odmori dušu na pašnjacima Gospodinovim

utorak, 23.10.2007.

druga nagrada (bez slika)

Subota navečer.
Vikendica.
Roštilj.
kišica+snijeg, ~0°C
30 ljudi.
8 kila mesa.
50 kila pive, vina, žestice
Kolači, glazba, light-show, peć na drva, svašta nešto....
33 rođendan.
Njen belj
Moj je već bio tuzan

dakle, ne da mi se sada pisat, jer sam protekli tjedan najmanje 30 efektivnih sati posvetio tom dogadjaju + 4 odlaska na vikendicu (cca 400km). Al fakat je bilo dobro.
Nacrtali se ljudi koje viđam često. Nacrtali se oni koje sam vidio zadnji put prije nekih 9 godina (moja sramota). Isti su zajebanti ko i onda yes

Piće, jelo, priča, đuskanje, međusobna podjebavanja, .... tako se dobro nisam nasmijao i zabavio još od onog rođendana sa tekilom.

Na kraju i natjecanje za najgoru odjeću. Došao sam u finale. Finalni dvoboj: ples na "take a chance on me". Prvo je on skinuo košulju. Onda sam se ja skinuo sve majice i ostao u hlačama. Pa je morao i on rofl Onda sam otkopčao i remen. Tad je DJ-ica ipak stišala glazbu i rekla da je finalni dvoboj završio. Dobro da je, spasila me od daljnje blamaže rofl
Moj protivnik je ipak dobio veći pljesak od mene i zasluženu prvu nagradu. Ja sam samo dobio dvije puse u obraz. Al zadovoljan sam.

Legao sam negdje oko pola 4, par ljudi je ostalo na spavanju. Nisam mogao zaspat, počela me glava malo "prosijavat" od boli. Ona je dosla oko 4 valjda, pa se naslonila toplim dupetom na moj mekani dio. Hmmmm smijeh. Srećom, glavobolja me ipak uvjerila da treba ić spat a ne sad tamo nešto ..... rofl

I tako, nedjelja je bila naporna, u ponedjeljak sam čak malo prilego na stol na poslu. Al danas sam skoro ko nov.

I što reć? Ponovilo se!!! thumbup

- 12:03 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.10.2007.

kad para ne vrti tamo gdje burgija ne može

Bio je ove subote na par mjesta u gradu neki tuborg-kurac. Sponzorirani koncerti, nije se činilo loše na prvi pogled.
I tako, odaslah ja par SMS-ova i eto začas ekipe. Svi bi rado išli van, al čekaju da neko započne. Usput saznam da je karta samo 20kn, što nije mirisalo na dobro.

I nađemo se mi pred tvornicom. A tamo, pakao, 200 ljudi se gura pred samim ulazom, još 200 njih uokolo, plaze po cesti. Pa onda hrpe pijanih srednjoškolaca-studenaca sa bocama u rukama teturaju uokolo. U jednoj ruci kola u drugoj crno vino, miješaju bambus u ustima valjda. Neki sjede i na podu, ne mogu dalje. Oh, bože. Nekad sam to smatrao dobrom zabavom. Al danas mi stvarno nije zabavno da se zaletavam u takve. Pa smo odustali i uputili se u sax (isto 20kn).
No i tamo smo poljubili vrata jer je već sve bilo puno.
Kolding - 20kn - isto nema ulaska. Ponudili redaru 100kn da nas pusti - kita.

I tak smo se na kraju smjestili u neki birc te ćaskali, što i nije bilo loše. Al još mi se nije dogodilo da popušim upad na tri mjesta. eh.

Zaključak - izbjegavat prejeftina mjesta. To i je prednost npr. kakvog noćnog kluba. Upad 200kn, piće 100kn. Pa onda tu nema gužve i ne zalazi svako. Teško ti se može desit da ostaneš pred vratima.

I kaj sam ono htio reć? Da je ovaj tuborg-party potpuno obezvrijedio novac poštenog radnog naroda ... kamo to vodi?

- 08:50 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.10.2007.

