome je to način na koji se najbolje može izraziti i sabrati misli, drugome je bijeg od samoće, trećima ispušni ventil… Uglavnom blogerima je važno da se čuje za njihove umotvorine. Dokonim kućanicama to je pomak od učmale stvarnosti, kvazi pjesnicima mjesto gdje se mogu čuditi svijetu, životnim spavačima dokaz da ipak u životu nešto rade. Neki blogeri opisuju na svojim blogovima svoje viđenje svijeta oko sebe, neki fikciju, neki dijele s nama slike a neki (opet) pišu pjesme. Osobno pisanje bloga smatram nekom vrstom mentalne gimnastike uz koju se mogu odlično zabaviti. Da i ovo je važno, blog.hr ima i 50.000 pregleda dnevno. Nekad i manje jer nije sve uvijek suvislo, gledljivo i čitljivo.

Smisao postojanja blogoknjige
dokučiv je samo Siniši, Lastavici i Sjedokosom. Knjiga je loša i uglavnom nečitljiva. Ispada da joj je smisao da se pljuje po njoj. Hrpa amaterskih uradaka bez neke posebne vrijednosti. Kao takva slika je i prilika bloga. Opet tu je i njezina najveća vrijednost jer nam nudi uvid u neke svjetove koje nikada ne bi vidjeli, sudbine i razmišljanja za koja se nikada ne bi čulo. Postovi u knjizi pisani su iz osobne satisfakcije i samim time su neopterećeni bilo čime. Različita je od svega što se nudi na tržištu. Kao takva puno je bolja i vrjednija od mnogo knjiga. Blog knjiga bila je povod da se mnogo ljudi upozna i druži. Mnogima je bila ispunjenje želja i nagrada za trud a drugima razlog za ljubomoru što nisu uvršteni u knjigu. Oni blogeri koji nisu došli na prezentaciju propustili su puno dobrih uspomena.

Bio sam bloger taksista, upoznao puno novih ljudi i žalio što se neki blogeri nisu razotkrili. Spoznao sam muke po razvedenici, doživio opsesiju srcolikog, natezao se s dislociranom, upoznao Demetru koja tvrdi da je napisala 40.000 pjesama a muž joj se pravi Englez, preživio jezik jedne plavuše, gledao da li se Gorkiću vide gaće, uvjerio se da pivski sommelier u stanu drži pivske boce iz cijeloga svijeta. Nosio sam niz stepenice knjige, pivske gajbe i Andreu. Upoznao sam Sinišu i čuo o skiperskim mukama. Tri i pol sata slušao sam pjesnikinje, uglavnom plavuše i čuo tek pokoju dobru priču. Pod Crvene krovove namjerno sam zakasnio da preskočim taj dio. Vračajući se kući vidio sam Sjedokosokosog kako vuče kolica s knjigama, oslanja se na štap i drži kišobran. Izgledao je kao pokisli Skywalker ili mi se to učinilo zbog štapa i onih lampica po Mesničkoj ulici. Ustvari u tom trenutku ta torbetina sa nepodijeljenim blog knjigama bila je riba a on starac iz one Hemingwayove priče. Možda sam u tom trenutku shavtio smisao bloga. Hvala svima.
Klikni na slikicu ispod.

NECENZURIRANO

06 kolovoz 2015


TV. Ležim na krevetu i vrtim programe na teveu, od prvog do sto sedamdeset četvtrog programa nema ništa zanimljivog za pogledati. Zatim brojim koliko sam udaljen od onoga tipa s rukom zalijepljenom na daljinski, pivom i hrpom čipsa ispred sebe. Ta priča završava tako da je susjed pozvao službu za deratizaciju jer je nepodnošljivo smrdilo iz susjednog stana.

Novac. Bilo ga je hrpa, kuda je nestao? Stvorio se lanac očekivanja i svi se nešto ljute ako ne dobiju ono što očekuju. Kako li sam se baš ja našao na vrhu tog hranidbenog lanca? Ajde djeca, neka ih hranim i oblačim, to sam valjda želio. Svi ostali, molim da mi se skinete sa spiska. Uvijek ona duhovna, nematerijalna faza življenja trpi zbog prizemne, priproste, grčevite borbe za egzistenciju.

Odmor. Imaju starci kuću na moru, sat i pol vožnje od doma. Ne košta ništa osim troškova puta i onih kremica za plažu. Dolje su se smjestile tri generacije, djedovi i babe, hrpa dječurlije i njihovi roditelji. Nije baš komforno kao doma , ima nas devet a još pristižemo. Svi imaju drugačije planove o tome kako provesti odmor i različite ideje o tome čime se baviti dok ništa ne radiš. Mama se odmah stavila u ulogu žrtve koja vodi brigu o svemu. Vruće je, komarci grizu, prostora je malo i konflikti su neizbježni. Opet, svoji smo pa se trpimo. Nakon tjedan dana bacim se na matematiku, za pare koje sam do sada potrošio mogao sam ljetovati u hotelu sa pet zvjezdica, unajmiti bejbisitericu a možda bi ostalo i za masažu.

Moda. Šminkerske cipele i crna košulja ili stare strake i isprana majica, to je stvar trenutka i nije mi više važno. Sve mi je draži onaj klošarski, baš me briga stil. Nije oduvijek bilo tako jer sam imao pune ormare skupe odjeće. Najprije sam izbacio one brendirane krpe. Bilo me se sram shepuriti u majici sa krokodilom dok netko skuplja boce po kontejnerima. Zatim sam izbacio one majice gdje nešto ili nekoga reklamiram. Nisam billboard. Možda je ostala koja Nike ili Adidas majica ali to je sve. Sada je u ormaru minimum no name odjeće i jedno odijelo za vjenčanja i sprovode. Sjetim se kako se govorilo u socijalizmu, nije sramota ići u starom i pokrpanom, sramota je ići u poderanom i zgužvanom. U to ime, živio drug Tito.

Putovanje. Svake godine odem na neki veći put i tako je trebalo biti i ove godine. Plan je bio preko Francuske motorom do Londona i nazad preko Nizozemske pa laganini doma. U trenucima opuštanja i maštanja u kombinaciji je bila i vožnja otokom do Irske. Onda su uletjeli neki računi ali Amsterdam je i dalje bio u igri. Još računa i Amsterdam je ispao iz igre ali može se do Praga, možda i do Berlina. I onda to ljudsko zlo, smrad, bezdušna lopina krivotvori bianco zadužnicu i ukrade mi novac. Umjesto putešestvije sada moram po sudovima dokazivati da me gad pokrao. Jebem mu mater!

