Dok je još bio sasvim mlad, Ernest Hemingway se našao u društvu kolega pisaca i izjavio kako on može napisati kompletnu priču u samo šest riječi. Ostali pisci mu nisu vjerovali, pa su odlučili da učine situaciju zanimljivijom. Svi su uložili po 10 dolara i kladili se da to neizvedivo. Ernest Heminway je zatim uzeo salvetu sa stola i na njoj napisao šest riječi. Nije želio da ih se pročita naglas, već je salvetu dao prvom kolegi do sebe. Ona je zatim kružila od osobe do osobe, a kada su svi pročitali njen sadržaj jednoglasno su se složili da je šest riječi apsolutno dovoljno da se napiše jedna priča. Naravno, priča je svakako mogla sadržati i nešto više, ali ovih nekoliko biranih riječi tjeraju svakog od nas da konstruira vlastiti nastavak: Na prodaju. Cipelice za bebu. Nenošene.Evo i jedne bajkerske: Sunčan dan. Motor u garaži. Biker gleda u ekran.

Branimir Štulić - Usne vrele višnje by ciletin

Zemlja naša je zemlja različitih mogućnosti. Moguće je iz nje otići u različite zemlje. Oni pametniji učinili su to čim su ugrabili priliku.
Statistički gledano ako su obrazovani i pametni otišli, onda su ostali oni manje pametni i neobrazovani. To bi značilo da su zemlje u koje su oni otišli postale pametnije a da ova, iz koje se odljeva pamet postaje sve gluplja. Nije opet sve tako crno. Postoji i pozitivna strana iseljavanja. Iseljavanjem stanovništva, broj nezaposlenih se smanjuje a broj zaposlenih u odnosu na broj stanovnika se povećava. Vražja nauka je ta statistika.

Prvo što treba razumjeti da nismo siromašna zemlja zbog siromašnih ljudi, nego zbog onih bogatih.

Kako riješiti problem neimaštine? Kako živjeti bolje? Kako stvoriti uvijete da postanemo zemlja napretka i prosperiteta?

Iskreno, nemam pojma ali nemaju ni oni koji su plaćeni da to znaju.

Pohlepa, zavist i ljubomora, to je ono na čemu se zasniva ovaj program. Srž programa je čovjekova vječna glad za novcem i težnja za materijalnim stvarima.

Prvo što treba je osnovati Ministarstvo cinkanja, po uzoru na bivšu DDR Njemačku. Tko bolje može pratiti stanje na terenu od susjeda i rodbine. Susjed je taj koji stalno vreba. Zna on tko je kupio novi auto, novi namještaj ili tko je zamijenio dotrajalu drvenu stolariju novom od pvc-a. Tko bolje od susjeda i rodbine zna tko, gdje i zašto nešto radi. Rad na crno najprije uoči susjed . Normalno je da cinkanje bude nagrađeno. Sistem treba ustrojiti tako da oni koji nikoga ne cinkaju budu kažnjavani i materijalno ugroženi. Tako se stvara sistem koji postaje samoodrživ. Time bi se riješio problem potkupljivih inspektora i plaćanja ljudi na terenu. Može se pokrenuti i nagradna igra ; cinkaj susjeda svog i osvoji posao. Uštede u državnom proračunu su goleme.

Postepeno treba ukidati ministarstva i kresati troškove državne administracije.

Što će nam Ministarstvo kulture? Kulturu treba prepustiti zakonima ponude i potražnje. Šta valja, neka ljudi plate da vide a o tome što ne valja neka neka odluči slobodno tržište. Imamo Zamp ! On se baš se lijepo brine o muzičarima i legalno reketari svakog tko pušta glazbu. Mogu oni puštati i Mišu Matu Kovača ali im i za to moraju platiti. Imamo i Cinestar gdje narod može učiti o američkoj kulturi. Hrvatski film ionako nitko ne gleda pa što onda bacati na to novac. Što se tiče kulturne baštine, spomenika i ostaloga…o tome se ionako brinu portiri, komunalci, građevinarci….Nikad nisam čuo da netko iz Ministarstava kulture glanca biste ili restaurira neku sliku ili fasadu. Time se bave stručnjaci.