RSM

daj ribu


- 16:04 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 09.10.2007.

ne-ozonska rupa

Sjetila me danas Zitta na dio moje prošlosti. Dio o kojem rijetko razmišljam, rijetko ga se sjetim. Ali kada ga se sjetim, uvijek se čudno osjećam.
To je moja prošlost, 12 i nešto godina mog života. Koje kao da su tuđe. Odsječene. A opet, kad razmišljam o njima, moje su. Siguran sam u to. I kad mislim o njima, osjećam se tužno i kao da imam rupu u grudima. Ne može se 12 godina života samo tako zaboraviti. Tak da tih 12 godina trenutno lebdi negdje između sadašnjosti i zaborava i traži svoje mjesto. Svakodnevne brige ih guraju u drugi plan, ali sjećanja su tu, vrebaju iz prikrajka. A opet, kao da ih je proživio neko drugi. Ne mogu to objasnit ni sebi samom.

od '80 do '92 sam živio 180km odavde, u jednom lijepom gradiću sa cca 150K stanovnika. Grad u kotlini, na rijeci, naslonjen na bogatu i plodnu ravnicu. Sa industrijom svih profila. Grad koji je u uzletu i obećava. Obitelj mi se preselila tamo u nadi za boljim i kvalitetnijim životom. I vjerujem da je uistinu i bio. Tamo sam završio osnovnu i srednju. Imao prijatelje. Ljubavi. Sve šta čovjek ima u školsko doba.

I onda je došao rat, koji je stvari preokrenuo i izvrnuo naglavačke. Život je postao mučan. Ljudi su postali čudni. Pojavile su se brige koje nikad nisam imao, brige za vlastitu sigurnost i budućnost. Odlazak u ZG bila je ideja koja je teoretski uvijek bila tu. Ali ništa nismo poduzimali. Dok se ja jednog jutra nisam probudio i odlučio da idem. Sam. Ne znam da li sam ikada prije ili poslije imao toliku potrebu da pobjegnem od nekud. Riješio sam dokumente, sredio prijevoz..... I samo rekao roditeljima da idem. Iznenadilo ih je. Ali nisu se bunili. Sve je bilo sređeno. Kad sam saznao točan datum polaska busa crvenog križa, samo sam javio rodbini u ZG: dolazim! Javio preko njemačke, jer naravno nije bilo telefonskih linija.

Taj put je bio priča za sebe. Moja naivnost me spasila od stresa putovanja, srećom. Mnogi se baš nisu dobro proveli na prelasku granice. Bilo je batinanja, oduzimanja imovine, ali to sam srećom saznao tek naknadno. Naivni srećković sam bio.

Stigao sam u Novsku predvečer, sa velikim koferom i prošvercanih 200 DEM. Srpski carinici nisu ih našli skrivene u sklopivom kišobranu. Ali nekim manje sretnima uzeli su sve što su našli i još ih dobro namlatili.
Kondukter u vlaku za ZG je srećom primao DEM....

I tako je počeo moj "novi" život kod rodbine. Brinuli su o meni dobro. Imao sam gdje jesti i spavati, upisao faks, sredio dokumente. Nije bilo lako, ali malo pomalo je išlo. Izgradio se novi život, novi prijatelji, novo sve. Nije bilo bezbrižno ni lako, ali bilo je dobro kako je moglo biti.

A onaj stari život........ ne znam. Kao da je to bio neko drugi, tako mi se teško s njim povezat. A opet, znam da sam to bio ja. Čudna situacija.

Jedan od načina da to riješim bio bi vratiti se tamo na par dana. Sresti se sa nekim frendovima iz škole. Popričati. I to planiram. Ali ne poduzimam ništa. Pred kraj je bilo dosta neugodnih i teških trenutaka, pa mi se nekako ne ide. Ide mi se, a i ne ide mi se. A za to vrijeme rupa u grudima stoji. Slušam priče ljudi koji su bili tamo. Ništa posebno. Čudno je to. Pretpostavljam da je možda kao kad sretneš staru ljubav, i shvatiš da si prema njoj indiferentan. Možda je tako. A možda i nije. Čekam...

- 12:36 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.10.2007.

dr. Jekill i mr. Hyde

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Dr. Jekill je kulturan i fin. Pojavljuje se u javnosti na biranim mjestima i uvijek se ponaša primjereno.
Topao je i drag, nježan, čist i mirisan.
Kad ga pomiluješ - umiljat kao kakav mali mačić. Nikome ne bi učinio nažao i nitko ga se ne boji.
Voli se sunčati i kupati, uživa u društvu.
Nije nametljiv i dosadan, skroman je i strpljiv.

Ipak, dr Jekill ima i svoju drugu, tamnu stranu.

