Confessions...

26.03.2006., nedjelja

PRIČA TREĆA: "Ti dovoljno mlada, ja dovoljno lud..."

Ovaj post je trebao biti napisan davno… U jedanaestom mjesecu, kada su mi se u životu izdogađale zaista nevjerojatne stvari obećala sam da ćete dobiti priču o tri dečka… tri Slavonca… koji su protresli moj život svaki na svoj način… promijenili ga… naučili me nešto iz svojih pogrešaka…
Pisala sam o njemu… jednom starom prijatelju koji je trebao izgubiti tatu da bi napokon naučio da se neke stvari jednostavno ne rade… i da se ne možeš svaki puta izvući nekažnjeno… Život mu je previše puta progledao kroz prste da jednom svi stari računi ne bi došli na naplatu…
Nakon mjesec dana došlo je vrijeme i za «Priču drugu…»… Rekla sam da nakon nekih riječi nema povratka i zauvijek završila jedno poglavlje u životu… Stavila sam onaj mali lokot na ružičastu knjižicu svoga djetinjstva i u njoj sačuvala sva ona naša penjanja po trešnji i naganjanja biciklima po prašnjavim putevima slavonskih ravnica… Previše smo toga rekli i napravili jednom drugom… Uništili smo zbog svoje gluposti i egoizma jedno prekrasno dječje prijateljstvo… Eto, tako je moralo biti…
Ako je trebalo da više nikada ne progovorim riječi s njim da bi on napokon shvatio da nikada nisam bila za njega, neka…
Ako me je trebao zamrziti da bi uspio zavoljeti drugu, neka…
Dala sam mu priliku da me mrzi… Ovaj put ju je prihvatio… Mrzi me… Neka…

I tako, ne znam ni sama zašto nikada nisam napisala priču treću… Iako sam jedino u nju bila potpuno upetljana…
Izbjegavala sam pisati o njemu… O tome kako je promijenio moj život… kako me uvukao u situacije koje su mogle vrlo lagano izmaknuti kontroli…. O tome kako se ponašao prema meni… i kako sam ja tražila isprike za svaku njegovu manu… svaku pogrešku… svaku ludost…
Ali ne mogu kriviti njega zbog toga… To je jednostavno on… Živi na rubu… Krši sva pravila koja se mogu prekršiti…
Nitko koga poznajem nije kao on… Tako lud… nepredvidljiv… Tako… ZABRANJEN…

To je on… I znam da mi se ne bi sviđao da je imalo drugačiji… Jer malo je stvari kojima sam zaista uvijek i u svakom trenutku težila u životu… Ali među tih par stvari je uvijek bio izazov… u bilo kojem obliku… onaj koji nas potiče da damo najbolje od sebe… onaj koji nas navodi na gluposti…nedostižan… prevelik… opasan… Nije mi važno…
I još jedna stvar koja baš nije za pohvalu…
Uvijek želim ono što nemam…
Uvijek radim ono što ne smijem…
Uvijek težim onome što je daleko…nedohvatljivo… pomalo zabranjeno…

I eto, upravo je on utjelovljenje te dvije stvari koje čovjeka mogu dovesti do najvećih uspjeha u životu, ali ga isto tako potpuno uništiti ako ne odredi precizne granice koje se nikada, ali baš nikada ne smiju prijeći…
JEDAN JE OD NAJVEĆIH IZAZOVA NA KOJE SAM NAIŠLA… I NAJZABRANJENIJE VOĆE KOJE SAM IKADA PROBALA…
Vrijeme je da napišem priču o njemu…

Image Hosted by ImageShack.us

Možda ću tako napokon uspjeti natjerati sebe da si priznam da mi se nenormalno sviđa…
Možda ću tako napokon na papir staviti sve razloge zbog kojih bi trebala pobjeći od njega i svega što on predstavlja glavom bez obzira…
Možda nakon toga budem pametnija…


