06

nedjelja

prosinac

2009

UK-USA-Irska 2008

Jedna rečenica koja mi se između silnih predavanja se usjekla zauvijek u pamćenje je sa field tripa u Lake Districtu (ja mislim- evo dokaz da ću zaboravit pola svega! Već sad su mi se svi field tripovi spojili u jedan jaaako veliki :S). Jedan predavač nam je naime htio istaknuti kako je dobro da mi učimo o klimatskim promjenama, zaštiti okoliša i ljudi, jer:
"You are future world leaders" ( pri tome koristeći argumentaciju kako je naš kurs kompetitivan i kako smo mi dobri).

Na šta je moja najdraža Suzi poluglasno prokomentirala:

"If we're the future world leaders -then the world is fu****" :)

I nekako mi sjećanje na tu rečenicu ide skupa sa ovim videom:


Ah ta nostalgija! Ako ništa drugo nostalgija i pozitivna sjećanja su jedan od razloga zašto se taaako jako veselim ovoj novoj godini koju ću dočekat na Jamajci sa drugom polovicom Sluzi-ja.

Future world leades - ha! :)))

Mislim da je UK dio jasan iz naslova, ali da objasnim USA. Jedan od dijelova studija je i izrada disertacije, tj. magistarskog rada. Ja sam temu našla onako kako ja sve u životu radim, igrom slučaja navrat nanos i to naravno u zadnji tren. Točnije svoju temu sam našla u pubu King's Arms na uglu Broad Streeta. Istu večer i na istome mjestu i preko istoga pozannika sam našla i mog budućeg (bivšeg). Nazvala bih tu večer iznadprosječno uspješnom. Ili ispodprosječno katastrofičnom ako se uzme u obzir koliko sam se naživcirala kasnije oko same disertacije i nemogućnosti dobivanja podataka i uzimajući u obzir da sam sa predajom disertacije predala i dečka. No, to je sad nebitno:) Bitno je to da sam pisala disertaciju o desalinaciji - čišćenju slane vode od soli da bi postala pitka. Jedno totalno novo područje za mene s obzirom da sam ja em energetičar em iz Hrvatske di je desalinacija prisutna u tragovima, a ovakva kakvom sam se ja bavila nikako pristuna.

Između ostalog ideja je bila da imam barem jedan case study, a kako su mi najbolja postrojenja bila ili na Bliskom istoku ili u Australiji ili u USA, prevagnulo je USA iz praktičnosti i super činjenice da mi je moja najdraža sister upravo tamo već godimama. Pa zašto ne spojit ugodno, sa ugodno-korisnim?! Tako je došlo do plana da prvo sister dođe kod mene u Englesku taman nakon mojih ispita i onda skupa odemo kod nje, gdje ću se ja zadržati neka 3 tjedna. Tako je i bilo.

A šta da pišem o Americi? S obzirom da sam već nekoliko puta bila tamo i prošla preko 10 država ja mislim, ne znam šta da puno pišem. Al stavit ću slike i reći da sam bila na puno kul mjesta i radila puno kul stvari!:) Bili smo tako u Teneseeju na Ocoee riveru na raftingu- tamo je inače bila olimpijska kajak trasa za vrijeme olimpijade u Atlanti. Tako da je ovo pravi rafting. Totalni bombončić! Moram priznat da sam se na našoj Cetini totalno razočarala nakon 2 američka iskustva.

Slika 1: Rafting Ocoee river 2008

Rafting je trajao cijeli dan, bilo je jedno 5-6 većih brzaca od kojih par fakat žestokih za nas amatere. Raft guide nam je bio fakat super i pričao nam je kako se svake godine bar par ljudi polomi, a svako malo neko i puno gadnije nastrada. Šta nije toliko super, ali mislim da je dobro za čuti jer smo svakako bili oprezni. U našoj grupi od nekoliko raftova svi su se osim nas prevrnuli bar jednom, a dvoje ljudi je nakon prevrtanja i odustalo, jer su baš ispali na najvećem brzacu (Godzilla) i malo se natukli. Ono šta mi je bilo super je kako su nas lijepo pripremili, naučili veslat i naučili poslušnosti sve u 15ak minua pripreme. Toga u HR nisam doživjela. Tu su svi veslali kako ko hoće, a ja sam da prostite na izrazu pi*dila jer se nikud ne mičemo i jer nema brzaca:) Godzila je fakat mrak. I nema šanse da se ne preokreneš i ne ispadneš osim ako jako dobro ne slušaju svi šta raft guide govori i ne bude velik timski rad. Jaaao koji fenomenalan dan! jedva čekam da opet to ponovim!

Bili smo na Tallulah gorgeu na planinarenju i mogu samo reći zaaakon. Predivan kanjon sa još fenomenalnijim voodpadom na kraju po kojem se moguće "toboganati". U ovome kanjonu sezona je relativno kratka i zapravo se ne može ić kad god - ako je mokro i sl. ne puštaju ljude, a i kad je suho puštaju max 100 ljudi na dan i u svakoj grupi mora biti ili službeni voditelj ili netko tko je već bio. Kako su moja sister i njene hikeets bili već tamo mi smo imali naše privatne iskusne voditelje:) Na nekim dijelovima je malo friki jel treba hodati po strmoj stijeni čisto pomoću trenja, a dolje par desetaka metara niže, gledate brzace kako se razbijaju o stijene. Kad čovjek dođe na taj dio postane sasvim jasno zašto ne puštaju tamo kad je kiša:) Osim toga ovo planinarenje ima i dijelove hodanja preko rijeke po kamenju (isto friki:) ) i sve u svemu preporučila bi svakome!