Ljubav. Kaže Ona stalno nešto kukaš, čangrizav si i sitničav. Jebi se, odgovaram kratko jer mi se ne da na dugačko. Stalno si nešto nadrkan a i brate previše piješ a mogao bi se i istuširati. Ne zaustavlja se Ona i ne može si pomoći. Znam kuda ovo vodi pa reagiram instinktivno i na vrijeme. Odjebi ! Odjebi i ti. Razgovor je završen. Daj makni se ispred ekrana, vidiš da gledam tekmu. Naljutila se jer je baš u tom trenutku brisala prašinu sa stola. Inače poslao bi je po pivu iz frižidera ali sad moram sam. Dobra je ona žena, uredna i vrijedna. Nisam ni ja bio takav prije. Nisam psovao, bio sam ljubazan i veselio se svakom novom danu. Nisam bio dupla ljuta, tada bi mi više odgovarao nick kućni moljac.

Prijatelji. Prava sam pička i moram se posuti pepelom po glavi. Zovem ljude samo kada ih nešto trebam. Zato i oni mene zovu kad im za nešto trebam. I oni su pičke. Zovem kuma na kavu. U pol dva poslijepodne on još spava. Do pol dva na poslu ja sam preživio dva srčana i jedan moždani. Jedva da mogu mirno sjediti na stolici u kafiću jer sam se zalaufo taj dan. I počne on, kum kao usporeni film kukati kako je teško bez posla, kako ga starci izluđuju… i stjeram ga ja u qurac. Bilo je to prije tri mjeseca i još se duri.

Državni praznici. Molim da se proglasi Dan domovinske nezahvalnosti jer prema većini stanovnika ova država se odnosi kao zla maćeha. Bacite malo pogled na autobusni i željeznički kolodvor. Svatko bez posla i sa malo muda bježi iz ove zemlje. Dečki rat je završio , idite doma i nešto radite. Ne stvarate nove vrijednosti, ne zapošljavate i ako volite zemlju za koju bi život dali, onda probajte da koštate što manje. Crkveni kler koji je odlučio da se slavi Gospa je pametniji jer će veličajući Isusovu mamu zaraditi puno novaca. Stvarno sam glup jer nikako ne mogu shvatiti ljude koje takve stvari ispunjavaju i čine sretnima.

Kultura. Zove teta tapkarošica, nudi karte za kazalište. Tako je zovemo od milja jer nam preko društva umirovljenika nabavlja jeftinije karte za kulturna događanja u gradu. Googlam , predstava je namijenjena onima koji planiraju postati roditelji. Zvuči dosadno, još glumi onaj Rakun ili kako se već zove. Sezona je kiselih krastavaca i nevoljko pristajem. Sve je puno jadnika koji si valjda nisu mogli priuštiti da odu na more. I onda slijedi onaj vauuu kaaakooo dobro, koji se tako rijetko dešava. Odličan tekst i maestrala gluma Rakana Rushaidata. Naklon do poda.

Blog. Osam ujutro, stiže sms s nepoznatog broja. Piše pogledaj mail. Koji mail to ne piše, imam ih šest. Četvrti po redu je dupla-ljuta@net.hr Piše, kao jedan od autora pozvani ste na prezentaciju blog knjige. Može, veseli me upoznati ljude skrivene iza pojedinih nickova. Pratim blog godinama i blogere sam stavio u neke svoje kutije. Jezičava starica sa mačkama, naporna teta iz vrtića, ludi međimurec, očajna teta iz knjižnice (gdje si, fali mi tvoj otrov), dislocirana pjesnikinja pa onaj sa copypaste sličicama ili ona koja sve komentara tako joj Bog pomogao, lavica bez zubi, o da zanovijetalo, pvc teta pa usamljena udavača, neshvaćeni putnik, neverko, uboga učiteljica, prolupana, playboyev čudnovati kljunaš, ne da analno, žena krpa, nije se snašla ali se sjeća, profesor ….svatko je svojim blogom nešto rekao o sebi. Biti će to druženje sa ljudima koje gotovo da poznaješ iz njihovihn priča. Koja će to zbrka biti, ljudi će se vjerojatno, predstavljati pravim imenima pa aliasima i onda ću vaditi njihove priče iz svojih kutija. Virtualni blogeri postati će ljudi od krvi i mesa. Naravno da ću se praviti da sam fin i biti šarmantan, takvoga me majka rodila.

Žigolo

10 lipanj 2015


Plaćeni ljubavnik, muška kurva, žigolo, ispričao mi je priču o jednoj poznatoj poduzetnici. Upoznao sam ga u kafiću, u kasnim noćnim satima. Bio je nasmrt preplašen i poprilično pijan . Stalno je ponavljao kako je glup i kako će ga kučka ubiti. Platio sam mu pivu i kupio valjda najluđu priču koju sam ikada čuo. Da li je priča istinita ili ne, ne znam. Ispričao mi je, Danijel događaje sa toliko puno detalja, tako uvjerljivo da ni jednog trenutka nisam pomislio da laže. Istinitost njegove priče potvrdili su i novinski članci, koje sam kasnije pronašao.

Danijelova priča:

Danijel je rođen u jednom malom gradiću. On je markantan muškarac, lijepih crta lica i znao je reći ono što žene žele čuti. Njegovi su bili siromašni i bio je jako mlad kada je počeo raditi po restoranima na moru. Prvi posao odradio je sasvim slučajno. Šalio se sa jednom starijom, dobrodržećom Njemicom dok ju je posluživao. Nakon završetka smjene pozvala ga je u svoju sobu. Ujutro kada se probudio, na krevetu umjesto Njemice bila je hrpa novčanica. Bilo je tu više novaca nego što je iznosila njegova dvomjesečna plaća. Htio joj je on vratiti taj novac ali Njemica se odjavila i napustila hotel. Ubrzo je prestao konobariti , postao je žigolo. Radio je isključivo preko preporuka i imao je toliko posla da je mogao birati klijentice. Volio je kockati i čekao je glavni zgoditak koji će ga izvući iz poročnog života koji je vodio. S poduzetnicom Anom, pogriješio je u dvije stvari. Prva je što je pristao da zajedno šmrkaju kokain. Drugo, posudio je i prokockao puno njezinog novca. Našao se tako u nezavidnoj poziciji. Živio je Danijel u zlatnom kavezu i bio prisiljen ispunjavati sve njezine želje. On je nju mrzio a ona je u njega bila ludo zaljubljena. Bila je to patološka veza. Nije Ana mogla ili prije nije željela shvatiti, da je Danijel sa njom isključivo radi novca.