Dino Merlin je hrapavim glasom pjevao svoju «Mjesečinu»… On je stajao s druge strane stola i upravo mi pružao još jednu juice- vodku… A ja sam namjestila najodlučniji izraz lica i rekla da neću… Stavio je čašu ispred mene i namignuo mi… Živcirala me ta samouvjerenost u njegovom pogledu… i ovaj sam put odlučila da neću popustiti i ponovo pasti na njega… Eh, da… Ostala mi je samo odluka da ću ovaj put izdržati jer sam ovo drugo odavno prekršila… Davno sam pala na njega… I samo je moja sreća bila ta što živimo 300 km jedno od drugoga i što ga nisam vidjela već 3 mjeseca… Samo sam zbog toga uspjela održavati kakvu takvu obranu pred onim što je imao… i što me toliko privlačilo njemu…
Ali rekla sam «Ne!»… iako se sa svakom novom kapljicom alkohola, sa svakim novim značajnim pogledom to «Ne!» opasno približavalo onoj točki kada bezuvjetno i nepovratno prelazi u «Da!»… Ionako to «Ne!» njemu nikada nije previše značilo… Uvijek je na neki čudan, gotovo čaroban… zasigurno nelegalan način pronalazio put da svako moje «Ne!» pretvori u «Da!»… Ali ovaj puta sam stvarno odlučila… baš onako čvrsto… da će mu ovaj put trebati više od čarolije da me dobije…
A on me gledao i pjevao «…. Ti dovoljno mlada, ja dovoljno lud…»… I nisam mogla odvratiti pogled… Bio je tako u pravu…
Bila sam dovoljno mlada… i on sigurno dovoljno lud… i više nego dovoljno…
Baš onoliko koliko je trebalo da u najkraćem vremenskom roku totalno izgubim glavu za njim…
U milimetar dovoljno da shvatim da mu nikada ne smijem pokazati kako djeluje na mene…
I zato sam govorila «Ne!» iako sam znala da će moja snaga volje uskoro otkazati svoju poslušnost… Jer je tako uvijek bilo u njegovoj blizini…
Nekako bi se sve moje moralne vrijednosti, sve odluke, obećanja i razlozi učinili tako nevažnima kada bi ih usporedila sa onime sam osjećala dok sam bila s njim… Ludilo, opsesija, bolesna privlačnost, beskrajna sloboda…
Da, možda me upravo ovo zadnje i najviše privuklo… On je bio upravo ta sloboda u onom njenom najekstremnijem obliku… S njim kao da nisu postojale nikakve granice… Zakoni su bili tako nevažni da je način na koji ih je kršio bio tako prihvatljiv… Brzina je bila tako relativna da je bilo svejedno vozi li 50 ili 200 na sat… Privlačnost toliko jaka da ju nismo mogli skrivati… a ja… Bila sam manje slobodna nego ikada u životu… Jer je toliko utjecao na mene da sam skoro zaboravila ono što mi je najbolje išlo – misliti svojom glavom… Ali svejedno sam osjećala da sam se toliko odvojila od razuma da to mora biti sloboda… I čak sam u par trenutaka najvećeg ludila poželjela da me potpuno veže za sebe… da me zarobi… Jer sam se osjećala toliko ovisnom o osjećaju koji me preplavljivao dok sam bila s njim da sam poželjela tako ostati zauvijek… Ali, da… Bili su to samo trenutci najvećeg ludila… Oni kada sam se probudila u njegovom naručju… Kada me prvi put poljubio… Oni kada je čitao svaku moju misao bez da sam izgovorila riječ…
Ali svako ludilo jednom mora proći… Svako hodanje po oblacima i trčanje za zvijezdama i slobodom jednom završava tamo gdje je i počelo… Čvrsto na Zemlji…
Ponekad se spustiš polako… stepenicu po stepenicu… skupa sa razočaranjima…
Ponekad se oblačić nenadano probuši pa tresneš svom snagom o hladni gradski beton…
A ponekad ostaneš zarobljen negdje između iluzije i stvarnosti jer je ta iluzija bila jedna od najboljih stvari koja ti se dogodila pa se još držiš onim malim prstom za nju iako visiš nad provalijom stvarnosti…

I to se dogodilo meni… U mojim je očima od sebe prvo napravio jedan mit… Stvorio je legendu o sebi gotovo prije nego što sam ga upoznala… Sjećam se da sam sjedila sa frendicom koja mi je pričala da me mora upoznati s jednim dečkom… «Ma on ti je lud totalno… Da vidiš kako taj vozi, ja više nikada neću s njim u auto… A jesam ti pričala što je napravio onda zbog one svoje bivše?»… I dok je ona pričala o njemu zaista mi nije bilo do ničega osim do dobre zabave… Upoznavanje sa nekim ufuranim frajerom koji više od svega voli svoj auto i koji je skoro ubio čovjeka zbog svoje bivše cure bilo je zadnje što mi je bilo u planu te večeri… «Ima takvih kao što je on na bacanje… I svi oni misle da su nešto posebno», mislila sam… A onda je on ušetao… I sjeo se kraj nas bez pitanja… Pružio mi ruku i predstavio se te nastavio pričati s frendom ne obraćajući ni najmanje pažnju na moju slatku minicu… Pogledao me par puta onako ispod oka… Bahato… kao da me procjenjuje… Kao da želi otkriti krije li se u meni nešto više od praznoglave plavuše sa dobrim nogama… I ja sam mu odvratila pogled… Bahato, umišljeno i prezirno… Jer ga nisam niti poznavala, ali osjećala sam da među nama postoji neka napetost… I on me neopisivo živcirao, a da ni sama nisam znala zašto…
Jesam li već tada shvatila da gledam svoj odraz u ogledalu? Da pred sobom imam dečka koji igra istu igru kao ja… Koji glumi nepobjedivost i gradi legendu o sebi da bi sakrio slomljeno srce… Mislim da jesam… onako podsvijesno… I mislim da me upravo to nerviralo… Što sam shvatila da on neće biti još jedan od onih koji će prozujati kroz moj život u jednoj večeri…
Možda sam već tada znala da će me on odvesti do krajnje granice zakona… slobode… privlačnosti… morala… I da ću mu ja to dopustiti…

I kada se pod ručnom okrenuo ispred onog birca znala sam da sve ono što su mi pričali o njemu nije napuhano… Da se taj dečko zaista igra sa životom… sa zakonom… sa curama… na jedan tako neodoljiv način… I poželjele sam se poigrati s njime…
Nisam znala koliko će daleko ta igra otići…
Nisam znala da smo toliko slični da će ta igra i mene i njega odvesti tako daleko da više nećemo moći predvidjeti što će onaj drugi napraviti u sljedećem trenutku…
Igrajući se povuci-potegni stvorili smo od nečega što je trebalo biti jednovečernje barenje neku totalno nepredvidivu igru…
Pokušavajući ga pročitati dopustila sam mu da zaviri dublje u moju dušu nego što je to uspio itko prije njega… Možda sam jednostavno bila nepažljiva… Ili je možda on jednostavno samo prepoznao znakove svojih nemira u mom namještenom osmjehu… Znao je da volim drugoga… Mislim da je to shvatio od prvog trena… Pročitao je u mojim očima čitavu moju ljubavnu priču bez da sam rekla riječ… A ja… Znala sam da voli drugu… Svi su mi to rekli… Svi su to znali iako je on poricao… Ja sam znala jer mu je pisalo u pogledu… Odavao se sitnicama… detaljima… Koje može pročitati samo onaj kome je taj osjećaj poznat…
I tako smo nas dvoje potpisali neki prešutni sporazum o međusobnom razumijevanju… U to naše navlačenje, barenje, međusobno provociranje uvukli smo jednu dozu iskrenosti zbog koje sam još više izgubila glavu… I znala sam da je 300 km daleko od mene… Znala sam da mi neće odgovoriti na poruku kad mu pošaljem samo zato da me iznervira… Znala sam da ću ponovo završiti s njim čim se nađemo jedno blizu drugoga… Ali nisam znala koliko ću pogaziti svoj ponos i vrijednosti zbog toga što smo imali…
Jesam li trebala dopustiti da me ponovo poljubi?
Jesam li trebala uči s njim u auto iako sam znala da voli brzinu više od ičega… da postoji velika mogućnost da iz tog auta više ne izađem?
Jesam li trebala ostati s njim kad je izvadio onu «čarobnu» vrećicu i pitao me dal želim probati?
Nisam… Nisam trebala… Ali jesam…