Što će nam i Ministarstvo prometa i veza. Kao da bi promet stao i veze se ugasile da nema tog ministarstva. Strategiju razvoja prometa radi struka, cestari održavaju ceste a veze su i onako prepuštene slobodnom tržištu.

Fakat ne kužim ni ono Ministarstvo zaštite okoliša. Dovoljno smo civilizirani da smeće bacamo u kantu ili kontejner. Ako nema kante, pogledaš jer te tko gleda i baciš smeće tamo gdje nitko ne vidi.

Još je besmislenije Ministarstvo zdravlja. Kao da će ljudi zvati ministarstvo i tražiti pomoć ili savjet za neku boleštinu.

Čemu i ministarstvo turizma. Kao da ne postoje turističke agencije. Stotine zaposlenih, hrpa vanjskih suradnika, marketinške agencije da bi se smislila reklama tipa, mala zemlja za veliki odmor. Ove godine nisu se sjetili ničeg originalnog pa su copypastali slogan. Koštalo je to porezne obavezanike 999.387.234,99 Kn. To je još jeftino, čega sve ima, kazati će oni.

Ministarstvo vanjskih poslova također je suvišno. Troše milione samo na prijevoz. Njih deset ide avionom u Japan da bi održali bilateralne pregovore. To košta porezne obavezanike kao sv. Petra kajgana. Pa zar oni nisu čuli za skype, viber ili whats up. Da ne povjeruješ.

Takvih ministarstava ,ureda za nešto, što ne rade ništa, ima bezbroj. Npr. postoji Ured za ravnopravnost spolova. E da mi je znati što ti rade na poslu 8 sati. Možda idu po terenu i upozoravaju ljude na neravnopravnost. Eeee ti, daj budi malo obazriviji prema ženama ili ćeš platiti kaznu. Ili dođu do neke žene sa brkovima i uruče joj priznanje za doprinos izjednačavanju spolova . Uz put kažnjavaju i pretjeranu ženstvenost ili muževnost. Tko zna , što rade kada naiđu na ono, što nema ni sisa, ni guzice, ni penisa ,nedefinirano je. Ne znaš jel žensko ili muško. To treba odmah zaposliti u saboru kao primjer ravnopravnosti spolova.

Poželjno je stvoriti i vrhovnog vođu. Autoritet kojemu će se narod klanjati. Danas je marketing znanstvena disciplina i metode stvaranja kulta ličnosti su poznate. Predugo je čekati da se takav pojavi sam od sebe. To je čisti gubitak vremena a i opasno je, jer se autokrata može oteti kontroli. Taj bi trebao držati govore u stilu, stvorili smo zemlju u ratu i trebamo je znati očuvati u miru. Drugi dan , puf ,paf ,bez posljedica ukine Ministarstvo branitelja kao nepotreban trošak.

Uz pomoću televizije i medija treba napraviti atmosferu euforije, nade u bolje sutra i naglasiti viziju velikog vođe. Ubijediti narod da nema ničega boljega od žrtve za domovinu. Kada natjeraš i onoga zadnjeg ljigavca da proda bubreg za nacionalne interese, znaš da je kampanja bila uspješna.

Sve ta silna ministarstva i urede treba ukinuti u ime štednje i zdravog razuma.

Zemlju treba dati na upravljanje menađerima. I to onim najvećim pohlepnicima , koji bi i rođenu mater prodali za profit. Treba ih uloviti u krađi i ucijeniti. Ucijeniti ih sa pet godina rada za opće dobro. Ako nema rezultata idu u zatvor. Nema bolje nego kada se čovjek istovremeno bori za vlastitu guzicu i opće dobro. Bitno je samo da se to odigrava u strogo kontroliranim uvjetima.

Kao prvo, mislim da bi menađeri ukinuli političare kao skupe , beskorisne , dosadne i niš koristi. Isto bi se dogodilo i sindikatima.

Zatim bi od zemlje napravili dioničko društvo i stavili ponudu na neku svjetsku burzu.