Anina priča:

Jedna nezgoda u djetinjstvu obilježila je njezin život. Kao mala popela se na drvo da ubere trešnje, pala je i slomila nogu. Negdje početkom osnovne škole, roditelji su primijetili da Ana šepa. Ubrzo su otkrili razlog. Noga koja je bila slomljena rasla je sporije i bila je kraća od zdrave. Zbog toga je bila osuđena nositi one ružne crne ortopedske cipele. S godinama desna cipela bivala je sve veća i sve teža. Frustrirana, zavukla se u svoju sobu i provela djetinjstvo u samosažaljevanju. Ništa ne boli više od ruganja vršnjaka i ništa te više ne određuje kao osobu nego tuga u djetinjstvu. Utjehu je našla u čitanju kriminalističkih romana. Htjela je studirati kriminalistiku ali opet zbog noge, roditelji su je nagovorili da je medicina bolji izbor. Nakon završetka studija zaposlila se u bolnici. Tamo je upoznala Miciku, prebogatu udovicu bez nasljednika.
Negdje u to vrijeme, saznala je da postoji operacija pomoću koje joj mogu izjednačiti dužinu nogu. Ta operacija koštala je puno novaca i izvodila se na drugom kraju svijeta. Novaca za operaciju nije imala.
Nije se puno dvoumila, posao je odradila beskompromisno i po planu. Riješila se Micike i uzela njezin novac. Znala je da se obdukcije ne rade na starijim ljudima, pogotovo ako se proglasi prirodna smrt. Pročitala je previše krimića da bi u bilo čemu pogriješila. Ispraznila je Micikin račun i zamela sve tragove. Dala je otkaz na poslu i otputovala na operaciju.

Oporavak nakon operacije bio je dug. U dvorištu bolnice upoznala je starijeg bogatoga industrijalca. Oporavljao se on od srčanog udara i stresnog života. Njemu se svidjela Anina nevinost i mladost. Oženili su se. Ana je bila u zanosu ali ne ljubavnom već zbog toga što je nakon toliko godina mogla opet normalno hodati. Bilo je to previše događaja u njezinom životu i nije se znala nositi sa toliko emocija. S vremenom je počela prezirati starca za kojeg se udala. Riješila ga se na sličan način kao i Micike. Vratila se kao prebogata udovica. Uselila se u prekrasnu vilu na obali i kupila velebni hotel. Jedino što joj je tada nedostajalo u životu je muškarac . Na preporuku poslovne partnerice upoznala je Danijela. Prvi put strastveno je nekoga zavoljela. To što je ona željela, morala je i posjedovati. Vješto je iskoristila Danijelovu kockarsku ovisnost i uz to još ga navukla na bijelo.

Danijela sam upoznao te večeri kada je rekao Ani da je ostavlja. Ana ga je zaključala u apartmanu a ovaj se iskrao kroz prozor u kupaonici i doteturao do kafića. Bio je u apstinencijskoj krizi, rastrojen i u smrtnom strahu za vlastiti život.

„Ne vjeruješ mi ni riječi ? Misliš da sam jebeni džanki i da sve izmišljam zato što si platio piće.“

Odjednom, ispod majice, Danijel izvadi hrpu novčanica od 500 eura. Moglo je tu biti deset, dvadeset ili možda pedeset tisuća eura. Ne znam, teško je procijeniti jer nisam nikada vidio toliko novaca.

- „ Rekao sam ti da se bavi s nekretninama i da uvijek ima kod sebe novaca. Ubit će me zbog ovog. Danas za 500 eura možeš naći ološ da nekoga ubije i zakopa u vrtaču, gdje ga nikada, nitko ne pronađe.“

- „Odi na policiju i ispričaj im sve što si meni ispričao. Lišavanje slobode i porobljavanje su ozbiljni prekršaji.“

- „ Misliš da bi mi povjerovali i jednu jedinu riječ? Za njih sam narkoman, lopov i kockar. Još znaju i kakvim se poslom bavim. A ona je cijenjena poduzetnica. “

- „ Glup si ako to ne razumiješ. “ Slikovito mi je objasnio.

- „Tebi je mozak spržen od droge. Učenje oponašanjem, najprimitivniji je oblik učenja. Uči od svoje gazdarice . “ Sada sam ja pokušao biti ciničan.

- „Misliš da je ubijem? Onako, kako je ona ubila svoje žrtve. “

- „Ne, koji si ti kreten! U kafiću smo punom pijanaca, prošla je ponoć, tu pokazuješ hrpu novaca i uz to si još i pijan. Nije ti ni to dosta nego na glas pričaš kako ćeš nekoga ubiti.“

- „Stavi si odmah štrik oko vrata i riješi problem. “ Bio je to zadnji „pametan“ savjet koji sam mu dao.

Uhvatili su ga nekoliko tjedana kasnije i optužili za ubojstvo poznate poduzetnice. Planirao je to izvesti tako da izgleda kao samoubojstvo. Ostavio je toliko tragova da su forenzičari odmah prepoznali da se tu radi o ubojstvu. Osuđen je za ubojstvo iz koristoljublja.

Devastirani hotel i prelijepa prazna vila kraj mora , svjedoče i danas ovoj tužnoj priči.
 photo sex_zpsshs07lhg.gif
Novinski tekst pročitajte ovdje

Copy paste

28 svibanj 2015

Obratite pažnju na svoje misli, one postaju riječi.
Obratite pažnju na svoje riječi, one postaju djela.
Obratite pažnju na svoja djela, ona postaju navike.
Obratite pažnju na svoje navike, one postaju karakter.
Obratite pažnju na svoj karakter, on postaje sudbina.

 photo tumblr_n2fk4zzzxg1sttpnzo1_500_zpscb1mbagp.gif

Fatalist

24 svibanj 2015


Jednoga dana, pred jednim šalterom.

- Dobar dan! Da li je ovo šalter za zaštitu prava ?

- Dobar dan! Izvolite, što trebate ?

- Želio bi se požaliti na tešku sudbinu.

- Žao mi je ali to je izvan naše domene rada. Crkva Vam je preko puta.

- Ne, krivo ste me razumjeli. Nisam mislio na tu vrstu sudbine.

- Gospodine, po definiciji sudbina je jedna jedina i izvan je našega utjecaja.

- Znam to ali ipak bi pitao za savjet, ako mogu!

U blizini nigdje žive duše. Samo On koji se žali na sudbinu i Službenica koja daje savjete. Zbog toga što je željela udovoljiti stranki, Službenica prihvati igru.

- Dopustite da pogodim. Žalite se na tešku sudbinu jer smatrate da Vam je život podijelio loše karte i da zaslužujete puno više?


- Da, upravo to ali zar ne misle svi ljudi tako?

- Ne! Postoje sretni i zadovoljni ljudi koji ne gnjave službenike na šalterima.

- Oprostite ali kada sam već tu , požalio bi se i na mudrost.

- Kakve veze sad ima mudrost sa sudbinom ?

- Znate, kada sam donosio bitne životne odluke mislio sam da su mudre i promišljene.

- Aha, sada Vas razumijem! Došli ste se žaliti na šalter zbog glupih životnih odluka.

- Ne , rekao sam Vam, žalim se na sudbinu.

- Imate li neku neizlječivu bolest ili Vam je stradao netko od bližnjih ili Vas je razočarala voljena osoba ?

- Možda. Ustvari ne. Ne radi se o tome.

- Dobili ste otkaz na poslu i sada besciljno lutate? Uzeli ste kredit u Švicarcima? Recite više, čovječe!

- Ne, ništa od toga. Zapravo, došao sam provjeriti da li je moja sudbina slična sudbini drugih ljudi. Ne znam zašto ali mislim da bi mi pomoglo da znam, da dijelim sličnu sudbinu kao i drugi ljudi.

