kamene price
petak, 20.06.2008.
Sjeti se svoga stvarnog htijenja
Ostanes li ponekad sama zagledana u horizont, u onu tanku liniju sto spaja nebo i more sjeti se jedne cudne stvarnosti , one stvarnosti koja govori da tamo nije kraj, tamo je samo trenutno kraj tvojim vidicima no nikako kraj tvojih mogucnosti. Kako vidjeti , izabrati, te na koncu kolabirati u izabranu stvarnost koju je izabrala svjest a ne sudbina , tesko je pitanje no put kroz bespuce samo je naizgled neprohodan, u svojim njedrima krije staze , zarasle u obicnosti i navike, neke stare motoricke staze koje nisu poznate svjesnom izboru.
Nista gore od neosvjestene svjesti, nema gore kazne od spoznaje u uzaludnoj mracnoj sobi. Spoznaja koja je neosvjestena implodira sama u sebe bas kao i ljubav s kojom ne znas sto bi. Sto ce ti ljubav kojom ne uzdas vranca kreacije? Silna snaga u camotinju utopljena. Nije lose uspostaviti kontrolu nad svjesnoscu i zavladati svojim vlastitim mozgom te ni kriva ni duzna na posljetku znati kud ces i kojim putem.
Nerazumno je traziti tamo gdje si vec bila. Tamo te ne ceka nista do nekog uspavanog debila koji bleji u jebeni nogomet , ispije smrdljivu pivurinu i ne dize mu se na tebe vac na Niku Kranjcara. Imamo samo jednu sansu a ona je u nama, skrivena a jasna.
I sam sam citav zivot birao krive okolnosti u kojima sam zivo. Krive sam stvarnosti promatrao, moglo se i drugacije gledati, promatrati svijet oko sebe a nije, sto ne znaci da nece jer naprosto, vremena je napretek a zivot traje tocno onoliko koliko treba.
utorak, 17.06.2008.
Crni vir
Rasomon. Svatko vidi svoju istinu i svatko je za nju odgovoran. Promatranjem kreiras stvarnost. Zanimljivo je koliko samo malo treba kako bi kut gledanja bio iskrivljen i citava stvarnost pretopi se za tili cas u jedan golemi val koji pomete obalu palmi i borova.
Nestanu u toj sumi i zelje a toga me uvjek bilo strah. Strahovati od nedosanjane zelje , od pometene stvarnosti, od potopljenih gradova od tebe , koja u nepreglednom prostranstvu mogucnosti uvijek biras onu koju ne poznajes i onu koja te vraca natrag u vir . Vir , usred Vrbanje , pokraj Banja Luke , tamo 1972.
Zvali su ga Crni vir. Svakog kog se docepao , udavio ga je. Nije nikad imao milosti i tek dolje na uscu , u ravnici pred Crnim morem umirio bi se i potonuo u dubine zajedno sa svom svojom opravdanoscu.
Nismo mogli daleko otici od samih sebe pa makar se pogubili u dubokim morima istina i neistina, Zelja i nezelja. Nisam li se tek pojavio da bi na nesto ukazao ? Mozda bi me trebalo pozdraviti kao Kitts ocean . Ponekad kad te zmija ujede ti postanes imun i dobro ti dode ugriz jer te nekoliko godina kasnije spasi od istog ali neocekivanog.
petak, 13.06.2008.
A sve je pocelo s dobrom namjerom
Sjedio sam u sred grada, ljeto je tek pocelo i muskarci su gledali zene . Zene su manje slojevite kad ljeto svrati u nase gradove i sve izgledaju zanosnije i dostupnije. Zivot i sex krenu istim tokom , prema uscu u to doba godine.
Netko je govorio tik do mene da ih treba jebati. Klimao sam glavom i mislio nesto svoje. U sred te guzve obratiio se meni i upitao me njen broj telefona . "Ona bi se sto posto jebala", rece.
"Ne znam " rekoh.
" Ona je drugacija nije to ono sto bi ti da je., Na koncu kakve to sad ima veze. Upitat cu ju hoce li ti dati ,broj pa ako hoce dat cu ti.
Poslao sam joj porukicu gdje joj govorim kako se svida mom frendu i da bi bilo zgodno ako zeli da mu dam njen telefon
Ubrzo se porukica oplodila i vratila mi je porukicu gdje kaze da iako nije bas savrsena za sve opcije ipak zna stosta i da mu dam telefon, i rekla je he he.
Iscitao sam da mi govori kako je otvorena za opciju karanja a ne za kokain i sl.
Sa zapada su se gomilali oblaci nad gradom , pred oluju. "Jos malo i kisa ce"
rekoh i pozdravih se sa frendom.
Kisa je padala u valovima , slusao sam "Fly me to the moon" iza mene digao se oblak vodene prasine , vozio sam doma , svojoj prici u svoje selo. Nisam rucao , bilo mi je mucno , misli su mi odletjele u sjevernu Kambodu i sjetio sam se fotografije jedne zene s djetetom u narucju i brojem na prsima, pomislio sam na tri prezivjela umjetnika od njih milijun i sedamsto tisuca. Netko je na srecu zaboravio umjetnike u njihovoj umjetnickoj sobi Pol Pot je znao da umjetnost treba ubiti prvu a ipak njih trojicu je previdio. Njih trojica svjedocili su o zlocinu nedavno u Pnom Penu. Zapovjednik logora Duch , kajao se . Slikar nije rekao niti rijec. Nitko nikog nije razumio.
Sto reci i kome pomislio sam i svratio do umornog oca u neki gradic na putu.
dao mi je kapu na kojoj pise City of Amsterdam, a ja njemu nesto vina i maslinovo ulje. Spominjao je neku svetu zemlju i neke ljude i neke mucne dane kad su ga istjerali iz kuce.
Uz put stao sam u nekom gradu i vecerao u skupom i otmjenom restoranu. Gledala me preko stola i ja sam gledao nju.
Govorila mi je da nisam savrsen i da serem bez veze i da u nekim stvarima grijesim a pogotovo kad govorim i da bi mozda bilo bolje kad bi... Dao sam joj diktafon da poslusa moj san koji sam snimio nekoliko veceri prije gdje se na nekom kruzoku u nekoj dvorani spominje moje ime, neka zena me hvalila drugoj a meni je bilo drago.
Nocas sam sanjao Selingerovu djecu...
Ideja je ostala u grlu. Oduvjek i zauvjek.--------------------------------------------