Imamo dobar geostrateški položaj. Odavde se može pucati i po istoku i zapadu. Zamisli tu ponudu na burzi u Londonu ili New Yorku. Rusi bi navalili kao ludi a ovi sa zapada bi se usrali od straha. Cijene dionica lete u nebo. Koga briga što su u nekoj vukojebini stacionirane nuklearne bojne glave. Novcem od prodaje dionica vratili bi kredite, pa i one u Švicarcima.

U obzir dolazi i zamjena resursa. Dajmo Arapima obalu u zamjenu za besplatnu naftu. Još bi se u ugovor dalo ubaciti i ljetovanje za par miliona ljudi u Arapskim Emiratima. Lako narod putem teveja uvjeriš da nema više onoga oštrog kamenja po plaži, nego samo odmor na suncu i finom pijesku. K tome i sve džabe.

Jedna od opcija je i suradnja s dalekoistočnim zemljama. Kina je prenapučena a nas je malo. Pa neka dođu tu. Imamo napuštenih tvornica, hala…koliko hoćeš. Mi im rentamo propale tvornice a oni rintaju i još nam za to nam plaćaju. To bi im bilo isplativije nego vući svu tu robu iz Kine i podmićivati carinike.

Slavoniju treba ponuditi u komadu mega korporacijama. Neka sade GMO ili indijsku konoplju ako treba, samo neka plate. Male individualne poljoprivrednike treba izvlastiti sa zemlje i obeštetiti. Ionako samo kukaju a ne mogu ni sebe prehraniti. Ovako bi im mogli dati poticaje da leže doma i ništa ne rade. Svi sretni i zadovoljni.

Robna razmjena također je dobra opcija. Daš strancima da sijeku šume po Groskom kotaru i Slavoniji a oni nam za uzvrat daju bonove za kupnju namještaja u Ikei. Slovencima i Talijanima damo da ribare po moru a za uzvrat neka nam daju popust na K plus riblje konzerve. Austrijance bi mogli pustiti gratis na more u zamjenu za besplatno skijanje.

Stvorila bi se tako pozitivna sinergija proizvoda i usluga. Oslobađamo na taj način naše seljake , šumare i ribare teškog i napornog rada. Uz to stvara se atmosfera napretka i svima je vidljiv pozitivan smjer u kojem zemlja napreduje.

Izvoziti možemo ono u što smo godinama vrijedno ulagali, politikantstvo i birokraciju. Izvoz čiste pameti, samoodržive i spremne na sve izazove. Na istok naravno. Šta se nekom prekaljenom političkom prvoborcu prilagoditi se na Šerijatske zakone. To je sitnica u usporedbi sa onim što je tu prošao. Dobra stvar je što političari za sobom vuku birokraciju pa se ujedno rješava i taj problem.

Ne smije se zaboraviti ni na one izdajice domovine koji su otišli trbuhom za kruhom a sada se oče vratiti. Mamicu im jebem. Treba im naplatiti ponovni ulazak u zemlju. Ostavili su nas da se bakćemo sa birokracijom , nepravednim sudstvom i korumpiranim lokalnim šerifima. Oni bi se sada vratili sa gomilom novaca i pravili važni. E pa, ne može ! Gdje ste bili kada mi je banka slala opomene za kredit u Švicarcima a sud slao ovrhe i rješenja o deložaciji. Gdje su ti plaćeni računi od 1991. godine na ovamo. Nemaš, aa a. Nisam ni ja imao a morao sam, platiti jebivjetrima. Sada ste Vi na redu.

Ovo su ideje koje će po mome skromnom mišljenju pomiriti narod, ujediniti lijeve i desne i donijeti blagostanje. Tako nam Bog pomogao.

Priča prva – vozio sam po autocesti 150 km na sat. Zaspao sam. U punoj brzini udario sam u zid pa u zaštitnu ogradu. Vrtio sam se po cesti i zaustavio u kanalu. Ni nokat nisam slomio. Automobil je izgledao kao zgužvana limenka. Zaustavio se čovjek bez noge i odvezao me ravno kući. Ispričao mi je , kako je on u sličnoj nesreći ostao bez noge. Nakon toga događaja mislio sam da sam neuništiv. Preživio bi tada i skok sa trinaestog kata bez padobrana. Zdravoj pameti dozvao me komad željeza. Pao mi je na nogu i jako je boljelo.

