26.09.2000., utorak

"Eto mene kao prave žene!"

Ko bi rekao- ja punoljetna! Ma kolko god glupo zvučalo to je istina. Šta se je promijenilo- unazad godinu, dvije: puno toga, ovim datumom- ništa. Zar ja uistinu proživljavam proces odrastanja, a djetinjstvo ostaje iza mene? Možda mene upravo zbog toga toliko iritira sam pojam 18-og rođendana, jer obilježava ono sve što se počelo odvijati- odrastanje… Znam da me ovo ljeto uistinu promijenilo na više načina. Shvatila sam koliko je lijepo uživati u svakom trenutku i od kolike su vrijednosti svi ti trenutci. Jer na posljetku, cijeli život se svodi na niz trenutaka koji se s vremenom gube i smo ostaju sjene u sjećanju. Još jučer sam voljela, a danas vidim! Eto sad, u ovome trenutku shvaćam da su i ona "prijateljstva do groba" samo trenutci koji prolaze kao i sve drugo. Istina, to sam shvaćala i prije, ali sada je drugačije to što me toliko boli, jer sam znala da će to morati doći. *cenzura*
Sada o svem govorim kao o nečem potpuno nevažnom. *cenzura*
Još jučer je poznanik postao prijateljem, a već danas je prijatelj opet samo poznanik. A što je s prijateljem? E to ni ja sama ne shvaćam, ali mislim da je negdje ostala njegova sjena u meni kao što vjerujem da on osjeća moju sjenu u sebi. Još jučer smo se zajedno smijali i dijelili trenutke, a sad su ostali još samo pogledi koje ni on ni ja ne razumijemo.. Zar vrijedi biti tužan zbog nečeg što nije ni bilo? Ja sam i dalje sretna jer puštam sjenu da mirno stanuje u meni, jer znam da je ona bila, i da će zauvijek ostati samo sjena. *cenzura*
Teško je, ali i zanimljivo, krenuti u sutra pitajući se tko će postati sjena, a tko će biti stvarnost.*cenzura*
SVE je prolazno- ne samo ono što je lijepo i drago, nego SVE- dakle i ono loše i grozno. Sve to ima neki smisao, i tako mora biti, a mi sami moramo odrediti da li će ono loše biti grozno ili će postati nešto manje dobro.*cenzura*
Sada mi je dovoljno susresti se sa tim pogledom, koji ne razumijem, da bi mi sve ono lijepo što smo doživjeli prošlo kroz misli. Prije bi to bio samo tužan kraj, a sada je to sve ono prije kraja što ću zauvijek pamtiti kao najljepše trenutke mojih najluđih tinejđerskih dana. A sve one neizrečene riječi.. ostati će samo kao upute za nove dane i nove trenutke koji sa tim danima stižu. Dovoljno je znati da nešto sada jest- a ne brinuti o onome što je bilo i onome što će biti. Ono jučer je ostalo u pogledu- koji ne razumijem, ono sutra će doći onako kako ne očekujem, a danas, danas su pogledi koji puno govore!

Napomena: baš ovo sam izdvojila iz svog dnevnika jer je to jedan od rijetkih "emocionalnih" i relativno otvorenih zapisa, koji mi inače, začudo, nisu bas svojstveni.. uglavnom, nešto meni jako bitno, onda pogotovo, a i danas.. Inspiraciju za izabiranje baš ovog (to sam krenula napisat u zadnjoj recenici, al sam se izgubila) dobila sam zahvaljujući Kre. i Iv, koji su opet skupa!! Pa me neki deja vous (kako god da se to piše) počeo pratJ)
Sigurno će se opet po školi (i po mom stanu!!) pojaviti natpisi: I.V.T.K. Eh tooo su bila vremena!! Živila osnovna škola! da, da mislila sam rec osnovna..
E da i zadržavam sva prava na cenzuru vlastitih uradaka!