Slika 2: Prijelaz preko rijeke


Slika 3: Stijena po kojoj treba prečat, a dolje brzaci


Slika 4: The Hikets!


Slika 5: Mali raj

Glavna baza mi je ovaj puta u USA bila Atlanta, Georgia, koja me zapravo oduševila. Nekako sam bila puna predrasuda prema tome američkom jugu, no pokazalo se da sam skroz u krivu. Atlanta je super grad, sakriven podno krošnji drveća. Ako se popnete na Stone Mountain, zapravo nije jasno di počinje, a di završava grad jer sve šta se vidi je gomila drveća i nekoliko visokih nebodera. Iako mene oduševilo drveće iznad grada, navodno to ima i loših strana- tako za svake oluje bar nekoliko kuća bude propiškano od srušenog drveća, kao i gomila auta. Praktično ili ne, jako je lijepo.


Slika 6: Pogled na Atlantu sa Stone Mountaina


Slika 7: totalno turistička slika, al nisam mogla odoljet jer ovi klinci šta se kupaju u fontani su mi zakon!

Najluđi dio došao je zapravo na kraju. Cijelo vrijeme dok sam bila u Atlanti sam pokušavala dogovorit sastanak u Tampa Bay desalinacijskom postrojenju (najveće u SAD-u) na Floridi, da obavim svoj case study visit za disertaciju. I zbog gomile nepotrebnih komplikacija i rupa u komunikaciji to sam uspjela konačno tek za cca 3 dana prije mog povratka u UK. I šta se onda desilo? Tu nedjelju vozili smo za Tenesee gdje smo bili cijeli dan na raftingu. Vratili se u atlantu i nakon 1 dan krenuli u cca 4am (ne sjećam se kolko) na 8h dug put to Tampe na Floridi da ja obavim svoj stastanak. kako nam je bilo živa šteta doć na Floridu i ne okupat se barem jednom, odlučile smo ludi plan napravit još luđim i ostat tamo još 1 dan i onda vozit doma, i onda idući dan ja natrag u UK. Tako je i bilo. Nakon 8h lude vožnje stigle smo u Tampu taman na moj sastanak.


Slika 8: Pogled sa vrha Tampa Bay desal. postrojenja prema lokalnoj termoelektrani

Nakon sastanka- pravac plaža! Naaajljepši pjesak koji sam ikad vidla! Bijelo bijelo bijelo, a uz to je i optimalne veličine: dovoljno sitan da je skroz mekan, a dovoljno grub da se ne uđe u svaku poru i rupu:)


Slika 9: Savršeni pijesak


Slika 10: Savršeni pijesak na super plaži

Ovu iduću sliku stavljam samo zato šta mislim da je to definitivno put na koji sam išla sa najmanje stvari. pogotovo ako se uzme u obzir da mi je trebala i odjeća za sastanak. Na slici dolje je kofer u kojemu su bile sve moje I sestrine stvari. Baš sam ponosna!:)


Slika 11: Pametno putovanje

Na Floridi sam naravno jela i aligatora, i mogu samo još jednom potvrdit svoju teoriju da bih da imam ponudu jela samo gmazove. Radije ja pojedem njih prije nego oni mene. Imaju okus pilića, a nije mi ih žao kao pilića:)
Uspjele smo se super nakupat i zabavit u tome kratkom vremenu i još pojesti orange chicken u jednom od mojih omiljenih fast foodova Panda Express i tek oko 9 navečer smo sa gomilom Red bulla i kave krenule na 8h dugu vožnju natrag. Eee to je opet jedan od naših fenomenalnih road tripova. preko 2000km u neka 3 dana.

Nakon toga sam se vratila u Englesku gdje je uz pisanje disertacije slijedilo još more dobre zabave, svakakvih tuluma i jedan bal, a u 8mj. mi je došla Jele i uputile smo se u Irsku na nekih 5?!?! (ne sjećam se kolko) dana. Našle smo se na aerodromu gdje je bio prvi doživljaj. Uzima nam žena putivnice i pita nas kud idemo.
ja: u Irsku
ona: jel vam treba viza
ja: ne
ona: jeste provjerili dal vam treba viza?
ja: da. ne treba nam viza već godinama.
ona: gleda u putovnicu i sa čuđenjem govori: Croatia, where is that?
ja: U Europi, na Jadranskome moru, preko puta Italije
ona: mhm... (uzima telefon i ide u centrali provjerit sve šta sam joj ja već vidno iziritirana rekla)

E sad- da sam na nekom drugom kontinentu, pa čak i na šalteru neke kompanije koja barem ne leti u Hrvatsku mogla bi razumjeti. Ali mi smo bile na londonskom aerodromu na šalteru Ryan aira koji leti u hrvatsku, i žena nikad nije čula za zemlju imena Croatia?!?! Eto svašta čovjek može doživit.
Čim smo stigle u Dublin gostoljubivost smo osjetile već na aerodromu gdje je čiko na carini tako lijepo propičao sa nama i poželio nam dobar provod i da popijemo dosta pive! Prvu noć smo bili smještene kod našeg frenda Kaspera, koji je inače Danac, al već nekoliko godina živi i radi u Irskoj. Nismo se dugo zadržale u Dublinu već smo brzo krenule pravca dalje prema obali.

Upravo sam shvatila da je prošlo previše vremena, pa sa Irskom nastavim idući puta:) Rentale smo auto odma drugi dan u Dublinu i posjetile smo Galway, Aranske otoke, Clifs of Moher, Nacionalni park Killarney i Dublin.

Samo slika za uvod u idući post uz lijepi pozdrav!

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se