20
ponedjeljak
veljača
2006
Vela Draga- Prva Suha Stijena u 2006.
Petak- bezbroj telefonskih poziva u pokusajima nabavke svih potrebnih alata za penjanje leda. Uz 2 ispita ta se misija cinila jos nemogucijom, međutim urodila je plodom. Uspjela sam sve nabavit, samo jedan detalj nije još bio riješen, kud i sa kime opće ići.
Nakon dugog i iscrpljujućeg dana zove Siniša: E idemo u Velu dragu? (aj doro ne znam ga baš citirat, al nebitno).
Nisam trebala razmišljati. S obzirom na to da suhe stijene nisam vidla od škole, ova ponuda bila je nadasve primamljiva. I tako je pao plan. Idemo u nedelju, idu i Capek i Shorty. Međutim, bilo bi to prejednostavno. Ubrzo ponovo zvoni mob(po 97. put). Capek me nagovara da idemo odma u subotu. Još bi i bila pristala da nisam bila razvaljena od tog cijelog petka do boli. A iskreno mučilo me i idi i kako prespavat. i tako oni odluče ić u sub, a Siniša i ja u ned. Još samo pedesetak poziva uslijedilo je do ostatka večeri. Aj dobro, dva. I to ona od Siniše kojeg je zvao Shorty da je tamo prolom oblaka. I sad se mi nećkali ići ili ne. Al prognosičari su obećavali poboljšanje, pa smo se odlučili držati plana.
Momci su su subotu pokisli i spavali sa stilom. Prvo im je šator sumnjive kvalitete skroz promočio, a na karaju su završili u štali.
Siniša i ja smo se lijepo suhi, veseli i prpošni momcima iz štale pridružili u nedjeljno jutro.
Kavica, pa pravac podno stijene. Odluka je pala da će se penjat po Velikom tornju (v. sl.)! Stvarno mi je moćno ta stvar izgledala. Sjećam se još sa predavanja sa škole di je Neven (ako se ne varam) pričo da su tamo neki od najizloženijih smjerova i štandova u RH. I stvarno khm, poprilično izloženo. Prvo smo penjali Jugozapadni (ili Priječnicu, kako li se već zove). Super je krenulo, a onda sam ubrzo shvatila koji je to smjer. onaj koji priječi jel te oko tornja, proklete priječnice!! al stvarno je bilo ok na kraju. Sam prije štanda sam malo se isprepadala, ostatak je bio super. Nakon štanda šetnjica kroz neki ko kamin. A na vrhu.. Ma neću ni pričat, predivno!!
Pričekali smo i drugu dvojku, pa svi skupa malo paradirali na vrhu.. Siniša i ja smo se u isčekivanju momaka smrzli, al to je nebitno.
Kad smo sišli prvo je bio plan ići na sportske,al nekako se taj plan promijenio pa je odluka pala da idemo penjat Istočni od dna.
Prvo su krenuli Capek, a za njime Shorty. Ja samo gledam i kontempliram. Khm khm, Capek psuje, zastaje, prolazi kamin. Za njime Shorty (koji za nepućene jedno 7 puta bolje penje od mene), koji isto na jednom mjestu zastaje i cupka iako penje ko drugi, uz mrmljanje u facu. Ja samo gledam, šutim i mislim, ako oni imaju problema, kako li ću ja to dovraga popesti?!!
Kreće i Siniša, a nakon njega red je na meni. Siniša je reko malo je zeznuto nakon 3. spita, pa kao da se navučem na komplet il neš. Sve je to zvučalo divno i krasno, međtim kad sam došla do tog famoznog kompleta, zbog položaja tog kompleta u kaminu, morala sam ga odma skinut jel je bilo jasno da jednom kad se malo pokrenem u visine neću ga vše moć skinut. Tako da je otpalo navlačenje. Koprcala sam se, i pokušavala dokvatih neki hvat koji je Siniša bio upotrijebio prije mene, no falilo mi je prokletih 4 cm. Niš, pokušam se cimnut, i potpuno izgubim kontrolu, završim u pojasu, i ponovo sam 30ak cm ispod svega, grr. Nkon tog sam tolko pobijesnila da sam to nekako popela, kako, nemam pojma, samo znam da sam izgubila skoro svu snagu. Al nekako sam spenjala taj cijeli smjer, i na kraju sam naravno bila sretna ko sretna kocka!
evo slavne četvorke!
evo i Capekovog znatno kraćeg izvještaja za one koji ne vole puno teksta.