Dovoljna je jedna nepromišljena, riječ, dodir, misao, i on se u par trenutaka pretvara u čudovište.
Postaje bezobziran i glup. Sposoban čak i bol nanijeti.
Nema takta i postaje nestrpljiv i nametljiv.
U takvom stanju ne smije među ljude, traži društvo samo pravih prijatelja.
Prepušta se svojim tajnim željama, koje ga gone naprije i naprijed, dok god ima snage u njemu.

Kad zadovolji svoje mračne strasti i padne iscrpljen i umoran, kao nekim čudom, pretvara se opet u dr. Jekilla.
Umije se i uredi, i opet je miran ko bubica.
Neupućeni ne bi nikad rekli kakav se siledžija u njemu krije.

Nema puno bliskih prijatelja, ali oni koji ga znaju, ne zamjeraju mu njegovu podvojenost. Štaviše, ta podvojenost im upravo odgovara. Naučili su se na njegove hirove i naučili su čak kako donekle upravljati njime. A dr. Jekill to isto voli.

Zato je dr. Jekill sretan i ponosan. Život bez pravih prijatelja bi uistinu bio tužan.

- 22:05 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.10.2007.

mačke bi kupile viskas, a mačori viski

Znate onu reklamu za whiskas? Narandžasti micek zaigrano šeće i ugleda ptičicu. Pa ju malo poganja po dvorištu, čisto da se i ona i on razonode. Sve sa osmijehom na licu. Pa za njima krene i pesek. I svi se vesele. Uto gazdarica zazvekeće kutijicom sa hranom i micek ostavlja drugare i veselo trči papati. ah. idila. svrš-svrš. i ja hoću whiskas. cerek

E sad, imam i ja miceka, crnog,..... a susjedi ptičeka,..... zelenog.

Međutim.

jao majko.

moj mačak nit jede whiskas nit gleda televiziju, pa jadan ni ne zna da se ptičice smiju samo malo poganjat, za zabavu. A ne, on se ušuljao susjedima u kuću, zgrabio ptičicu u usta i bris.

Da je bar papiga šutila i trpila, ajd, niko ne bi ni skužio. Al ova se udrila derat. Pa susjedi za njim. Drž-nedaj. Na kraju pustio on papigu. A ova jadna od straha zbrisala pitaj boga gdje. nismo je našli. A ovi viču. "Ma ja ću ubit tog mačka". A mačak izdajica, odma meni kroz prozor u kuću. Umjesto da je zbriso susjedi u kuću, pa nek nju optuže.

Sve to ja gledam iz kuće, pizdunski iza zavjese, al vidim vrag odnio šalu, moram se suočit sa ljudima.
Onda sam duboko udahnuo.
Pa još jednom.
Pa još par puta.
Uh...........
I onda, shvativši da im ipak moram na oči, obukao cipele i izašao van zaliven
Prvi čas ih nisam našao, pa sam malo pticu potražio. Ali njoj ni traga. Jedino smo u dvorištu gdje je navodno prhnula vidjeli neku micu-macu kako mirno leži i odmara. I mislim si ja, neće ta tica daleko stić u ovom kvartu. Pa svaka druga kuća ima mačku.

E, tu sam prekinuo potragu i krenuo ožalošćenima......
"Jao, stvarno mi je žao" + "Pa stvarno ne znam kak da vam se ispričam" + "pa ne mogu vjerovat". Stvarno mi nije bilo lako.

A oni nekak cool. Ma dobro je. Smiju se. "Hvala što ste došli ispričat se." "Pa tek smo je dobili prije 10 dana."
"Pa jel vam mogu onda drugu kupit?"
"Ma ne treba", hehe, haha. ko da sam im napravio uslugu a ne štetu.

Popričali mi još par minuta. Njihova unuka je naime dobila mačku, pa kak ne može mačku i pticu u isto vrijeme imat, njima uvalila pticu. A ovima možda to i nije pasalo. Računam da su zato bili tak skulirani. Valjda su si mislili: "nek je samo otišla, dosta nam je bilo".

Bar se nadam. Jer stvarno se osjećam kriv. Da su mi bar dali da im drugu kupim pa da budem miran. Nadam se da ne planiraju neku osvetu, sami mi još treba otrovani mačak ili tako nešto. Mislim, nisu oni takvi, al nekak su previše olako to sve primili.