Znala sam da je nadrogiran… i da ga u tom trenutku traži policija jer je jednom policajcu upravo poklonio šaku u glavu… Njegovi frendovi su mi govorili da se maknem od njega jer je stvarno prešao granicu… Znala sam da je do prije dva mjeseca bio na uvjetnoj…
U roku od pet minuta trebao se izgubiti iz centra grada… Sjeo je u auto i pitao me «Ideš sa mnom?»… Stajala sam ispred suvozačevih vrata, pripremala se reći «Ne!»,a jedino što sam uspjela bilo je samo izreći na glas ono što sam tada mislila «E, ovo stvarno nije pametno… Gle, stvarno ne smijem to napraviti…»… Još me jednom pogledao… toliko uvjerljivo… kao da je govorio «Znaš da to želiš» i pitao «Ideš il ne?»…
U trenutku kada sam ušla u taj auto dopustila sam da me uvuče u svoju igru do kraja… I provela sam jednu od najboljih noći u životu… Uživala sam u činjenici da je sve to toliko krivo i zabranjeno… A onda je on izvukao iz džepa «čarobnu» vrećicu s bijelim prahom…
Crveno svijetlo za upozorenje se upalilo… Rekla sam da spremi to sranje inače ću ja ovaj čas izaći van… Rekao je da su mi vrata otvorena… I tada sam bacila u blato sav svoj ponos…
Zaista mi je došlo da plačem… zbog njega… zbog sebe… zbog svega…
Pogledala sam ga u oči i rekla… «Ti si tako dobar dečko i bez toga… Šta to tebi treba u životu?»… Nije znao što da kaže… I onda je spremio tu prokletu vrećicu u džep i upalio auto… Oboje smo znali da je to to… Da je onaj oblačić upravo probušen… Da je naša savršena noć upravo završila…
Bilo je još ponekih zvjezdanih trenutaka… Bilo je puno više okrutnog spuštanja na Zemlju…
Ali nekako me ništa što bi saznala o njemu i ništa što bi on napravio nije moglo natjerati da stvorim loše mišljenje o njemu… Da jednom zauvijek kažem «Dosta!», skinem mu njegov samozadovoljni osmijeh sa lica i napravim ono što bih trebala…
Da…
Ovaj put sam zaista bila odlučila reći mu «Ne!»… A negdje duboko u sebi željela sam da pronađe način da ponovo to «Ne!» pretvori u «Da!»… Umjesto toga našao je samo još jedan način da me razočara… Da me toliko povrijedi, a da ustvari niti on sam nije kriv za to…
Negdje u žaru svađe, međusobnog objašnjavanja i okrivljavanja zastao je i rekao «Koliko je prošlo? Sedam mjeseci?»… Zbunjeno sam ga pogledala i upitala «Odkad smo se upoznali?»…
«Ne, odkad si prekinula s njim. Aha, ne moraš ti meni ništa govorit… Jebe te to još uvijek… I možeš ti bit pametna kolko hoćeš, držat se svojih principa i bit čvrsta u glavi, al znaš, jedino to još i imaš… To kaj još nisi pukla u glavi… Al ak tak nastaviš to će ti se i dogodit… Vjeruj mi, ja znam…»
Poludjela sam… Nisam mogla vjerovati da to radi… Da me namjerno gađa u jedinu slabu točku koju je mogao pronaći…
I prvi je puta izgovorio neke stvari… Koje su trebale biti prešućene… Iako su možda bile istinite…
«Eto ostala ti je još ta pametna glavica, sve ostalo ti je slomljeno… I sad reci da nije?»
«Nemaš ti pojma o meni i o mom životu… I mislim da tu završava ovaj razgovor…», bahato sam odgovorila i okrenula mu leđa…
Povukao me za ruku i upitno pogledao… «Ajde, idemo negdje skupa… Molim te, neću te taknut… Samo želim da to riješimo… Daj molim te…»
Ovaj put nisam popustila… Otišao je predaleko da bih mu mogla oprostiti samo tako… Ali ipak nisam mogla izvući svoju ruku iz njegove… «Ne mogu, moram ići… Imaš još točno dvije minute i nakon toga tko zna dal ćeš me uopće više vidjeti… Ja sutra ujutro idem…», rekla sam čekajući njegovo famozno objašnjenje…
A on me poljubio…

Image Hosted by ImageShack.us

I tada… u tom trenutku uhvaćenom u vremenu… vidjela sam sve jasno… Bez ikakvih sumaglica, zastora i laži… Vidjela sam onih 300 km koji su nas dijelili… sve njegove neodgovorene poruke… onaj gram kokaina…
Na njegovim sam usnama u tom malom djeliću sekunde ponovo proživjela zadnje dvije godine svog života… Trenutak kada sam upoznala svog bivšeg dečka… Naš prvi poljubac… sve naše svađe… Sve moje laži… Spoznaju da on više nije moj…
Prošlo mi je pred očima ono njegovo okretanje pod ručnom… sve noći koje smo proveli skupa… i onda sam vidjela sve potpuno jasno…
Negdje u tom trenutku uhvaćenom u vremenu postojali smo samo nas dvoje… Ali samo u tom trenutku…
Osim bezbrojnih kilometara dijelilo nas je mnogo više… Dijelila nas je stvarnost… U kojoj smo on i ja pripadali potpuno različitim svjetovima… U kojoj smo i on i ja potpuno pripadali drugim osobama…

