28

nedjelja

svibanj

2006

Ž iz AOŽ- ili ti- kad žene polude

Da, tako je, kad žene polude. Štoviše imala sam dojam da se sva željezničarska ženskadija odlučila ovaj puta bez pratnje jačeg spola uputiti u avanturu zvanu Kamenjak.
Šest nas velikih- Jasna, Jelena, Darija, Lovorka, Ana Bokulić (aka Bakman) & ja krenusmo ranom zorom (čitaj pol 10). Treft punkt je bio Konzum u španskom. eeee da sam samo slutila kakav će nam to završetak dana pružiti, dva put bi bar razmislila o tome gdje ostavljam svoj auto.
O tome kasnije.

Daklem krenusmo mi. Laganini, kavica uz put, pa došli tamo, pa mi smo gladne, a već je podne. Ma nema veze, laganini ekipo, laganini- pa se nahranile.
Da zaboravih spomenut smo se mi- slavna trojka (Jasna, lovorče & ja) vrlo uspješto kojih 17 puta izgubile na istoj cesti. Uporno smo prolazile kraj znaka Platak:) No i taj problem se nekako unatoč nedostatku signala na mobitelu, riješio.

Gdje ono stadoh, e da stigli smo nakon svih mogućih i nemogućih delaya i čilanja podno stijene. darija i jelena su već hrabro stajale podno jednog od "dugih" smjerova (pod navodicima jel se radi o smjerovima od 2 cuga, dužine od 25-40m), spremne za akciju.
Putem smo sreli ekipu u radnjama nedoličnim za javna mjesta.
Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

U isti pothvat uputismo se i Lovoče i ja, a ana i Jasna su ostale za početak malo frikati.
I tako Lovorče i ja krenusmo prema nekoj Žljebini, i naravno, nismo mogle nać ulaz. Pa pitamo neku tetu, pa ona veli samo gore, samo gore. I hodamo mi gore, i gore. Kad tamo nam vele- ma ne, to vam je tamo dolje otkud ste došli. Pa opet mi dolje, i konačno neka 2 stričeka nam pokazali di je taj ulaz.

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

Eee kako sam ja bila samo hrabra dok nisam pokušala zakoračit na stijenu.
Al nema veze, unatoč panici idem, uz povremenu navigaciju od tih ljudi, odi simo odi tamo- sve dok nisam izašla im iz viokruga. I gledam ja gledam, ne vidim spitove- tu je početak lovrkinog i mojeg komuniciranja sa svima u radijusu parsto metara.
"EEEE, dečko! DEČKO! da ti iz susjednog smjera- kud ja sad idem??", "! aa samo ravno, puno hvala!".
Pa na štandu sretnem opet nekog stričeka, pa sa njim počavrljam o ostaktku smjera.
Pa stigne lovorče i krenem ja dalje. I opet ne znam i opet " EEE DEČKO....", "Hvala".I tako mi to lijepo popele. I onda, onda smo malo jedna drugoj skoro počupale kosu i oči, al nakon kaj smo se konačno spustile pogled je značio više od riječi.
Idemo još jedan, kad nam već ide.

Lovorka je pokazala da ne voli ukapčat baš sve spitove, ko to vidio. Pa sam ja svako malo vikala "ej, koka, fulala si spit..". A da ne prekinemo komunikaciju u krugu 200m ubrzo se orio Lovorkin glas sa vrha smjera upučen ekipi koja je dolje roštiljala- "EEE LJUDIIIII- jel tu moj štand??", "Hvala".
Pa se slična priča ponovila kod postavljanja abseila.
Za to vrijeme darija i Jelena su se uputile u smjer koji smo prije Lovorka i ja penjale.I zvoni meni mobitel (očito curke nemaju glasnice ko ja i Lovorče)- Darija:" E slav, ja sam tu kod nekog spita na nekoj ploči, pa di je kraj tog smjera?? ne vidim niš dalje?? kud da idem?? di je kraj??" Ja sam točno znala di je jel su i mene iste muke na tom dijelu mučile al sam se okuražila napravila jedan gib i sa smješkom ugledala štand, te sam na isto uputila i dariju.