Ah, ne znam. Bilo je to uzbudljivo poslijepodne. Ali uzbudljivo na krivi način. Uh.eek
A mogla mi je npr. kakva susjeda navratit sa šalicom, polugola i mazno reć "susjed, jel imate malo šećera, treba mi za kavu". "Joj susjeda, vani je tak hladno, dajte uđite dok ja potražim". I tak. Da, to bi mi ipak više odgovaralo, šteta što ne živim u takvom susjedstvu smijeh

- 21:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #

spojiti ugodno sa beskorisno

Da ne propadne slobodno radno vrijeme, obratite pažnju na ovo:

ovo ođe

samo lupaj next i uživaj. ni tekst ispod slike nije za bacit.

recimo:

tri tenora

ili

muška voda

jebeš ti ovaj današnji ušminkani flat dizajn. ovo je bio dizajn. design. dies-ein.
blagodarim ziola!

kategorije posta: znanost i obrazovanje

p.s.: pakšu još boli

- 08:25 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 02.10.2007.

kad ne znaš dal si se naguzio sam, il te naguzio obiteljski zakon

upozorenje1: koristi se eksplicitni jezik, zbog umjetničkog dojma
upozorenje2: ovo nije politički korektan post, ali puca mi da ne velim kaj

Postoji tamo neki obiteljski zakon. Svašta ima u njemu. O braku, djeci i slično. Napisan sa idejom da one nemoćne donekle zaštiti od ovih moćnijih. I to je dobro, tak treba bit. Lijepa namjera zlata vrijedi. Postoji u njemu par riječi o imovini djeteta. Po prilici ovako:

"Roditelji imaju dužnost i pravo u skladu s odredbama ovoga Zakona upravljati imovinom svoga djeteta do njegove punoljetnosti."
"Roditelji mogu s odobrenjem nadležnog centra za socijalnu skrb otuđiti ili opteretiti imovinu maloljetnog djeteta radi njegova uzdržavanja, liječenja, odgoja, školovanja, obrazovanja ili za podmirenje neke druge važne potrebe djeteta."

Lijepo zar ne. Npr dijete naslijedi kuću, a neodgovorni roditelj bi to najradije prodao i spiskao na kurve i kladionicu. E, zakon kaže da ne može. Super zar ne?

A pazi sad ovo. T-ht prodaje dionice. Svaki državljanin ima pravo na povlašteni paket, pa tako i djeca. I kupi roditelj dionice u ime djece. Svojim novcem naravno, jer otkud djetetu 38KKn? I sad, kako su dionice ipak dosta nestabilne, danas jesu sutra nisu, treba to i prodat. Dijete ne može prodat, jer ima manje od 18. Al ne može ni roditelj bez da pita Centar za socijalnu skrb. I ko onda odlučuje o imovini djeteta u ovom slučaju???

Neki jebeni ćato koji će između dvije duuuuge kave, lagano slineć bajaderu, preko kurca odredit može li roditelj prodati te dionice i zaradit lovu u ime djeteta. A može ćato i odbit odbit prodaju ak mu tak paše. Pa nek dijete unovči dionice kad napuni 18 godina i kad možda ne bude ni dionica ni ničeg. I tu je zajeb. Kupiš djetetu nešto, ono je kao vlasnik, a zapravo ne može time raspolagati. Stvoriš 38KKn, očekuješ zaradit na tom poslu da cijela obitelj profitira, al kita. Ima ćato da ti presudi i odluči kako najpametnije upotrijebit novac. I dal ćeš i možda zaradu proćerdat, pa bolje da sve propadne.

Jer naravno, kako bi se roditelj mogao brinut o interesima djeteta bolje od nekog jebenog mastiljara koje ga nikad nije vidio, niti neće? Ta svi znamo da su roditelji neodgovorna gamad, dobra samo kad treba platiti porez i u rat ić. Dok je mastiljar naravno kao odgovorni državni službenik baš prava osoba da brine o tuđoj djeci. I to ne o nekoliko djece,već o stotinam, tisućama, koliko god ih ima na njegovom području.

Po defaultu, roditelj je nesposoban brinut o djetetu. A ak roditelj misli da nije neodgovoran, mastiljar će procijenit da li je to tako ili nije. Eto, predao sam zahtjev da mene procijene pa sad čekam da vidim dal sam dovoljno ozbiljan da u ime djeteta zaradim paru i omogućim mu da ima nešto ekstra. Il će oni na mom djetetu paru zaradit. Osjećam se ko jebeni gospodin K, zahvaljujući našoj bajnoj administraciji. Nabijem ih sve na kulen.