Htjela je Službenica reći onu svoju uobičajenu rečenicu : „ Žao nam je ali ne možemo Vam pomoći. " Htjela je Onoga koji se žali na sudbinu, poslati do nadležne „institucije“ koje se bave takvima. Nije uradila ništa od toga. Umjesto toga nastavila je ispitivati čovjeka o njegovoj sudbini.

- Krenimo od obrazovanja. Mislite da su Vas u školi tjerali da usvojite previše podataka i time Vam smanjili moć rasuđivanja ?
- Da! Dobro ste to rekli.

- Željeli ste se u životu baviti nečim kreativnim ali svi su Vam govorili da od toga nećete moći živjeti?
- Baš je tako bilo.

- Preživjeli ste rat, vjerovali u mladu državu i mislili da je demokracija najbolji oblik društvenog uređenja.
- Da, strašno je razočaranje vidjeti to što se danas dešava u društvu.

- Mislili ste da Vam je posao siguran a kada je Tajkun kupio vašu firmu , vjerovali ste do zadnjeg trenutka kako će unaprijediti poslovanje.
- Lopina jedna pokvarena. Taj je zaslužio doživotnu robiju ali šta će te, nema više pravde.

- Oženjeni ste i imate djecu. Žena Vas ne voli a djeca ne poštuju.
- Baš tako, to me tišti i zbog toga nemam mira.

- Idete u crkvu ali ne vjerujete u Boga. Mislite da ako On postoji , svijet bi bio puno ljepše mjesto za život. Takođe smatrate da se crkva otuđila i udaljila od naroda.
- Upravo tako, crkva bi trebala dijeliti istu sudbinu kao narod.

- Zabrinuti ste zbog krize, zbog toga što se država zadužuje i što se mladi ljudi iseljavaju iz zemlje?
- Svatko normalan bi trebao biti zabrinut zbog toga.

- Gospodine, sa Vašom sudbinom je apsolutno sve u redu. Ista je kao i sudbina većine ljudi. Nemate razloga za zabrinutost. Mogu li Vam još kako pomoći?

Nakon toga Službenica je pozvala slijedećeg u redu. On koji se žalio na sudbinu, ostao je zbunjeno stajati pred šalterom. Nije mogao razlučiti da li je to što mu je rekla Službenica, dobro ili loše. Treba li zbog toga biti sretan ili nesretan. Kao i uvijek do sada znao je da ako se prepusti sudbini, vrijeme će dati odgovore na sva pitanja.




Mali crv

07 svibanj 2015

Bio jednom jedan Mali crv. Živio je sa ostalim crvima u kanalizaciji. Od kada je znao za sebe, morao je kopati po izmetu da bi se prehranio. Radio je on po čitave dane a većinu onoga što je iskopao uzimali su Debeli crvi. Debeli crvi nisu radili nego su obećavali bolji život za sve crve. Pažljivo ih je slušao i vjerovao svemu što su Debeli crvi govorili. Mali crv nije znao da postoji život izvan kanalizacije i da postoje crvi koji žive drugačije.

Jednoga dana, Mali Crv vrijedno radeći u kanalizaciji pronašao je knjigu o crvima. Znatiželjno je počeo čitati i pročitao da na svijetu živi puno crva. Spoznao je da neki crvi žive i rade na puno boljim mjestima za život nego što je kanalizacija. Shvatio je i to da ne mora Debelim crvima davati većinu toga što iskopa. Zaprepašten time što je pročitao, uputio se da to kaže Debelim crvima. Kada je došao do mjesta gdje su živjeli Debeli crvi nije se mogao načuditi blagostanju i luksuzu. Vidio je da su tu nalaze sve one lijepe stvari koje su vrijedni crvi iskopali.

Uzbuđeno se obratio Debelim crvima:

„ Da li Vi znate da neki crvi žive u mesu, u salamama a neki čak i šunki !?“

„Znamo, pa što ? “ , odgovoriše mu Debeli crvi.

„Pa zašto mi živimo u ovim govnima kada postoje mjesta gdje se bolje i ljepše živi.“

„ Zašto Vama moramo davati gotovo sve što iskopamo ?“ , upitao ih je Mali crv.

„Bijedni Mali crve, kako se usuđuješ tako govoriti ! To je veleizdaja!“, uzviknuo je Glavni crv.

„To je Crvohuljenje“ , pridružio mu se u osudi i Duhovni vođa crva.

Nakon toga događaja Malom crvu sve su uzeli. Dostojanstvo, dom, posao i još su mu zaprijetili zatvorom ako bude i dalje širio te svoje sulude priče. Bez posla osjećao se baš kao mali bijedni crv.

Dugo je Mali crv bezuspješno pokušavao pronaći posao. Prihvatio bi on i one najbjednije poslove u kanalizaciji ali jednostavno posla nije bilo. Shvatio je da mora napustiti svoje rodno mjesto i krenuti u bijeli svijet, trbuhom za kruhom.

Odselio se Mali crv u Veliku jabuku i živio je sretno i uspješno do kraja života.

Striptizeta

02 svibanj 2015

Bila je Džana jako lijepa žena. Visoka, vitka, crne kose, bijele puti i prekrasnih crta lica. Da se tada prijavila na natjecanje ženske ljepote, pobijedila bi bez konkurencije. Upoznao sam je u menzi poslije predavanja. Jednostavno sam došao do njenog stola i pitao mogu li sjesti. Klimnula je glavom u znak odobravanja i tako označila početak jednog čudnog druženja. Ona je uglavnom ćutila a ja sam brbljao o svemu i svačemu, o filozofiji , o religiji …o puno stvari za koje sam tada bio previše balav da ih razumio. Pričao sam joj i viceve, vjerojatno loše jer im se nije smijala.

Ona me je slušala, koji puta bi dobio namješteni osmjeh i to je bilo sve. Poslije par mjeseci druženja znao sam da je negdje iz okolice Bihaća, da stanuje u podstanarkom stanu negdje u blizini i da ne voli grašak. Na sva pitanja o životnim planovima, o tome što želi i sanja, odgovarala je toliko općenito, da su odgovori bili neupotrebljivi. Samo jednom, valjda da me se riješi, rekla je da voli pse i da bi željela otvoriti hotel za pse. Izluđivala me je ta njezina hladnoća i distanciranost. Niti jedna riječ, gesta , govor tijela ili bilo što drugo nije odavala njezine misli. Trudio sam se oko Džane jer je bila nestvarno lijepa i zato što sam bio prokleto znatiželjan da saznam njezinu priču.

Jednom prilikom me pitala koji auto vozim. Odgovorio sam da vozim WW Golfa. Potpitanje je glasilo, četvorka ili petica. Odgovorio sam, dvojka. To da auto nije moj, nego od tate, sam prešutio. To pitanje kao da mi je otvorilo neke kanale u mozgu , da shvatim Džanu.