Lovorče i ja popele, a Jasna i Anuška za nama. I one abseilale za nama, i mi malo frikale neke smjeriće. A curki nema i nema. I taman ja neš topropiram i zvoni mob- darija :" Pa kud sad, mi nemremo nać stazu, kamo??" Ja pokušavam viseći na štriku objasnit, al kako se kasnije pokazalo- neuspješno:)
Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service
Cure su imale pravu avanturu, kakvu, one će same bolje prepričat. Inače Jelena je opet uspjela ispenjat 60m u cugu od 25 (al ovaj put ne lijevo desno, već gore dolje).
Ipak nakon dugo vremena i njih dvije su se spustile u jednom komadu, i šta je najbitnije, sa svom opremom.
Ali ni tu ne završava naša avantura, dan ludih žena (vjerujte mi, ko god nas je vidio i čuo stekao je takav dojam).

Stigosmo mi u ZG- a zvoni mob- Jelena:" E slaaav, auto ti je zblokiran, lance su stavili, nemreš van".
Mislim- ha????
I dođemo mi tamo, a ono lančine svuda, nemreš dič da auto prođe van sa parkinga (to je bila jedna od ideja). NIš, ja vidim kao mogu popest se na rinzol, pa između zida, stupa, betonske kante za smeće i ograde nekako izmanevrirat.
Al koji je to pothvat bio:) Ma kakvo penjanje, ljudi moji, ovo je adrenalin:)
Poslužio je i karimat (da da, moja genijalna ideja) koji smo zamotali oko ograde.
I kad se male ruke slože, sve se može, sve se može. Moj lijepi plavi autić, je baš kao i mi iz smjerova, izašao sretan i u jednom komadu. Kako, samo čekam da vidim filmić od Jasne- to ću unucima pokazivat, a s obzirom da konzum ima sigurnosne kamere na parkingu, ne bi me čudilo da osvanemo na iskonu il nekom slično portalu uz naslom "6 ludih žena i jedan mali plavi auto"..A evo stigao je i kraj ovog mrcinskog izvještaja, uskoro ću valjda dobit neke fotke i stavit ih na blog, a ziher bu iJelenica .
Lepi pozdrav,
Slavica

24

srijeda

svibanj

2006

Jos fotki..

Koga zanima- dodala sam jos fotki iz bugarske na stranice koje kao radim..
Pa ko

22

ponedjeljak

svibanj

2006

klek-copranje, nula bodova..

Jucer (ned) uputilo se nas 5 zeljeznicaraca (Darija, Đimbo, Nikola, Mladen & ja)+ jedna buduća zeljezničarka (Jelena) prema Kleku. Vec smo prije iskovali okviran plan kaj ce se penjat i toga smo se i drzali. Đimbo i Darija su se uputili u Giratu, a mi ostali u navezima Mladen i ja te Nikola i Jelena u Omladinku.
Vec na samom ulazu u smjer meni su počele muke jerbo sam mislila da se nakon tog više neću moc pomaknut. Prvo sam se jedva uspjela pomaknut 1,5m iznad zemlje sa ruksačinom u kojoj su bile sve moje i Mladenove stvari da bi onda misleci da sam dovoljno našpanana u pokušaju da sjednem i odmorim se završila ponovo tamo di sam i bila, na zemlji. Za drugi slobodni pokušaj nisam imala snage, a ni copranje, unatoč vještičjem gnijezdu nije pomoglo, te je već tu počelo A0 za mene, a možda i A1 ako pretpostavimo da su Nikoline ruke stremen:D
Nekako sam se uz puno zapomaganja uspejla provući, navući, nagaziti šta već dalje od tog prvog spita i dalje je išlo bolje:) uz samo malo zapomaganja i psovanja tih klekovskih ocjena.
Drugi navez je za nama isto improviziro te je tako Nikola vuko ruksak kroz ulaz na zamki il tako neš, što točno morat cete njega pitat, a jelena je to prosla uz Nikolino hiperšpananje.
Inače spomenula sam već da sam nosila ruksačinu, da Mladenu bude lakše vodit, a NIkola je zaključio da mi je prelagan, pa mi je na drugom štandu uvalio nutra kamenčinu da ja to nisam ni skužila, i ponosno mi to otkrio kad smo se vratili u dom- sunce mu mamino! Platit će on!
Ubrzo se i vrijeme okrenulo protiv nas te je počelo puhati tako da sam imala osječaj da ce me iscupati sa štanda, a kakva je uslijed takvog vjetra bila komunikacija, možete si zamislit.. Ipak nekako je išlo unatoč tome, i unatoč tome što se velik dio nas osjecao nekako trulo i strgano i prije početka penjanja. Mladen i ja smo imali plan da ćemo penjat 3 teža cuga on, 2 lakša ja, no ja sam posustala i povela samo 1, a u drugim navezima muškadija je sve vodila.
Unatoč svim nepogodama, psovanjima i sličnim radostima što se mene tiče izlet je bio uspješan i veseo, u svakome slučaju jedno, za mene drugačije iskustvo, posebna hvala Nikoli na kamenu:)
Osim već spomenute petorke iz Želje (+ 1 skoro pa željezničarka) sreli smo i Dukšija i njegovog partnera kojemu je ime isto vjerujem Marko (opa- ja sam mislila da su svi ljudi imena Marko u Želji, kako to da on nije???) koji su penjali Glavu.
Jelena je stavila neke fotke na svoj blog te ih možete vidjeti na njenom blogu