------------------------------------------------------------

Naravno, na forum.hr ima vrlo zanimljiva rasprava o ovom. Postoje diskutanti koji su se nasukali, pa jadikuju. A postoje i diskutanti, bez djece naravno, koji likuju nad svim tim. Kao, pa što niste čitali zakon, pa to ste trebali znat, bla bla, ser ser. Čista ljubomora, krivo im što su ovi s djecom imali prividnu prednost i mogli kupit više paketa, pa sad likuju nad ovim zajebom. A zajeb je maestralan, sreća da su se paketi smanjili.

A zašto nisam čitao zakon? Pa jebote, nisam čitao ni pravilnik o opremi na ribarskoj brodici, niti zakon o predškolskom odgoju, ni krivično pravo. Jer znam da mi ne trebaju. I otkud da ja znam da me se tiče obiteljski zakon? Da se idem rastat, usvojit dijete, pa čitao bi ga, al ne ovak iz čista mira. Da, u slobodno vrijeme iščitavam zakone. Evo baš sad čitam "PRAVILNIK O SADRŽAJU I POSTUPKU JAVNOG NATJEČAJA ZA DAVANJE KONCESIJA ZA OBAVLJANJE DJELATNOSTI RADIJA I/ILI TELEVIZIJE". A nakon toga prelazim na "PRAVILNIK O DOPUNAMA PRAVILNIKA O UVJETIMA I NAČINU IZDAVANJA ODOBRENJA ZA LETENJE INOZEMNIH ZRAKOPLOVA U HRVATSKOM ZRAČNOM PROSTORU". Jer nikad se ne zna, može mi zatrebat.

Zaključak: nema šanse da ikakvu imovinu ili pravo prenesem na svoju djecu. Sve držim u svojim rukama. Da mi ne bi socijalna služba određivala kolko sam dobar gospodar ili roditelj.

------------------------------------------------------------

Imaju oni svoje Čučiće, očeve silovatelje, pedofile, romsku djecu, nek tu treniraju pravdu. Al tu nažalost zakazuju, jer to je problematično. Radije na nama koji nešto imamo i želimo obitelji dobro, e nas će razjebat da ne bi slučajno korist sebi napravili. Kao da bi dijete moglo postat vlasnik tih dionica bez roditelja. Sranje totalno.

-----------------------------------------------------------

Nema komentara na ovu temu, ne zanima me rasprava. Rekao sam šta sam imao i to je to. Fala na pažnji.
Ljut sam ko ris, na sebe i na jebenu situaciju u kojoj sam se našao. Sam sebe već dugo nisam tako dobro naguzio. Godinama. Da li ikad? cry

- 08:50 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.10.2007.

reži me

vrijeme: 22:50
mjesto: spavaća soba
On leži u krevetu spreman za spavanje, ona stoji pokraj obučena.

Ona: ja bi malo gledala televiziju
On: ajde dođi radije k meni u krevet da malo razgovaramo
Ona: "reži me" je sad......
On: daj lezi da pričamo, a možemo se malo i ljubit
Ona: a daj da vidim kaj se događa.......
On: mrmlj
Ona odlazi u drugu sobu i pali televizor. Uskoro se vraća do njega.
Ona: ajd dođi kod mene pa ću ti pušit
On: neću, televizor me smeta.
I tak, ona gleda tv a on drka po blogu. Zato ne volim televiziju. Jebemti televiziju, uništi ti i to malo slobodnog vremena koje imaš. Možda da zalije TV s vodom ili tako nešto? Presiječe kabel od antene? Kad bi se bar sam pokvario.
Bah. Kad bezveze komplicira, a mogo je dobit pušenje fino

(zašto nema smajlić za pušenje? moraću se žalit upravi vodovoda.)

- 10:10 - Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Travanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (4)
Srpanj 2008 (4)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (7)
Veljača 2008 (4)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (6)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (9)
Rujan 2007 (7)
Kolovoz 2007 (5)
Srpanj 2007 (4)
Lipanj 2007 (6)
Svibanj 2007 (9)
Travanj 2007 (5)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (8)
Siječanj 2007 (5)
Prosinac 2006 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Pazi citata:

  • Kapetan, englez, na brodu koji tone, šalje radio poziv u pomoć: "SOS, we are sinking!!!"
    Kapetan, švabo, na brodu u blizini, čuje poruku i odgovara: "What are you sinking about?"
    (najbolje od svega:
    ispričaš ovaj vic pravom Nijemcu, i on ga razumije rofl)

koji je najbolji ?

  • svaki dan u tjednu !

  • Hitni slučajevi: ICQ 444431495

    Muzičke i ine želje:
    dan(točka)za(točka)metak
    @
    mail(točka)com