Priča druga – tetak je došao u bolnicu na operaciju srca. Srce mu je prestalo kucati iste večeri u bolničkoj sobi. Pet minuta bio je klinički mrtav. Uspjeli su ga reanimirati i vrati u žive. Drugi dan posjetio sam ga u bolnici. Stajo je i smiješio se. Pitao sam ga jeli bio u tunelu, doživio svjetlost i vidio tetu koja je umrla prije pet godina. Odgovorio mi je da se baš ničega ne sjeća. Kada sam došao kući bacio sam u smeće knjigu dra. Moodija, Život poslije života. On je slikar. Poslije toga događaja slika drugačije slike. Možda je razlog upola mlađa žena sa kojom živi.

Priča treća – bratić se borio u ratu i jedva izvukao živu glavu. On voli pričati doživljaje iz rata a ja ne volim slušati ratne priče, pa ga se klonim. Živi glupo, jadno i bjedno. Jednom prilikom je izjavio da će nas sve pobiti. Ima PTSP pa mi nije je bilo svejedno. Sudbina mu se osmjehnula kada je dobio pozamašno nasljeđe. Vratio mi je novac koji mi je dugovao i darovao mi ključeve sportskog automobila. Odbio sam auto po cijenu da primim metak. Iskreno sam navijao za njega. Mislio sam da sa toliko novaca može ostvariti svoje snove i konačno se negdje skrasiti. Trebalo mu je godinu dana da spiska novac. Danas živi bijednije i jadnije nego prije.

Priča četvrta – poznanica mi je pričala kako je bila u operacijskoj sali tri dana. Doktori su joj otvorili prsište i nisu znali što dalje da rade. Ležala je u komi priključena na aparate. Do najsitnijih detalja znala je opisati razgovor doktora i raspored aparata u sali. Kaže da se svega sjeća i da je poslije toga događaja puno smirenija osoba. Danas mi priča da se ne boji smrti jer je već bila tamo. Nosi križić oko vrata. Posudio sam joj knjigu Richarda Dawkinsa: Iluzija o Bogu. Čita je već godinu dana, kaže da je knjiga odlična i ne želi mi je vratiti.

Priča peta – u rodilištu su se rodila dva blizanca. Jedan je bio nedonošče. Šanse da preživi noć bile su mu nikakve. Proveo sam tu noć u čekaonici s ocem blizanaca. Čekao sam da se rodi moj sin. Nedonošče su stavili u inkubator zajedno sa drugim blizancem. Rekli su da je to uobičajena procedura.Suvislo objašnjenje kako će mu to pomoći, nitko nije imao. Proveli su devet mjeseci zajedno u maternici pa što znači još jedna noć u inkubatoru. Preživio je noć. Preživio je i kritičan prvi tjedan. Danas igraju nogomet u istome klubu.

O čemu se radi u ovim pričama? Koincidencije, čudan niz slučajnosti koji mogu ispričati samo oni koji prežive. Možda nešto treće, a što?

Jedno poslijepodne supruga me napustila. Pregazio ju je automobil dok je prelazila ulicu.

Nije bilo baš tako. Tako sam ispričao djeci. Djeca su bila još mala i nisam znao drugačije objasniti zašto mame nema.

Zapravo me prevarila s drugim muškarcem. To je bilo previše komplicirano da ikome objašnjavam. Mrzio sam kada me sažalijevaju. Upoznala ga je dok sam radio, a ona bila s djecom na moru. Ona i njezin ljubavnik poginuli su dok su vodili ljubav u njegovom autu. Policajac mi je objasnio da su ih našli gole u autu na dnu mora.

Idiot je zaboravio povući ručnu kočnicu.

Bio sam stvarno dosadan tip u to vrijeme kad me prevarila. Posao, kuća, tv, spavanje… Gdje mi je bila pamet. I sam sebe bih tada ostavio da nije bilo djece.

U početku sam se sažalijevao i potajice pio. Što sam više pio, to sam se više sažalijevao. Jedno je vuklo prema drugom.