Ljepotica sa sela je hladna, proračunata kučka. Bila je to prilika za časno povlačenje. O razlozima zašto je takva nisam saznao ništa i nije imalo smisla bilo što dalje forsirati. Pomirio sam se sa tim da ja nisam taj kojega ona traži. Bio sam frustrirano muško koje je shvatilo da što god je to bilo među nama, nikamo ne vodi. Bila je ona obično lijepo pakovanje, bez sadržaja. Tako sam se tada tješio.

Puno godina poslije bio sam na momačkoj večeri. Ponoć se bliži, muzika glasno svira i kako to obično biva, popilo se puno alkohola. Netko je promijenio muziku i najavio striptizetu. Kada ono u tangicama i toplesu ulazi Džana. Jedva sam je prepoznao. Lice joj se sa godinama poružnilo, izobličilo a tijelo omlohavilo. Ni traga od one prpošne, utegnute ljepotice. Čak je netko pijan , na glas komentirao da je kum mogao naći i bolju kurvu. Primijetila me valjda, kada mi je sjela polugola u krilo. Sa golim grudima se trljala u moja prsa i gleda me ravno u oči. Niti jednom gestikulacijom nije odavala da se poznajemo. Bila je i ostala hladnokrvna kučka. Kada je završila svoj nastup, uzela je stvari i otišla. Neki vrag mi nije dao mira i potrčao sam za njom. Sustigao sam je kad je već sjela u auto.

„Džana!“ , stajao sam pokraj auta kao kakav zbunjeni teeneger.

„Reci!“ , odgovorila je hladno, kako samo ona zna.

„Pio sam i ne bi želio voziti pijan. Možeš li me odbaciti kući?“ Naslonio sam se na auto i složio pogled onoga mačaka iz Shreka.

Napravila je pokret kojim me je pozvala da uđem u auto.

„Još voliš filozofirati i pričati glupe viceve ?“ , upitala me je kada sam sjeo u auto.

Nisam joj odgovorio. Bio je moj red da čujem odgovore.

„Bavila si se ovim poslom u vrijeme kada smo se družili ? “, upitao sam je bez okolišanja.

„ Moji su siromašni i nisu me mogli školovati. Uvijek sam privlačila muške poglede i ovaj posao se sam nametnuo. Nisam prostitutka, samo plešem za novac“, odgovorila je ona.

„ A ja mislio da sam ispao iz igre zbog Golfa dvojke. I da znaš nije bio moj nego tatin.“ priznao sam to s olakšanjem, nakon toliko godina.

„Uvijek si bi konzerva. Nikada ne bi mogao prihvatiti moje razloge i zato ti nisam ništa govorila.“

„Da, vjerojatno ne bi shvatio razloge, zašto se mlada i lijepa žena mora , kao kokoš, vrtiti oko štange.“ Bio sam nemilosrdan.

„A hotel za pse i sva ostala sranja? Samo da znaš koliko sam te želio tada.“ Bio je to vapaj i žal za propuštenim prilikama.

Zaustavila je auto ispred moje zgrade.

„Tu izlaziš , kraj puta. Ispadaj.“ rekla je ona.

Mogao sam je pozvati u stan na piće. Vjerojatno bi pristala. Ona za kojom sam žudio sve ove godine sjedila je tu pokraj mene. Ili pokraj mene sjedi stara ofucana kurva ? Bio sam suviše pijan da bi o tome mogao razmišljati. Nikakvu strast, žudnju više nisam osjećao prema toj ženi. Sve te godine maštarija, projekcija o savršenoj ženi nestale su te večeri. Izašao sam iz auta.

„Mogla si mi bar pokušati objasniti. Ovako nikada nećemo znati.“ Po prvi put sam mogao vidjeti tugu na tom hladnom i proračunatom licu.

„ Zbogom Džana.“ Zalupio sam vrta automobila i uputio se prema ulazu u zgradu.

Drugi dan, razmišljam o tome što se dogodilo. Nisam joj rekao gdje živim a ipak me je točno dovezla do stana. Znala je. Možda sam joj ipak, onako pijan rekao pa sam zaboravio. Nije više važno.

Preobrazba

10 travanj 2015


Luka je moj susjed. Živi u stanu do moga s majkom Anom. On je neobuzdani tinejdžer s električnom gitarom. Razvili smo odličnu susjedsku komunikaciju. Jedan udarac rukom po zidu, značio je da se stiša. Dva udaraca da se odmaram i da ugasi pojačalo.

S vremenom Luka je postao vrsni svirač i odličan pjevač a ja toliko tolerantan da više nisam lupao šakom po zidu. Čak sam znao i zapjevati , kada bih prepoznao melodiju.
Njegova majka Ana je bila religiozna osoba i svu sreću i nesreću u životu objašnjavala je božjom voljom. Bila je jako ponosna na to da sin svira i pjeva u crkvenom zboru.

Nije voljela da se družim s njezinim sinom, jer je znala da pijem i pušim .Okretala je glavu na drugu stranu kada bi prolazila pokraj Mozarta i vidjela da se kartamo i ločemo. Mozart je cafe bar u našoj zgradi i glavno mjesto za informiranje o kvartovskim događanjima. Konobar Ante bio je toliko dobro informiran da sam ponekad mislio da sve zna i o onim stvarima koje se još nisu ni dogodile.

Jedne večeri, prolazeći kroz park vidio sam da su neka djeca grubo napala Luku. Prišao sam i pitao što se događa. Odgovorili su mi da im smrad duguje pedeset kuna. Dao sam im pedeset kuna i poveo Luku sa sobom. Opisao sam konobaru Anti napadače a on ih je odmah prepoznao i rekao da su to klinci koji dilaju travu po kvartu. Značilo je to da sam platio joint.

Poslije tog događaja posudio sam Luki knjigu Demian od Hermanna Hessea. Za par dana pojavio se s knjigom na vratima. Pozvao sam ga da uđe. Za knjigu je rekao da je cool. Pohvalio sam ga i rekao da svira kao profesionalac. Rekao sam mu da znam da „duva“. Zamolio me da ga ne cinkam staroj. Obećao sam mu da neću, da se kloni toga i dao mu do znanja da mi se može obratiti ako upadne u kakvu nevolju. Nekako se taj odnos između likova u Hessevoj knjizi prenio u našu stvarnost.

Istu noć oko tri ujutro Luka mi zvoni na vrata. Drhtao je i izgledao jako uplašeno. Bez riječi sam ga pustio u stan i stavio da se kuha voda za čaj.

„Napravio sam sranje. “ rekao je jecajući .“ Bio sam kod Cohe na rođendanu, pili smo i pušili. Kada sam se vraćao doma ugledao sam taj jebeni plastični kontejner za smeće. Pomislio sam kako bi bilo fora da odguram na cestu. Smijao sam se dok sam ga gurao. Ostavio sam kontejner na sredini ceste. Bilo mi je to smiješno još par minuta. Onda sam čuo kako škripe gume, pa udarac i kako se lomi staklo. Čuo sam i neke ljude kako se deru. Pobjegao sam i došao do tebe. Nisam znao što da radim i kuda da idem. „

„Jebote ,stvarno si napravio sranje.“ Nisam znao što bi mu drugo rekao.