EDIT: Za sve koji se bune da nis ne kuze!
Osnovni pojmovi
Spitovi, karabineri, kompleti itd.
Ocjenjivanje u tehničkom penjanju
Neki od školskih materijala AO Željezničara
Pa evo, ako vas zanima cete citat:D
komentiraj (7) * ispiši * #
12
nedjelja
veljača
2006
You do it with style
Gledam u graf.. Gledam, prestanem gledat, pokušam projicirat to sta sam danas već bar 37 puta pogledala na prazan papir. Papir ostaje prazan. Ponovo gledam u graf. Odvracam pogled. Gledam u papir. Nacrtam hrabro jednu liniju, pokusam označit bar neke nominalne vrijednosti. Apscisa i ordinata ostaju prazne.
Taj proces sam danas ponavljala u nedogled. Misli su mi svuda samo ne kod "odnosa minimalne dopuštene temperature i tlaka pri stavljanju reaktora u pogon" i sličnih ljepota.
Odustajem, gledam tv, film. Završi film, ja i dalje buljim u prazno i pitam se kako li netko može napraviti film sa takvim krajem?! Prebacujem na drugi program- kraj tekme, dinamo pobijedio. Ja i nogomet. Naravno opet nisam čak ni imala pojma da je neka tekma.
Još malo piljim u prazno i pokušavam se prisjetiti kako se mijenja reaktivnost nakon obustave pogona zbog promjene koncentracije samarija u jezgri.. Prazno, kao da nikad nisam takvo nešto ni vidla.
Ponovo uzimam knjigu u ruke. Kao da čitam Ilijadu na mandarinskom.
A uostalom koga ja uopće zavaravam?
Navečer nisam mogla ništa pamtiti ni kad sam bila u top formi sa učenjem, kako bih onda to dovraga mogla sada kada cijeli dan nisam uspjela ni jedan pišljivi graf zapiknut u glavu, i kada više ionako ni ne znam kako se to uči.
Gledam u komp, gledam u tv..
Pa cijeli dan sam u kući skoro- zaključak- idem se šetat. Obučem jaknu, uzmem ključeve i odem van. Čudno je to, kasno je, a ja ne volim po mraku bauljat sama (da, da, papak sam). Ipak hodam i dalje. Odjednom skužim da trčim. Nije mi jasno zakaj sam počela trčat, a išla sam se samo prošetat malo na svježi zrak. Nisam se ni obukla za jogging. Glupo mi je sad stat kad sam već počela.
Trčim ja i gledam, čovječe, pa ko da da živim na drugom planetu. Kolko dugo nisam bila na nekim mjestima koja su mi malte ne iza ugle. Gledam, neka sjeta i nostalgija me peru.
joj tu je bilo ovo, joj tu ono..
Cijeli film mi prolazi kroz glavu.
Dolazim do kraja Gorice. Dovrakga, kako li je mali taj grad. Pa prije mi se činio veći- jesam li ja to narasla il se grad smanjio???
Ništa, nastavljam trčat drugom ulicom u suprotnom smjeru. Smeta mi glupa odjeća i nos mi curi. Baš sam glupa, da sam znala da ću trčat uzela bi maramice za nos. Ipak, još uvijek dovoljno kisika ulazi kroz nos, pa šta sad, nastavljam trčat.
Dođem doma, i evo pišem blog.
A sve ove godine ja živjela u uvjerenju da prezirem jogging!!
komentiraj (22) * ispiši * #