I tada, nakon tog kratkog djelića sekunde, naglo sam odmaknula svoje usne od njegovih… «Vrijeme je isteklo.», rekla sam ne gledajući ga u oči… Istrgnula sam svoju ruku iz njegove i otišla… Nisam se okretala… Nisam još jednom željele pogledati ono što je on zaista predstavljao… Moju stvarnost… Na jedan način moju prošlost… Nekako čak i moju budućnost…
Vidjela sam ono što bih mogla postati ako se na vrijeme ne trgnem… Vidjela sam čovjeka koji živi od prošlosti… i uništava svoju budućnost…
I da… sviđa mi se nenormalno… Predstavlja sve ono loše što ti život može donijeti… On je jednostavno ON… Momak na lošem glasu u tom gradu…
I da… znam sve razloge zbog kojih bi trebala pobjeći od njega… jer ipak sam ja «Mamina princeza»…

Jesam li sada pametnija?
Mislim da nisam…
Postoji li opravdanje za sve ono što se dogodilo među nama?
Mislim da ne postoji…
Ali…
Bila je to samo jedna luda noć… Dobro, možda malo više njih…
On je bio samo jedan zločesti dečko obavijen velom opasnosti i tajni… sa prošlošću koja ga je proganjala i maskom nedodirljivosti…
Ja samo jedna pametna cura sa svijetlom budućnosti… sa slomljenim srcem i lažnim osmjehom…
Oboje preponosni da bismo priznali ono što jesmo…

A možda se i varam…
Možda sam ja jednostavno bila dovoljno mlada… a on dovoljno lud… I više nego dovoljno…

Image Hosted by ImageShack.us
- 15:27 - Komentari (13) - Isprintaj - #

20.03.2006., ponedjeljak

Jednom kad noć...

Jednom kad noć ukrade nebu
Sve što sam voljela na njemu
Bit će mi žao, bit će mi žao
Što nisi tu,
Ruke pamte samo ljubav najbolju...

Jednom kad usne ne bude htjele
U stranicu utjehu tražiti,
Suze će srcu šapnuti da je pogriješilo
Što nije ostalo tamo
Gdje je jedIno voljelo...

Kada tuga jednom na vrata dođe,
A samoća zaboli,
Hoću li moći ime tvoje
Sa usana svojih skloniti?

Bili smo jednom najbolji,
O nama su priče pričali.
I sada kad se sjetim
Htjela bi vrijeme vratiti,
Poslije tebe su mi lađe slomile
Bure i vjetrovi...


Image Hosted by ImageShack.us



Stara pjesma... Otkrila sam ju jednom davno... Ustvari, samo njene riječi... Našla sam ih u jednoj biljažnici u koju je moja prijateljica zapisivala neke pjesmice...
Davno je to bilo... Valjda sedmi ili osmi razred osnovne... Nisam imala pojma o životu... o ljubavi... Ne kažem da sam sada nešto pametnija što se toga tiče... Ustvari, čini mi se da znam još manje...
Našla sam tako tih par stihova, baš su mi bili nekak zgodni i ja ih prepisala... Ostali u nekom davno zaboravljenom starom spomenaru...
I onda... prije godinu dana... kada me on nosio kao kap vode na dlanu... skidao mi zvijezde s neba... a ja gledala okolo druge frajere preko njegovog ramena... kada sam se nalazila sa svojim sexy fusbalerom uvjeravajući sama sebe da ne radim ništa zabranjeno sam zato jer se ne barim s njim... tada sam počela zapisivati neke gluposti u jednu žutu biljažnicu... Pisala sam unutra tekstove nekih pjesama koje su ocrtavale moje raspoloženje tih dana i neke svoje gluposti...
I jednog sam dana, ne znam zašto i ne znam kada ponovo napisala riječi te stare pjesme...
Evo, baš sada gledam tu malu žutu stranicu na kojoj kao da sam sama sebi prije godinu dana prorekla budućnost... Ispod teksta mojim ušminkanim rukopisom piše jedna rečenica: "Možda će mi jednog dana ... to moći pjevati, hehe..."...
Heheheheheehe.... HAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHA!!!!!
Eto, grohotom se nasmijaše svi...
A uopće nije smiješno... Danas više ne... Nije bilo ni tada...
Eto, znam da je ta pjesma kao pisana za mene... Bilo je dana kada sam ju znala staviti na komp da se vrti 4 sata zaredom... Ja sam sjedila za svojim pisaćim stolom, kao nešto učila, pjesma je svirala već dvadeseti put... Suze su klizile niz lice... same od sebe...
I evo... slušam ponovo tu pjesmu...
Noć je ukrala nebu sve... Ne nebu iznad Zagreba nema zvijezda... Samo duboka crna tama...
A ja tako volim zvijezde... Ja tako volim njega...
I da... danas mi je žao... jako mi je žao što nije tu kao nekada...
Tuga je zakucala na vrata... samoća zabolila... Bure i vjetrovi odnijeli sve... Ostavili samo njegovo ime na usnama...

BILI SMO JEDNOM NAJBOLJI... O NAMA SU PRIČE PRIČALI... I SAD KAD SE SJETIM HTJELA BI VRIJEME VRATITI... Zna li itko kako se vrijeme vraća? Hoće li mi itko pokazati? Molim Vas...

- 23:08 - Komentari (17) - Isprintaj - #

12.03.2006., nedjelja

Ovo neće biti nimalo zanimljiv post...