„Ovako ćemo: Ti ćeš sada popiti ovaj čaj i ideš doma spavati. Ujutro ću se raspitati i vidjeti što se zapravo dogodilo. Jutro je pametnije od večeri.“

Tog jutra bio sam prvi gost u Mozartu. Priča mi Ante dok kuha kavu kako je neki idiot odogurao kontejner za smeće na sredinu ceste i da su na kontejner naletjela neka djeca s autom. Srećom nikome nije bilo ništa. Stradao je branik na autu i izlog trgovine. Znaš tko je vozio? Onaj bahati sin onoga građevinarca Milkote. Taj će ubiti Boga u onome, kada sazna tko je to napravio.

Poslijepodne zove me Ante da se hitno spustim na kavu. Znaš onog maloga, tvoga susjeda kaj svira gitaru. Znam i čujem, odgovorio sam. E taj se mali zajebavao s kontejnerom. Bio je Milkotin sin s ekipom i raspitivao se za malog. Neki susjed ga je slikao mobitelom sa balkona i pokazao sliku Milkoti. Reci malom da sakrije i da ne diše neko vrijeme.

Poslijepodne sam proveo tražeći Luku. Našao sam ga s nekom curom. Pred curom sam rekao tko ga traži i da se skloni. Ispostavilo se da to nije bilo njegova cura već cura od Milkote. Bila je to klasična navlakuša. Mala ga je odvela točno tamo gdje su joj rekli da ga dovede. Ubili su Boga u njemu. Cinkala je mala i mene, da sam štitio klinca pa su ubili Boga i u meni.

Nakon toga događaja otišao sam na more,a Luka je ljeto proveo radeći. Smrzavao se cijelo ljeto u hladnjači u Ledu da bi zaradio novac za štetu koju je napravio. Posao mu je smjestio Milkota, ovaj put stariji.

Kada sam se vratio vidio sam i čuo Lukinu preobrazbu.Bio je to njegov odgovor na posljednje događaje. Više nije bilo onoga melodičnog zvuka gitare. Dominirala je distorzija a pjevanje je postalo nalik izderavanju. Kada sam ga vidio sve mi je bilo jasno. Na nogama Marte , kožna jakna sa bedževima i kratko ošišana kosa. Ana je novonastalu situaciju objašnjavala utjecajem Sotone. Odgovorio sam joj na to da su čudni putevi Božji. Tko sam ja da se miješam u odnos majke i sina.

Na sastanku kućnog savjeta, zbog anonimne pismene pritužbe zbog smrada, deložiran je debeli Joža i njegov kiseli kupus iz zajedničke prostorije u podrumu. Na istom sastanku na moju inicijativu, kućni savjet je uz jedan glas protiv prostor dao na korištenje mladom talentiranom glazbeniku.


Mediokriteti

07 travanj 2015


Po Gaussovoj krivulji oni su uvijek i svugdje u većini.

Oni nikada nisu toliko loši da bi bili na dnu ali ni
dovoljno dobri da bi ih pamtili po bilo čemu.

Pouzdani su i poslušni i na njih se možeš osloniti.

Mirni su i staloženi i ne upotrebljavaju proste riječi.

U ljubavi cijene naviku i pouzdanost a strast im je strana.

Ne bune se, ne sanjaju bolje jer im je i ovako dobro.

Nikada nisu pretjerano tužni a u veselju su suzdržani.

Kada ih život gurne u krajnosti onda se izgube i očajavaju .

Imaju oni vlastite stavove ali ih mogu mijenjati po potrebi.

Kada glasaju uvijek pobijedi njihov kandidat. Tu nema iznimke.

Njih oblikuje javno mnijenje i ponose se, što su dio toga.

Oni su vječni promatrači i nikada ne mijenjaju svijet.

Strah ih je nepoznatog pa nikada ne zaplove do novog kontinenta.

Kada putuju mora se znati kako i gdje. Zašto, to se ne pita.

Religiozni su jer su svi oko njih religiozni i idu u crkvu.

Nikada ne vide farizeje oko sebe ali suosjećaju sa patnicima.

Pretjerati mogu jedino u ime tradicije i običaja kada slave nekoga
ili nešto. Nikada ne pretjeruju u svoje ime i za svoj gušt.

Materijalisti su i moraju kupovati i posjedovati. To ih određuje i daje im smisao.

Pokreće ih to što rade za stvari kojih nikada neće imati koliko im treba.

Tako odgajaju i obrazuju svoju djecu. Da budu robovi. Nikada slobodni.

Osrednjost je sveprisutna i opće prihvaćena. Ona je sive boje.

Koliko je samo slikara čije slike nitko ne vidi. Muzičara koje nitko ne sluša.

Koliko je samo priča, pjesama i blogova napisano a koje nitko nije pročitao.

I sve to samo zato što su osrednji, dosadni i nikome zanimljivi.

Upute za mediokritete:
Kada se nađete u novoj sredini nemojte se po ničemu isticati. Nemojte ni smrditi, ni mirisati. Ako baš morate imati mišljenje o nečemu neka bude opće i neka glasi : „Tako je“. Kada se nađete novoj sredini, nađite sredinu prije nego što vas zamijete. Ne ističite se mišlju, željom, riječju i djelom.
Za sve moguće nuspojave i indikacije koje se mogu pojaviti kao posljedica čitanja ovog bloga, obratite se administratoru!

Kratko i tužno

27 ožujak 2015


Dok je još bio sasvim mlad, Ernest Hemingway se našao u društvu kolega pisaca i izjavio kako on može napisati kompletnu priču u samo šest riječi. Ostali pisci mu nisu vjerovali, pa su odlučili da učine situaciju zanimljivijom. Svi su uložili po 10 dolara i kladili se da to neizvedivo. Ernest Heminway je zatim uzeo salvetu sa stola i na njoj napisao šest riječi. Nije želio da ih se pročita naglas, već je salvetu dao prvom kolegi do sebe. Ona je zatim kružila od osobe do osobe, a kada su svi pročitali njen sadržaj jednoglasno su se složili da je šest riječi apsolutno dovoljno da se napiše jedna priča. Naravno, priča je svakako mogla sadržati i nešto više, ali ovih nekoliko biranih riječi tjeraju svakog od nas da konstruira vlastiti nastavak: Na prodaju. Cipelice za bebu. Nenošene.Evo i jedne bajkerske: Sunčan dan. Motor u garaži. Biker gleda u ekran.

Neozbiljno o ozbiljnom

19 ožujak 2015

 photo 726432652_zpsex5dvfk1.gif

Zemlja naša je zemlja različitih mogućnosti. Moguće je iz nje otići u različite zemlje. Oni pametniji učinili su to čim su ugrabili priliku.
Statistički gledano ako su obrazovani i pametni otišli, onda su ostali oni manje pametni i neobrazovani. To bi značilo da su zemlje u koje su oni otišli postale pametnije a da ova, iz koje se odljeva pamet postaje sve gluplja. Nije opet sve tako crno. Postoji i pozitivna strana iseljavanja. Iseljavanjem stanovništva, broj nezaposlenih se smanjuje a broj zaposlenih u odnosu na broj stanovnika se povećava. Vražja nauka je ta statistika.