S Lejlom sam se poznavao godinama. Bila mi je susjeda. Stanovala je u stanu do našeg s mužem i djecom. On je bio neka faca u ratu i družio se s tom ekipom. Zapravo bio je nasilnik, pijanac i tukao je Lejlu. Često sam kroz zidove slušao njeno zapomaganje. Znao sam se u liftu naći licem u lice sa njom. Bila je lijepa i bilo je neke čudne kemije između nas. Ni s debelim slojem šminke nije uspijevala pokriti modrice na rukama i licu.

U to vrijeme bio sam sebična plačipičkica. Nije me bilo briga za nikoga. Ništa tada nije dopiralo do mene.

Sve se promijenilo jedne večeri. Nevjerojatno je kako te život iznenadi i sve promijeni u jednom danu.

Večer je počela uobičajeno. Djeca su legla u krevet i zaspala. Otišao sam do kuhinje. Iz najgornjeg ormarića uzeo sam piće. Iz susjednog stana čulo se uobičajeno deranje i Lejlini jauci. Ovoga puta obračun je bio žešći. Čuo sam Lejlu kako je istrčala iz stana na hodnik. Otvorio sam vrata i vidio kako leži na betonu. Ležala je između mojih i njihovih vrata. Vikala je nećeš gade i ispružila noge u obrambeni položaj. U tom trenutku pojavio se na vratima on, pogledao me i rekao:

„Koji kurac ti gledaš ! Ti kurvo, ajde unutra“, urlala je zvijer.

Primio je Lejlu za noge i stao je vući u stan. Iz sve snage zamahnuo sam rukom i pogodio ga šakom u glavu. Takvom reakcijom iznenadio sam njega ali i sebe. U slijedećem trenutku, čovjek od sto kilograma i dva metra pao je na pod kao komad drveta. Prva pomisao bila je da sam ubio čovjeka i da idem u zatvor a djeca u dom. U stvarnost me dozvao Lejlin glas.

„ Ajde pomozi mi da ga odnesemo na krevet u dnevni boravak.“

Primio sam ga ispod pazuha i stao vući do sobe. Smirio sam se kada sam vidio da diše. Onako mamuran još mi je i mater opsovao.

Prvi put sam u susjedovom stanu. Pogled mi se zaustavio na zidu. Umjesto slika mačevi, kubure, pištolji , puške. Jedan zid bio je pun pohvalnica, zahvalnica, priznanja, ordena. Zagledao sam se u fotografiju gdje on pozira u uniformi, naoružan do zuba, zagrljen sa suborcima.

„Ubit će nas oboje kada se probudi. Glupo je to što si napravio. Ipak, hvala ti !“, rekla je.

„Pokupi djecu i nužne stvari, prespavati ćete u mom stanu ili zovem policiju.“

Izgovorio sam to tako da je više zvučalo kao naređenje, nego kao poziv. Uplašena i izmrcvarena žena me poslušala. Otvorio sam vrata svoje spavaće sobe i rekao da sam u boravku ako što treba.

Sve što sam napravio te večeri bilo je instinktivno. Udariti vojnog zapovjednika značilo je imati čitavu četu njegovih suboraca protiv sebe. Da sam iole razmišljao znao bih da će me zbog toga proganjati kao zvijer. Bit ću mrtav, ne više emocionalno, nego i fizički. Da sam iole razmišljao vidio bih sebe kao me trpaju u kombi i vode na neko osamljeno mjesto. Vidio bih i kako me drže za ruke i kako udaraju. Jedan u glavu a drugi u međunožje. Sve dok se ne onesvijestim, pa me poliju vodom i krenu ispočetka.

Sreća moja da nisam razmišljao te večeri.

Lejla je uspavala djecu i sjela kraj mene. Zahvalila mi se još jednom i nježno mi rekla da sam budala. Prijao mi je taj osjećaj da me doživljava kao viteza koji je pomogao dami u nevolji. Godila mi je njezina blizina i način na koji smo razgovarali. Opet, bio sam užasnut time da sam sada na listi za odstrel.

„Jesi li umorna?“, upitao sam je.