Ovo neće biti nimalo zanimljiv post... Ne trebate ga čitati...
Pišem ga za sebe... Pišem ga jer moram negdje izbaciti one riječi koje bih htjela vrištati, a ne mogu jer ih moram držati zarobljene u sebi... Ne znam dal će ga itko shvatiti... Vjerojatno će biti totalno zbunjen i bez ikakvog smisla... Nije važno... takav je i moj život...
Pokušavam ga urediti... i uspjevam nekako... Mnogi misle da je on... moj život... gotovo savršen... I mnogi zaista imaju puno veće probleme u životu od mene... Znam, možda sam sebična, umišljena, egocentrična i nezahvalna... Možda jesam... Imam gotovo sve što mogu poželjeti... Dobre roditelje, savršene prijateljice, ne fali mi love za sve što poželim, izlazim, tulumarim, u školi sve ko podmazano, zgodni dečki svuda oko mene... Eto, savršeno, zar ne? Da... Sav taj moj glamurozni život na ružičastom oblačku, ispunjen stvarima i problemima tako banalnim i površnim da se ponekad gadim sama sebi kada vidim s kakvim se stvarima opterečujem dok neki ne znaju što će sutra jesti... Taj savršeni život koji ja živim u očima drugih i kakvim ga ustvari sama želim prikazati lako bi se mogao usporediti sa ovim blogom...
Volim pisati i znam da dobro pišem... Eto, možda sam opet umišljena... Uostalom, nije ni važno... Volim napisati dobar post, sviđaju mi se vaše pohvale, sviđa mi se kad sama pročitam svoj post i pomislim"Wow, ovo je stvarno dobro...", ali eto možda je sve to kao i čitav moj život jedna ogromna pozornica na kojoj ja glumim... I uživam u vašim aplauzima... I onda... kada padnu svi zastori... kada se ugase blještava svijetla pozornice ostanem sama... I plačem... jer zaista ne znam što bi drugo napravila osjećajući se tako usamljeno, prazno i nevažno...
Ovo nije jedan od takvih postova... Nisam ga napisala prije u Wordu... Nisam provjeravala gramatičke pogreške... Nisam tražila slike koje ću ubaciti uz tekst... Ovo sam ja... Bez skupe šminke... bez moderne robice... bez imalo lažnog sjaja, savršenih maski i dobro uvježbanog scenarija... Ovo je moj život... Površan, sa hrpom lažnog morala, poljuljanih vrijednosti i nevažnih sitnica...
Eto,najiskrenije... Poželjela sam danas kada sam se vračala doma da me pukne auto... Sramim se te pomisli, ali zaista sam baš onako, iskreno to poželjela... Znam da nikada ne bi mogla dignuti ruku na sebe... Prevelika sam kukavica, previše volim život i premalo je stvari zbog kojih bi to uopće imala razloga napraviti, ali eto poželjela sam da to netko napravi za mene... Da jednostavno nestanem... Da se utopim, isčeznem... Baš onako kako sam nekad znala nestati u beskrajnom plavetnilu njegovih očiju...
Odvratna sam... Ljudi nemaju krov nad glavom, neizlječivo su bolesni, nemaju za kruh, a ja... Sebična i egocentrična kao uvijek plačem i omalovažavam svoj život zbog čega? Zbog ono malo ljubavi koja mi fali? Koju sam onako odlučno odbijala od sebe? Koju sam pustila da mi iscuri kroz prste kao zrnca pijeska? Koju sam sama odbacila tražeći nešto drugo? Nešto tako glupo... nevažno... banalno... jadno... Recite mi da sam sama kriva... Jesam... I to najviše boli...
Ne znam koji je ovo put da plačem zbog njega... Možda je danas prvi put onako do kraja iskreno... Možda sam danas prvi puta shvatila onako nepovratno i bolno da je on bio jedina stvar u životu do koje mi je bilo stalo... i do koje mi je još uvijek stalo...
Nikada nije bio savršen... Možda ću ga jednog dana gledati sa smješkom kao neku pomalo dječju zaljubljenost... Prvu ljubav... Slatku uspomenu... Možda ću se tada smijati sama sebi kako sam mu mogla pridavati toliko važnost... Molim Boga da to jednog dana bude tako... I da taj dan brzo dođe... I eto, brišem suze... Maskara mi se razmazala... Ne izgledam nimalo savršeno... Baš sam onakva kakva jesam ispod sjajne i nasmješene površine... Poput uništene razmazane slike koja je mogla postati pravo umjetničko djelo...
On nikada nije bio savršen... i zato je jedino on ono savršenstvo kojem sam uvijek podsvjesno težila... Nije dio mog ušminkanog svijeta... nije još jedno pretvaranje... Nema sjajan omot... Ima nešto što ja riječima ne mogu opisati... Bože, kako ja njega obožavam... Zašto sam jedino s njim prava? Zašto sam se jedino s njim osjećala potpuno sretno? Zašto osjećam da sam ustvari jedino s njim ikada bila sretna? Zašto sam ga pustila da ode?
Trebala sam se boriti... Čuvati ga kao nešto najvrijednije jer je to bio... A ja sam njegovu ljubav bacila u blato... Zamjenila sam ju prljavim poljupcima stranaca... Prodala sam ju za malo lažnog sjaja kao što to uvijek napravim... Prodala sam sve... Svoje snove, želje, svoju nevinost, svoje djetinjstvo, svoju prvu ljubav ovom odvratnom svijetu i okrutnim ljudima tako jeftino da se jedino mogu gaditi sama sebi...