Prvo što treba razumjeti da nismo siromašna zemlja zbog siromašnih ljudi, nego zbog onih bogatih.

Kako riješiti problem neimaštine? Kako živjeti bolje? Kako stvoriti uvijete da postanemo zemlja napretka i prosperiteta?

Iskreno, nemam pojma ali nemaju ni oni koji su plaćeni da to znaju.

Pohlepa, zavist i ljubomora, to je ono na čemu se zasniva ovaj program. Srž programa je čovjekova vječna glad za novcem i težnja za materijalnim stvarima.

Prvo što treba je osnovati Ministarstvo cinkanja, po uzoru na bivšu DDR Njemačku. Tko bolje može pratiti stanje na terenu od susjeda i rodbine. Susjed je taj koji stalno vreba. Zna on tko je kupio novi auto, novi namještaj ili tko je zamijenio dotrajalu drvenu stolariju novom od pvc-a. Tko bolje od susjeda i rodbine zna tko, gdje i zašto nešto radi. Rad na crno najprije uoči susjed . Normalno je da cinkanje bude nagrađeno. Sistem treba ustrojiti tako da oni koji nikoga ne cinkaju budu kažnjavani i materijalno ugroženi. Tako se stvara sistem koji postaje samoodrživ. Time bi se riješio problem potkupljivih inspektora i plaćanja ljudi na terenu. Može se pokrenuti i nagradna igra ; cinkaj susjeda svog i osvoji posao. Uštede u državnom proračunu su goleme.

Postepeno treba ukidati ministarstva i kresati troškove državne administracije.

Što će nam Ministarstvo kulture? Kulturu treba prepustiti zakonima ponude i potražnje. Šta valja, neka ljudi plate da vide a o tome što ne valja neka neka odluči slobodno tržište. Imamo Zamp ! On se baš se lijepo brine o muzičarima i legalno reketari svakog tko pušta glazbu. Mogu oni puštati i Mišu Matu Kovača ali im i za to moraju platiti. Imamo i Cinestar gdje narod može učiti o američkoj kulturi. Hrvatski film ionako nitko ne gleda pa što onda bacati na to novac. Što se tiče kulturne baštine, spomenika i ostaloga…o tome se ionako brinu portiri, komunalci, građevinarci….Nikad nisam čuo da netko iz Ministarstava kulture glanca biste ili restaurira neku sliku ili fasadu. Time se bave stručnjaci.

Što će nam i Ministarstvo prometa i veza. Kao da bi promet stao i veze se ugasile da nema tog ministarstva. Strategiju razvoja prometa radi struka, cestari održavaju ceste a veze su i onako prepuštene slobodnom tržištu.

Fakat ne kužim ni ono Ministarstvo zaštite okoliša. Dovoljno smo civilizirani da smeće bacamo u kantu ili kontejner. Ako nema kante, pogledaš jer te tko gleda i baciš smeće tamo gdje nitko ne vidi.

Još je besmislenije Ministarstvo zdravlja. Kao da će ljudi zvati ministarstvo i tražiti pomoć ili savjet za neku boleštinu.

Čemu i ministarstvo turizma. Kao da ne postoje turističke agencije. Stotine zaposlenih, hrpa vanjskih suradnika, marketinške agencije da bi se smislila reklama tipa, mala zemlja za veliki odmor. Ove godine nisu se sjetili ničeg originalnog pa su copypastali slogan. Koštalo je to porezne obavezanike 999.387.234,99 Kn. To je još jeftino, čega sve ima, kazati će oni.

Ministarstvo vanjskih poslova također je suvišno. Troše milione samo na prijevoz. Njih deset ide avionom u Japan da bi održali bilateralne pregovore. To košta porezne obavezanike kao sv. Petra kajgana. Pa zar oni nisu čuli za skype, viber ili whats up. Da ne povjeruješ.

Takvih ministarstava ,ureda za nešto, što ne rade ništa, ima bezbroj. Npr. postoji Ured za ravnopravnost spolova. E da mi je znati što ti rade na poslu 8 sati. Možda idu po terenu i upozoravaju ljude na neravnopravnost. Eeee ti, daj budi malo obazriviji prema ženama ili ćeš platiti kaznu. Ili dođu do neke žene sa brkovima i uruče joj priznanje za doprinos izjednačavanju spolova . Uz put kažnjavaju i pretjeranu ženstvenost ili muževnost. Tko zna , što rade kada naiđu na ono, što nema ni sisa, ni guzice, ni penisa ,nedefinirano je. Ne znaš jel žensko ili muško. To treba odmah zaposliti u saboru kao primjer ravnopravnosti spolova.



Poželjno je stvoriti i vrhovnog vođu. Autoritet kojemu će se narod klanjati. Danas je marketing znanstvena disciplina i metode stvaranja kulta ličnosti su poznate. Predugo je čekati da se takav pojavi sam od sebe. To je čisti gubitak vremena a i opasno je, jer se autokrata može oteti kontroli. Taj bi trebao držati govore u stilu, stvorili smo zemlju u ratu i trebamo je znati očuvati u miru. Drugi dan , puf ,paf ,bez posljedica ukine Ministarstvo branitelja kao nepotreban trošak.

Uz pomoću televizije i medija treba napraviti atmosferu euforije, nade u bolje sutra i naglasiti viziju velikog vođe. Ubijediti narod da nema ničega boljega od žrtve za domovinu. Kada natjeraš i onoga zadnjeg ljigavca da proda bubreg za nacionalne interese, znaš da je kampanja bila uspješna.

Sve ta silna ministarstva i urede treba ukinuti u ime štednje i zdravog razuma.

Zemlju treba dati na upravljanje menađerima. I to onim najvećim pohlepnicima , koji bi i rođenu mater prodali za profit. Treba ih uloviti u krađi i ucijeniti. Ucijeniti ih sa pet godina rada za opće dobro. Ako nema rezultata idu u zatvor. Nema bolje nego kada se čovjek istovremeno bori za vlastitu guzicu i opće dobro. Bitno je samo da se to odigrava u strogo kontroliranim uvjetima.

Kao prvo, mislim da bi menađeri ukinuli političare kao skupe , beskorisne , dosadne i niš koristi. Isto bi se dogodilo i sindikatima.

Zatim bi od zemlje napravili dioničko društvo i stavili ponudu na neku svjetsku burzu.

Imamo dobar geostrateški položaj. Odavde se može pucati i po istoku i zapadu. Zamisli tu ponudu na burzi u Londonu ili New Yorku. Rusi bi navalili kao ludi a ovi sa zapada bi se usrali od straha. Cijene dionica lete u nebo. Koga briga što su u nekoj vukojebini stacionirane nuklearne bojne glave. Novcem od prodaje dionica vratili bi kredite, pa i one u Švicarcima.

