ne-ozonska rupa
Sjetila me danas Zitta na dio moje prošlosti. Dio o kojem rijetko razmišljam, rijetko ga se sjetim. Ali kada ga se sjetim, uvijek se čudno osjećam.
To je moja prošlost, 12 i nešto godina mog života. Koje kao da su tuđe. Odsječene. A opet, kad razmišljam o njima, moje su. Siguran sam u to. I kad mislim o njima, osjećam se tužno i kao da imam rupu u grudima. Ne može se 12 godina života samo tako zaboraviti. Tak da tih 12 godina trenutno lebdi negdje između sadašnjosti i zaborava i traži svoje mjesto. Svakodnevne brige ih guraju u drugi plan, ali sjećanja su tu, vrebaju iz prikrajka. A opet, kao da ih je proživio neko drugi. Ne mogu to objasnit ni sebi samom.
od '80 do '92 sam živio 180km odavde, u jednom lijepom gradiću sa cca 150K stanovnika. Grad u kotlini, na rijeci, naslonjen na bogatu i plodnu ravnicu. Sa industrijom svih profila. Grad koji je u uzletu i obećava. Obitelj mi se preselila tamo u nadi za boljim i kvalitetnijim životom. I vjerujem da je uistinu i bio. Tamo sam završio osnovnu i srednju. Imao prijatelje. Ljubavi. Sve šta čovjek ima u školsko doba.
I onda je došao rat, koji je stvari preokrenuo i izvrnuo naglavačke. Život je postao mučan. Ljudi su postali čudni. Pojavile su se brige koje nikad nisam imao, brige za vlastitu sigurnost i budućnost. Odlazak u ZG bila je ideja koja je teoretski uvijek bila tu. Ali ništa nismo poduzimali. Dok se ja jednog jutra nisam probudio i odlučio da idem. Sam. Ne znam da li sam ikada prije ili poslije imao toliku potrebu da pobjegnem od nekud. Riješio sam dokumente, sredio prijevoz..... I samo rekao roditeljima da idem. Iznenadilo ih je. Ali nisu se bunili. Sve je bilo sređeno. Kad sam saznao točan datum polaska busa crvenog križa, samo sam javio rodbini u ZG: dolazim! Javio preko njemačke, jer naravno nije bilo telefonskih linija.
Taj put je bio priča za sebe. Moja naivnost me spasila od stresa putovanja, srećom. Mnogi se baš nisu dobro proveli na prelasku granice. Bilo je batinanja, oduzimanja imovine, ali to sam srećom saznao tek naknadno. Naivni srećković sam bio.
Stigao sam u Novsku predvečer, sa velikim koferom i prošvercanih 200 DEM. Srpski carinici nisu ih našli skrivene u sklopivom kišobranu. Ali nekim manje sretnima uzeli su sve što su našli i još ih dobro namlatili.
Kondukter u vlaku za ZG je srećom primao DEM....
I tako je počeo moj "novi" život kod rodbine. Brinuli su o meni dobro. Imao sam gdje jesti i spavati, upisao faks, sredio dokumente. Nije bilo lako, ali malo pomalo je išlo. Izgradio se novi život, novi prijatelji, novo sve. Nije bilo bezbrižno ni lako, ali bilo je dobro kako je moglo biti.
A onaj stari život........ ne znam. Kao da je to bio neko drugi, tako mi se teško s njim povezat. A opet, znam da sam to bio ja. Čudna situacija.
Jedan od načina da to riješim bio bi vratiti se tamo na par dana. Sresti se sa nekim frendovima iz škole. Popričati. I to planiram. Ali ne poduzimam ništa. Pred kraj je bilo dosta neugodnih i teških trenutaka, pa mi se nekako ne ide. Ide mi se, a i ne ide mi se. A za to vrijeme rupa u grudima stoji. Slušam priče ljudi koji su bili tamo. Ništa posebno. Čudno je to. Pretpostavljam da je možda kao kad sretneš staru ljubav, i shvatiš da si prema njoj indiferentan. Možda je tako. A možda i nije. Čekam...
|
)