I sada... Jedina stvar koju bih željela na čitavom svijetu je da me samo zagrli onako kako je nekad znao... i da nestanem nakon toga... Da ne moram proživjeti niti jedan trenutak ovako sama... I znam da sam opet sebična, ali jedino tako ja znam voljeti... Sebično...
I ako sam do jučer željela svašta... Ako mogu birati između svega onoga što mogu dobiti za rođendan... Ako sam još jučer razmišljala o tome dali bi mi bolje bilo položiti vozački i dobiti auto ili skuter i diners karticu bez limita danas znam da si sve to mogu nabiti u ono mjesto... Eto, toliko mi sve to vrijedi... I sva bi ta sranja dala za samo još jedan trenutak u njegovom zagrljaju...
A nekako osjećam da ću dobiti sve u životu... Da ću najvjerojatnije biti sretna... Da ću dobiti i auto... i diners karticu bez limita... i da ću jednog dana imati dobar posao i divnu obitelj... Ali da nikada neću dobiti taj trenutak u njegovom zagrljaju... Da onda kada je takvih trenutaka bilo bezbroj nisam dovoljno znala to cijeniti da bih sačuvala jedan takav za ovakve dane...
Bila sam na kavi danas s njim... I mogla bih tisućama godina razgovarati s njim bez da nam nestane tema... I mogla bih tisuću godina sjediti kraj njega bez ijedne riječi samo uz pomisao da je on kraj mene... I gledala sam ga pričajući o ne znam čemu i mislila "Ima li veće glupače i gubitnice na ovom svijetu od mene? Zbog čega sam ga pustila da ode? Za koliko sam sam zlatnih dukata prodala jedino što sam voljela?"... I shvatila sam da ga više nikada neću imati... Nekad neke prilike zauvijek pobjegnu... Neki vlakovi zauvijek odu... I koliko god mi trčali za njima, koliko god ih mi pokušavali vratiti ne možemo...
Naše je vrijeme iscurilo... Mislim da je on to shvatio i spremio me u ladicu lijepih uspomena... Mislim da me jednim djelom srca još uvijek voli, ali znam da se nikada neće okrenuti natrag... A ja...
Zarobljena sam negdje između prošlosti i sadašnjosti... i ne mičem se s mjesta... i volim ga onako dječje... Kao što može voljeti nevino dijete koje ovaj svijet nije iskvario... i volim ga kao žena... Stvarno, zrelo i zauvijek... Volim ga sebično, misleći samo na sebe... Volim ga svim svojim lažima i svim namještenim osmjesima... Volim ga toliko da osjećam da ne mogu voljeti ništa na svijetu osim njega... Ali nikada mu to ne bih mogla reći... više ne... Toliko sam izgubila samu sebe iza svih tih maski da mislim da čak niti on više ne može pronaći onu pravu mene...
I slušam Prljavo Kazalište... I mislim da mi se toliko gade sve njihove pjesme da bih mogla istog trena povračati jer ću inače umrijeti od ovog osjećaja koji me može samo uništiti...
Pričaju mi da se sramiš kada čuješ za mene, al nisam ja ni pola tolko loša ko što kruže glasine... Ja imam samo jednu nesreću... UNIŠTIM SVE ŠTO DOTAKNEM... Zaista... Al svoju sam ljubav čuvala sam za njega... I cvilim ko malo dijete na Bijelog labuda i ne želim nikada više čuti tu pjesmu u životu... I sjećam se kako je uzeo onaj daljinski i pjevao mi u njega kao u mikrofon "Ako tražiš nekoga"... I znam da je on odnio sa sobom onaj posljednji dio mog djetinjstva, onaj jedini mali dio prave, iskrene i vesele mene koji sam uspjela sačuvati od svijeta...
Znam da nikada neću biti ista... I mrzim ga zbog toga... Isto onoliko koliko ga volim... Ali ako ništa drugo... Dala sam taj posljednji komadić iskrenosti koji mi je ostao osobi koja je toga vrijedna... I zato plačem... Jer ne znam kako ću ovakva pokvarena, prazna i površna živjeti dalje... Kako će me itko opet voljeti? Želim li uopće da me netko nakon njega voli?
Možda ga briga tko me noćas vozi kući... I možda neću moći preko blatne kaljuže čista stić do njegove postelje... I možda ga se jedne noći kad se budem udavala sjetim sa smješkom... Možda se glupi Prljavci raspadnu i prestanu pisati pjesme koje me uništavaju... Možda sutra ponovo poželim auto umjesto njega...
Ali još noćas ga volim toliko da on to mora osjetiti makar bio udaljen tisuću svjetlosnih godina od mene... Bože, samo da me voli milijunti dio koliko ja volim njega... Samo da me zagrli još jednom i da nestanem...
Mogla bih pisati još tri dana i ne bih mogla napisati kako se osjećam... I mogla bi tisuću puta reći da ga volim i ne bi bilo dovoljno... I mogla bih postati tisuću puta bolja nego što jesam da znam da bi ga to vratilo... I mogla bih moliti Boga deset godina,ali znam da ga to ne bi vratilo... Moram živjeti s tim da sam sama uništila jedinu stvar koja mi je donosila potpunu sreću... A teško je živjeti s tim...
On je vlak koji mi je otišao iz života... Vlak za koji sam već imala kupljenu kartu u prvom razredu... A ja sam stajala na peronu i gledala kako odlazi... I još uvijek stojim na tom peronu... A on je otišao... i neće se vratiti...