„Jesam, djeca su zaspala i raširila se po krevetu pa za mene nema mjesta.“

„Mogu li leći tu kraj tebe?“

Nije čekala da odgovorim, samo je legla. Ugasio sam noćnu lampu i pokrio nas dekom. Krevet je bio uzak i tijela su se dodirivala. Lejla je stavila nogu preko mene. Reagirao sam instinktivno. Strasno sam je poljubio i stao svlačiti. Ništa nas nije moglo zaustaviti u tome trenutku.

Samo par metara dalje, spavao je njezin muž. Pokraj njega, na zidu bila je hrpa oružja. Dijelio nas je beton između dva stana i protuprovalna vrata na ulazu. On bi …briga me što bi on. Ja sam želio njegovu ženu a ona je željela mene.

Ujutro, pred svitanje rekao sam Lejli da vodim nju i djecu u Sigurnu kuću.

„Bit će vam tamo dobro. Uzela si mobitel da ostanemo u kontaktu?“ pitao sam je.

„Nemoj, nema svrhe. “ odgovorila je ona.

“On radi u ministarstvu. Ima veze i može nas naći, gdje god da odemo.“

“Znam, gdje vas sigurno neće pronaći. Imam vikendicu kraj rijeke, tamo imaš sve da budeš neko vrijeme na miru sa djecom. “

Zvučalo je kao uzmi ili ostavi. Kimnula je glavom u znak odobravanja. Probudili smo djecu, spakirali neophodne stvari i ranom zorom iskrali se iz stana. U devet ujutro već smo radili omlet kraj rijeke. Pili smo kavu i gledali djecu kako se igraju na livadi. To jutro je bilo nestvarno.

“Kao da smo likovi u nekoj jebenoj sapunici. Riješili smo se gada i ovo je sada happy end“

Na to se ona nasmijala, poljubila me i zagrlila.

“Muž ti je bio pijan, udario je svom snagom, glavom u pod. On je negativac i u sapunicama, poslije takvih scena on izgubi pamćenje.“

„Ali mu se i vrati i nakon nekog vremena svega se sjeti.“ uzvratila je ona tužno.

Nepotrebno sam upropastio savršen trenutak.

To nije bilo smiješno. Uplašila nas je pomisao da se moramo vratiti u naše bijedne živote.

Nazvao sam školu gdje radim i rekao da ovaj tjedan neću doći na posao. Nisam se ni trudio izmišljati razlog. Bio je to toliko lijep tjedan da sam produžio za još jedan. Poslije toga nisam više brojao dane, ni tjedne. Ništa više nisam morao brojati. Baterije u mobitelima su se ispraznile i više ih nismo punili.

Odlučili smo ostati zajedno tu kraj rijeke. Djecu smo upisali u lokalnu školu. Bila su mala i uživala su životu na selu. Stan u gradu iznajmio sam Kinezima. Novac od zakupa bio je dostatan za život kraj rijeke. Žalili su se Kinezi na buku iz susjednog stana i zapomaganje neke žene. Gotovo da sam se obradovao kada sam čuo da tuče neku drugu jadnicu. Mislio sam da ako ima drugu žrtvu, nas će ostaviti na miru.

Nisam više pio i budio sam se sretan, s osmijehom od uha do uha. Zaposlio sam se u lokalnoj pilani. Ubrzo sam naučio raditi kuće od drveta. Imao sam sve što čovjek može poželjeti.

Toga dana Lejla me čekala na cesti dok sam se vraćao s posla. Prema njoj u punoj brzini jurio je vojni džip. Gledao sam kako nestaje ispod kotača automobila. Čuo sam njezin krik i to kako joj auto lomi kosti. Iz auta je izašao on, Lejlin muž i izvadio pištolj. Pucao je u mene i pogodio me. Zadnje čega se sjećam da je istim pištoljem pucao sebi u glavu. Preživio sam samo ja. Zato što Bog voli da patim.

Nevjerojatno je kako te život iznenadi i sve se promijeni u jednom danu.

Sjedim u stanu u velikom gradu. Buljim u televizor i čekam da djeca zaspu da bih mogao piti.


Hvala Raymondu Carveru i Baretu :