U obzir dolazi i zamjena resursa. Dajmo Arapima obalu u zamjenu za besplatnu naftu. Još bi se u ugovor dalo ubaciti i ljetovanje za par miliona ljudi u Arapskim Emiratima. Lako narod putem teveja uvjeriš da nema više onoga oštrog kamenja po plaži, nego samo odmor na suncu i finom pijesku. K tome i sve džabe.

Jedna od opcija je i suradnja s dalekoistočnim zemljama. Kina je prenapučena a nas je malo. Pa neka dođu tu. Imamo napuštenih tvornica, hala…koliko hoćeš. Mi im rentamo propale tvornice a oni rintaju i još nam za to nam plaćaju. To bi im bilo isplativije nego vući svu tu robu iz Kine i podmićivati carinike.

Slavoniju treba ponuditi u komadu mega korporacijama. Neka sade GMO ili indijsku konoplju ako treba, samo neka plate. Male individualne poljoprivrednike treba izvlastiti sa zemlje i obeštetiti. Ionako samo kukaju a ne mogu ni sebe prehraniti. Ovako bi im mogli dati poticaje da leže doma i ništa ne rade. Svi sretni i zadovoljni.

Robna razmjena također je dobra opcija. Daš strancima da sijeku šume po Groskom kotaru i Slavoniji a oni nam za uzvrat daju bonove za kupnju namještaja u Ikei. Slovencima i Talijanima damo da ribare po moru a za uzvrat neka nam daju popust na K plus riblje konzerve. Austrijance bi mogli pustiti gratis na more u zamjenu za besplatno skijanje.

Stvorila bi se tako pozitivna sinergija proizvoda i usluga. Oslobađamo na taj način naše seljake , šumare i ribare teškog i napornog rada. Uz to stvara se atmosfera napretka i svima je vidljiv pozitivan smjer u kojem zemlja napreduje.

Izvoziti možemo ono u što smo godinama vrijedno ulagali, politikantstvo i birokraciju. Izvoz čiste pameti, samoodržive i spremne na sve izazove. Na istok naravno. Šta se nekom prekaljenom političkom prvoborcu prilagoditi se na Šerijatske zakone. To je sitnica u usporedbi sa onim što je tu prošao. Dobra stvar je što političari za sobom vuku birokraciju pa se ujedno rješava i taj problem.

Ne smije se zaboraviti ni na one izdajice domovine koji su otišli trbuhom za kruhom a sada se oče vratiti. Mamicu im jebem. Treba im naplatiti ponovni ulazak u zemlju. Ostavili su nas da se bakćemo sa birokracijom , nepravednim sudstvom i korumpiranim lokalnim šerifima. Oni bi se sada vratili sa gomilom novaca i pravili važni. E pa, ne može ! Gdje ste bili kada mi je banka slala opomene za kredit u Švicarcima a sud slao ovrhe i rješenja o deložaciji. Gdje su ti plaćeni računi od 1991. godine na ovamo. Nemaš, aa a. Nisam ni ja imao a morao sam, platiti jebivjetrima. Sada ste Vi na redu.

Ovo su ideje koje će po mome skromnom mišljenju pomiriti narod, ujediniti lijeve i desne i donijeti blagostanje. Tako nam Bog pomogao.


Pet priča s one strane

14 ožujak 2015


Priča prva – vozio sam po autocesti 150 km na sat. Zaspao sam. U punoj brzini udario sam u zid pa u zaštitnu ogradu. Vrtio sam se po cesti i zaustavio u kanalu. Ni nokat nisam slomio. Automobil je izgledao kao zgužvana limenka. Zaustavio se čovjek bez noge i odvezao me ravno kući. Ispričao mi je , kako je on u sličnoj nesreći ostao bez noge. Nakon toga događaja mislio sam da sam neuništiv. Preživio bi tada i skok sa trinaestog kata bez padobrana. Zdravoj pameti dozvao me komad željeza. Pao mi je na nogu i jako je boljelo.

Priča druga – tetak je došao u bolnicu na operaciju srca. Srce mu je prestalo kucati iste večeri u bolničkoj sobi. Pet minuta bio je klinički mrtav. Uspjeli su ga reanimirati i vrati u žive. Drugi dan posjetio sam ga u bolnici. Stajo je i smiješio se. Pitao sam ga jeli bio u tunelu, doživio svjetlost i vidio tetu koja je umrla prije pet godina. Odgovorio mi je da se baš ničega ne sjeća. Kada sam došao kući bacio sam u smeće knjigu dra. Moodija, Život poslije života. On je slikar. Poslije toga događaja slika drugačije slike. Možda je razlog upola mlađa žena sa kojom živi.

Priča treća – bratić se borio u ratu i jedva izvukao živu glavu. On voli pričati doživljaje iz rata a ja ne volim slušati ratne priče, pa ga se klonim. Živi glupo, jadno i bjedno. Jednom prilikom je izjavio da će nas sve pobiti. Ima PTSP pa mi nije je bilo svejedno. Sudbina mu se osmjehnula kada je dobio pozamašno nasljeđe. Vratio mi je novac koji mi je dugovao i darovao mi ključeve sportskog automobila. Odbio sam auto po cijenu da primim metak. Iskreno sam navijao za njega. Mislio sam da sa toliko novaca može ostvariti svoje snove i konačno se negdje skrasiti. Trebalo mu je godinu dana da spiska novac. Danas živi bijednije i jadnije nego prije.

Priča četvrta – poznanica mi je pričala kako je bila u operacijskoj sali tri dana. Doktori su joj otvorili prsište i nisu znali što dalje da rade. Ležala je u komi priključena na aparate. Do najsitnijih detalja znala je opisati razgovor doktora i raspored aparata u sali. Kaže da se svega sjeća i da je poslije toga događaja puno smirenija osoba. Danas mi priča da se ne boji smrti jer je već bila tamo. Nosi križić oko vrata. Posudio sam joj knjigu Richarda Dawkinsa: Iluzija o Bogu. Čita je već godinu dana, kaže da je knjiga odlična i ne želi mi je vratiti.

Priča peta – u rodilištu su se rodila dva blizanca. Jedan je bio nedonošče. Šanse da preživi noć bile su mu nikakve. Proveo sam tu noć u čekaonici s ocem blizanaca. Čekao sam da se rodi moj sin. Nedonošče su stavili u inkubator zajedno sa drugim blizancem. Rekli su da je to uobičajena procedura.Suvislo objašnjenje kako će mu to pomoći, nitko nije imao. Proveli su devet mjeseci zajedno u maternici pa što znači još jedna noć u inkubatoru. Preživio je noć. Preživio je i kritičan prvi tjedan. Danas igraju nogomet u istome klubu.

O čemu se radi u ovim pričama? Koincidencije, čudan niz slučajnosti koji mogu ispričati samo oni koji prežive. Možda nešto treće, a što?

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se