- 23:22 - Komentari (27) - Isprintaj - #

08.03.2006., srijeda

WELCOME TO THE CANDYSHOP… (Part IV)

Draga čitateljska publiko, redakcija Candyshopa Vam se duboko ispričava na kašnjenju izlaska novog, najvažnijeg i što je ustvari najbitnije, NAPOKON FINALNOG DJELA… Bili smo naime zauzeti mnogim drugim stvarima pa vremena i nije bilo… Žao nam je što moramo reći da ste propustili mnoge važne događaje u društvenoj sferi života male Candy, ali to ionako nije važno… Danas je vrijeme da okončamo muke kojima smo možda nepravedno izložili Vaše živce i da napokon završimo sa epizodom jedne subotnje večeri koja već pomalo blijedi iz sjećanja jer se zbila prije više od mjesec dana, ali potrudit ćemo se da nikakav važan detalj niti pojedinost ne izostavimo u ovoj priči…

Naime, na kraju prošle epizode bilo je postavljeno veliko i važno pitanje koje smo ostavili bez odgovora…
TKO JE STAJAO NA STRAŽNJIM VRATIMA I NEZGODNO PRISUSTVOVAO DOGAĐAJU KOJI JE TREBAO OSTATI DRŽAVNA TAJNA???


Image Hosted by ImageShack.us

Vrijeme je da Vam napokon damo odgovor na to pitanje koje je svima Vama ( a u to smo duboko uvjereni :) od životne važnosti… To zasigurno nije bila Paris Hilton iako je meni osobno ono zaista prikladna fotografija za već navedenu priliku…
Prije samog početka ovog dugo očekivanog raspleta željeli bismo Vam napomenuti još neke stvari:
1.) Kako je prošlo dosta vremena od zadnje epizode, preporučamo onima kojima je zaista bitno da shvate čitavu radnju ( a kao da takvih uopće ima) da ponovo prouče popis glavnih lica na početku prošlog posta…
2.) Prihvačamo prijedlog uvaženog kolege gosp. J koji je napomenuo da bi bilo važno bolje definirati sam lik i naziv jednoga od glavnih likova tj. Zgodnog Gada pa ga prema njegovom vrlo korisnom prijedlogu ovom prilikom preimenujemo u Preglupog Prezgodnog Gada (Molimo Vas da obratite pažnju na poredak riječi u ovoj sintagmi i da stavite poseban naglasak na prvu riječ!)
3.) U prošlom smo nastavku također definirali neke osnovne elemente koje treba sadržavati svaka poštena sapunica… Pa da ova naša ne bi puno zaostajala za svjetskim trendovima moramo Vam napomenuti da smo u prošlom nastavku namjerno izostavili jednu stvar bez koje naravno ovo ne bi moglo proći… Vjerojatno niste primijetili da smo zaobišli jednu neizostavna stvar…Sad se slobodno lupite po glavi i promislite što bi to moglo biti… I vjerojatno će Vam se nakon što vam odamo taj važni sastojak upaliti ona lampica u glavi… Pa naravno!!!!! Kako smo mogli zaboraviti…. SEKS… Naravno da nijedna dobra sapunica ne može proći bar bez jedne škakljive scene… Prema tome, ako seksa i nije bilo, hajdemo ga izmisliti…

Image Hosted by ImageShack.us

Dakle, možemo početi… Ugodno se smjestite… Here we go…


Na stražnjem izlazu,koji se stvorio od nikuda na zidu samo jedan mali metrić udaljenom od crnog Mercedesa na kojem su se mala Candy i Zabranjeni dečko barili, stajao je S. Kalođera, dobar prijatelj Ucviljene Djevojke i ujedno jedna od najvećih trač-baba Zagreba, poznanik male Candy, i to u pratnji frajera koji je inače stajao na ulazu u klub… Znatiželjno je na trenutak promotrio čitav prizor, nasmijao se i prošao pokraj njih izgovarajući samo jedno nelagodno «Bok!»… Izraz lica mu je odavao da je skužio da je upao usred nečega što se da pretvoriti u sočan trač i da lagano uživa u tome… Frajer sa Ulaza se značajno nakašljao i zatvorio stražnja vrata… U tom se trenutku mala Candy počela glasno smijati… Eto, savršeno kako se uvijek nekako sve otkrije… Nije znala zašto je S. Kalođera upravo te subote poželio izaći na stražnji izlaz i koje on uopće ima privilegije da mu se posebno otvaraju stražnja vrata, ali to sada i nije bilo važno… Sve je bilo na njemu i njegovom dugačkom jeziku… Ni dan danas se ne zna je li on proradio, ali zasigurno ga je taj prizor prilično iznenadio… Eto, baš je jedan od najvećih tračera u Zagrebu morao biti svjedokom događaja koje su trebali ostati samo slatka mala tajna glavnih likova… Ali jebi ga… Uvijek ulete neke nepredviđene okolnosti pa tako i ovo… Oboje su znali da će sutra vjerojatno čitavo društvo brujati o tome, ali postojala je mogućnost i da Kalođera ne registrira dragocjenu informaciju koju je uspio dobiti kao nešto važno i ne ispriča nikome… Prilično nemoguća opcija, ali nikada se ne zna…
Nakon što je njihovo vrlo opasno barenje tako nepristojno prekinuto od neželjenih gledatelja, a i kako se činilo da se temperatura spustila još niže ( što je vrlo važan faktor ako napomenemo da je te subote Candy-ina minica bila neobično kratka) malena Candy i Zabranjeno Voće su se odlučili vratiti u klub i smanjiti znatiželju onih koji su se do sada sigurno mogli pitati gdje su oni tako dugo te izbjeći mogućnost da netko iz njihovog društva napregne svoje moždane vijuge i skuži da nema niti njega niti nje te da bi to mogla biti jedna od onih potencijalno vruće tračasto zabranjena situacija… Iako kad je mala Candy malo bolje razmislila ova je zadnja opcija imala vrlo male šanse jer zbroj kvocjenta inteligencije muških pripadnika toga društva i nije bio pohvalan, a i svi su prilično omamljeni svima nam najdražim alkoholom vjerojatno ili divljali po podiju, ili polumrtvi ležali u separeu naručujući još butelja vina ili barili neke oskudno odjevene ženskice…
Dok su išli prema ulazu u klub Candy je još jednom zastala, zavodljivo ga pogledala i stavila svoj kažiprst na usne… Ššššš! «Nadam se da nećeš pisnuti nikome o ovome, ok?». On ju je još jednom povukao prema sebi, poljubio ju i šapnuo: «Obećao sam da neću reći, a i nisam bio sad s tobom da bi se sutra mogao hvaliti nego jer mi se sviđaš tak da možeš biti mirna. Od mene nitko neće ništa saznati…» Candy je razmišljala o tome kako mu je zaista najbolje da šuti uzmemo li u obzir da je vrlo vjerojatno da će on poželjeti ponoviti ovo igranje skrivača pa mu u tom slučaju loši potezi baš i nisu bili dozvoljeni, da je njegov najbolji prijatelja prije samo mjesec dana opasno mutio s tom istom curom i da je ta ista cura vrlo lako mogla reći da sve to nije istina čak i ako se njemu jezik razveže… Jedini problem su ostali oni neželjeni svjedoci, ali oni ionako nisu zavisili od nje pa je trebalo pustiti da se situacija sama razvija ako oni progovore…
Ulazeći natrag u klub primjetila je da joj se Frajer sa Ulaza koji je slučajno uletio skupa s S. Kalođerom nekako značajno smješka. Okrenula je glavu i samouvjerno se uspela po stepenicama tražeći svoju Anneris i ostatak ekipe. Polako se bližilo vrijeme kada su trebale ići kući jer je taxi bio naručen da dođe po njih za deset minuta pa su se sve one nevoljko spustile natrag prema garderobi ostavljajući drugima da nastave njihovo razbacivanje po podiju uz taktove La Torture… Ali kao za inat nešto je ponovo motralo poći po zlu…
Predavši broj na kojemu se trebao nalaziti Candyin kaput i Annerisina jakna, djevojke su nestrpljivo stajale uz pult… Žena iz Garderobe je napokon došla i predala Anneriski njenu jaknu… Candy je zbunjeno upitala: « A moj kaput?»… Glupa Žena iz Garderobe ju je živčano pogledala i isto takvim tonom rekla: «To je bilo sve što je bilo na vješalici…» I tako je počela druga avantura te večeri…

