Psihologija molitve (i kako ju prebroditi)

17.05.2009.

Jedan je od prvih učinaka kontemplativne molitve oslobađanje energija nesvjesnog. Ovaj postupak uzrokuje dva različita psihološka stanja: iskustvo osobnog razvoja u obliku duhovne utjehe, karizmatičnih darova ili psihičkih snaga; i iskustvo ljudske slabosti putem ponižavajuće samospoznaje. Znanje o samome sebi tradicionalni je pojam za osvještavanje tamne strane osobnosti. Potrebno je da oslobađanje ovih dviju vrsti nesvjesnih energija osiguravaju dobro utvrđene navike posvećenja Bogu i briga za druge. Inače, ako netko uživa u nekom obliku duhovne utjehe ili razvoja, može usplamtjeti ponosom; ili ako se netko osjeća slomljen spoznajom duhovnog osiromašenja, može se obeshrabriti ili čak pasti u očajanje. Njegovanje navika posvećenosti Bogu i služenja drugima neophodno je sredstvo uravnoteživanja uma kad se on suočava s osjećajno nabijenim mislima, bilo da se radi o samouzdizanju ili samoponižavanju.

Posvećenje Bogu razvija se obvezivanjem na provedbu duhovnosti poradi Boga. Služenje drugima prijateljski je pokret srca potaknut suosjećanjem. To neutralizira duboko ukorijenjenu sklonost čovjeka da postane previše zaokupljen vlastitim duhovnim putovanjem i vlastitim napretkom. Navika služenja drugima razvija se kad pokušavamo zadovoljiti Boga u onome što činimo i vježbanjem sousjećanja prema drugima, počevši s onima s kojima živimo. Prihvatiti svakoga bezuvjetno, znači ispuniti zapovijed „ Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!“ (Marko 12:31). To je praktičan način da ponesemo teret onog drugog (Galaćanima 6:2). Odbiti prosuđivanje čak i kad smo suočeni s progonom znači ispuniti zapovijed da jedan drugoga volimo „kao što sam ja ljubio vas“ (Ivan 13:34), i da položimo život za svog prijatelja (Ivan 15:13).

Navike posvećenosti Bogu i služenja drugima oblikuju dvije strane žlijeba kroz kojeg mogu biti oslobođene energije nesvjesnog, a da nas u naletu bujica kaotičnih osjećaja psiha ne preplavi. Suprotno tome, kada ove energije teku pravilnim tijekom između obala posvećenosti i služenja, one će nas uzdići na više razine duhovnog zamjećivanja, razumijevanja i nesebične ljubavi.

Upravo su ove dvije uravnotežavajuće osobine ono što priprema živčani sustav i tijelo da bi mogli primiti svjetlo Duha, koje pročišćuje i posvećuje. One nam omogućuju da razlikujemo misli i osjećaje prije nego dosegnu stupanj vezanosti ili nazovi-prisile. Kako raste neovisnost o ropstvu uobičajenim mislima i težnjama, u kontemplativnu smo molitvu sposobni zakoračiti s utišanim umom.

Cilj samoprijegora je odvajanje. To je nesebičan stav prema cjelokupnoj stvarnosti, osobina koja siječe korijene sustava lažnog ja. Lažno ja veličanstvena je obmana, teret uobičajenih obrazaca mišljenja i osjećajnih kolotečina koje su pohranjene u mozgu i živčanom sustavu. Nalik računalnom programu, uključuju se kad god određena životna situacija pritisne odgovarajuće dugme. Lažno ja čak daje na znanje da su njegove potajne svrhe religiozno potaknute. Istinski religiozni stavovi dolaze od Boga, a ne od lažnog ja. Pomoću kontemplativne molitve Duh iscjeljuje korijene samoživosti i postaje izvorom naše svjesne djelatnosti. Da bi se spontano djelovalo pod utjecajem Duha radije nego pod utjecajem lažnog ja, osjećajno programiranje iz prošlosti mora biti izbrisano i zamijenjeno. Provedba vrlina tradicionalni je pojam za brisanje starih i pisanje novih programa utemeljenih na vrijednostima Evanđelja.

Otvoren duh, otvoreno srce



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.