EDIT: evo Jelena me podsjetila da nijedna od nas nije stavila na blog izjavu dana, ako ne i tjedna. Nikola reče: ajmo svezat Slavicu i Jelenu pa da imamo sve probleme na jednom mjestu!

14

nedjelja

svibanj

2006

Armeško- Slovenija

Mislila sam napisat neki post, al ne da mi se.. Pa evo fotke, a tekst ima kod Jelene.

ja-vuhuuuu- jedna od famoznih "četvorki"?!?



Bog poživio lađarac i matičar:D Meni, rođenome paničaru, pogled na ovaj previsčić ponudio je svašta- vizije krvi, i neću dalje u detalje..



Jasminaaaaaaa:


Jelena znalački proučava:


Kristinka osvaja:


a dok smo svi mi marljivo penjali, neki suuuu:

09

utorak

svibanj

2006

Raj se zove Rote Wand

Eto konačno se desilo nešto vrijedno posta na ovome blogu nad svim blogovima.
Kao što title kaže radi se o prekrasnome penjačkome raju zvanome Die Rote Wand, u gotovo nam susjednoj (bila bi susjedna da nema onog čvrljka između;) ) državi Austriji.
Nakon što su prošli mjeseci i mjeseci od našeg posljednjeg susreta, konačno smo Štefek (nekoć znan kao Steffen, Jelenin prijatelj, dok nisam stigla JA/otimačica/sponzoruša=>kako me neki od milja zovu) i ja ugovorili čvenk negdje na pola puta.Ni sami nismo znali di bi ni šta bi, samo smo iskovali osnovni plan- idemo penjat u Austriju. Tu je od velike pomoći bio Dukši, koji nam je predložio Die Rote Wand.
Nakon dogovora i pregovora, odustajanja i planiranja, samo nas dvoje, koji smo bili i začetnici cijele ideje- krenuli smo u avanturu.
Petak kasno poslijepodne sjedam u auto i pravac Avstrija. Cilj: Rothleiten. Skoro pa se i nisam izgubila, i ne bi da glupi Map24 nije imo krive upute na kraju. I to fakat je imo krive nije da ja samo brijem, i Štef je isto fulo. nakon jednog neuspjelog pokušaja komunikacije sa lokalcima o uputama (taj naglasak ni rođeni švabe ne kuže, al fakat) i jednog uspješnog stigoh di sam hjtela.
Kad sam konačno stigla na odredište, već mi se lagano formirao osmjeh na faci. Voljela bih da mogu opisat kaj mi je prošlo kroz glavu, al ne mogu. Ambijent predivan. Brda, zelenilo, proljeće, cvijeće, procvalo drveće, pričice pjevaju.
Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service
A smještaj koji je Steffen random metodom izabrao savršeno pristaje u ambijent- sve onako ažabu ko starinski, rukom slikani ormari, onako, baš tipična austrijska kućica..
Kasno u noći stigo je i drugi dio mog naveza za taj vikend=već spominjani Steffen.
Subota, buđenje kolko god rano smo uspjeli i pravac Rote Wand. Iz daljine stijena je izgledala nedostižno daleko i previše visoko. Ipak hrabro smo se nakrcali opremom i uputili u šumu. Hodanje, hodanje. Prvo uz uzdahe kako je sve predivno, a nakon nekog vremena uz uzdahe kada li ćemo više stići podno stijene. I taj trenutak je, nakon dugog klipsanja uzbrdo, stigao. meta za prvi dan bio je Waschrumpel
ocjene VI-/V (ili kako drugi vodič kaže IV/V+/VI-). Ja sam stvarno bila odlučna da ću konačno voditi neš i u pravm smjeru, a ne samo trkeljati po sportskima, no vodič nije govorio ono kaj mi se sviđa. Svi lakši cugovi su naime imali označen po 1 do 2 spita na kojih 20-25 metara. Šmrc. Hrabrost splasnula. Steffen sve vodio, a na kraju se pokazalo da vodič malo krivo brije i da ima više mjesta za stavit gurtnu, i čak pokoji stariji klin. No, svejedno užitak je bio vrhunski, a smjer stvarno lijep. A tek na vrhu!! Kakav pogled!! Nemam riječi, jednostavno predivno. Izležavali smo se na travi na vrhu i upijali sunce. Kolko dugo, ne znam. .. Divokoze trčaraju uokolo ko blesave, opće ne trzaju na ekipu.
Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service
Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service
Silaz je malo bio fakat tu mač za mene. Čisto fizički, ima neš sitno otpenjavanja i sve traje i traje. I onda još do auta se spustit.
Kad smo konačno stigli do auta, nisam više imala snage za pomaknut mali prst, a kamo li neš drugo. Al sve je to onaj pozitivan umor, vrijedno je toga, i više no vrijedno.
Opet smo bili dobri i nakon koje pive i večere ošli u krpe oko ponoći željni osvajanja još jednog težeg smjera i jednog lakšeg, jer smo naime odlučili ostat do pon.
I ponovo cijeli onaj dio sa klipsanjem uzbrdo, s time da se u nedelju stijena činila još udaljenijom, zahvaljujući kroničnoj iscrpljenosti od dana prije. I dovukli se mi, te shrvani umorom odlučili se za lakšu varijantu, taman se navezali i pljas, pljas- PLJUSAK!! Dovraga i bez traga. Ništa shrvani činjenicom da smo se dovukli gore radi ničeg, čavrljamo sa 2 lika o mogućnostima silaza nakon penjanja Thymianpfeiler-a i polako vučemo umorne noge natrag prema autu. Dok smo se spustili već je bilo oko 14h, vrijeme za ručak. Kad već ne možemo penjat odlučili smo bar uživat ui krajoliku i otišli u neku ažabu planinarsku kućicu, koju smo otkrili dan prije, na njupanje. Popodne je bilo spavanje za mene i čitanje za Štefa.
Na kraju dana smo zaključili da je i bolje da nismo niš penjali jel smo oboje bili razvaljeni, a ovako smo bar napunili baterije za pon.
I tako smo u pon napunjenim baterijama ponovo krenuli uzbrdo, a plan je bio ovaj puta za stvarno penjati Thymianpfeiler-a (VI/V, ili opet druga verzija IV/VI-/VI), na taj lakši smo se odlučili da ja konačno neš vodim. Raspored cugova je taman bio takav da možemo penjati cug-cug. Ja sam se okuražila i povela svoje prve cugove u dugim smjerovima. Heh, ja faca;) Vrijeme je bilo ok, osim kaj je u jednom trenu opalila tuča- i to taman u mojem cugu, al nisam se ja dala smesti. I zapravo na čudan način tuča je bila bolja opcija od kiše, bar se nije stijena smočila:)
Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service
Smjer je bio ok, zanimljiv, al manje homogen od Waschrumpela. U nekim cugovima ima i po nekolko metara doslovno hodanja, ocjene1-2 valjda po kakicama od divokoza i slično:) Ipak, većina cugova je bila fakat ok, po mojim mjerilima. Na vrhu ponovo predivan pogled, unatoč nešto lošijem vremenu. Ovaj put se nismo dugo zadržavali jel je puno toga još bilo pred nama, a i nismo baš bili sigurni dali ćemo naći kanjon koji su nam lokalci preporučili kao teži, ali brži silaz.
Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service
Našli smo ga, uz par proklizavanja i, za mene, adrenalinskih napada, prošli ga. S obzirom da su nam noge polako, ali sigurno otkazivale poslušnost, krenuli smo u avanturu zvanu "ajmo hodat po cesti umjesto po strmom šumskom putu". Avantura je potrajala, al definitivno je bila manje naporna za kvadricepse i sličnu bagru, iako to nikad neću priznat štefenu jel ga krivim za predugo hodanje. Iscrpljeni i pomalo neugodnih mirisa otišli smo u obližnji gradić (Frohnleiten, tamo smo i inače večerali..) na njupicu. Ubrzo nakon toga uslijedio je i službeni kraj ove lijepe avanture, i tužna, al i ujedno sretna zbog jednog od najboljih vikenda u dugo vremena, oko ponoći stigla sam doma u rodni kraj..

EDIT: evo dobila fotke!pa eto neke..

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se