Image Hosted by ImageShack.us

Dok se rulja pokušavala probiti do garderobe Candy je demonstrativno stajala još uvijek na istom mjestu i već se deset minuta prilično uspješno svađala sa nesposobnim osobljem koje je uspjelo izgubiti njen kaput i još ju je k tome uvjeravalo da je ona kriva… I kako to često biva kod naše glavne junakinje, u žaru svađe je izgovorila Garderoba ekipi neke ne baš pristojne stvari jer je bila vidno iživcirana činjenicom da je njihov taxi otišao, da je zajebala svoje cure koje su je čekale, da neće stići ni na sljedeći noćni tramvaj te da će morati buditi starog iz carstva snova i tražiti ga da dođe po nju što će on sigurno sa oduševljenjem primiti… Iako je ona molila da ju puste u garderobu da pokuša pronaći kaput, bahata ekipa je odlučno rekla «Ne!» i izložila joj dvije opcije… Čekati do kraja radnog vremena (tj. do 5 ujutro) ili naći šefa i obratiti se njemu s tim problemom… « Ma jel? Vi ćete mene zajebavat?», mislila je Candy živčano se penjući natrag u klub. Nije imala namjeru čekati nikakav kraj radnog vremena jer je njen kaput bio zagubljen isključivo zahvaljujući njihovoj nesposobnosti, a uostalom tražiti šefa da joj to sredi nije bio nikakav problem jer su preko njega i ulazile u klub ne čekajući u dugačkom redu… «Ma šta šef?», mislila je. «Dovest ću im direkt vlasnika i napravit ću im tu scenu ak mi smjesta ne nađu moju jaknu», govorila je u sebi jer je naime vlasnika znala osobno iako je bilo glupo mu upadat s obzirom na to da se dotični pedofil prije malo manje od godinu dana ljigavo uvaljivao njoj i njezinim frendicama… Odlučno je krenula u svoje traženje šefa ili vlasnika i nije uspjela na šanku gdje su se oni obično nalazili primijetiti niti jednog niti drugog… Prošavši već drugi krug bezuspješna u svojoj misiji napokon je naletila na nekoga tko bi joj možda mogao pomoći…
Frajer s Ulaza… Zaustavila ga je i upitala jel bi joj mogao naći šefa… On je zantiželjno upitao u čemu je problem i nakon Candyinog objašnjenje poslao Drugog Frajera s Ulaza da nađe šefa ili vlasnika… Nakon desetak minuta Drugi Frajer s Ulaza se vratio i obavijestio ih da trenutačno nema niti šefa niti vlasnika i da ih treba pričekati… «Da, savršeno! Kako savršeno…», nestrpljivo je ponavljala mala Candy dok je stajala sa strane pričajući s Frajerima s ulaza…
Nakon Candyinog monologa u kojem je ona naglašavala nesposobnost njihovog osoblja, Frajer s Ulaza ju je sa smiješkom na licu prekinuo i upitao «Nego mala, aj ti nama reci jel bilo dobro?»… ?????!!!!!…????? Upravo su se ti upitnici mogli pročitati sa Candyinog lica kada je zbunjeno pogledala Frajera s ulaza i upitala «Šta jel bilo dobro?»… «Haha… Ko da ne znaš o čemu pričam… Ajde daj, pa priznaj… Al stvarno si opasna ti cura, vidim ja… Kaj voliš ono dodatna uzbuđenja i to pa ono, vani na minus deset i to još nigdje drugdje nego na šefovom autu… Pa to je za pohvalu… Daj reci, jel bilo dobro, ha?»… I dok su se neke lampice palili u maloj pametnoj glavici male Candy ona je još jednom nesigurno upitala da bi potvrdila ono što je upravo zasvjetlilo u njenoj glavi «Čekaj, kaj ti ustvari misliš da smo mi radili vani? Barila sam se s likom, naslonila sam se na prvi auto koji je bio tamo i to je to… Čekaj, kaj hoćeš reći sa svim onim?»… Frajer s Ulaza se sarkastično nasmješio i rekao joj «Daj ajde mala, pa nemoraš mene farbat… Vidio sam ja sve… Ma da, samo ste se barili… Je, je… Pa mogla si se barit i tu unutra… Joj daj kaj sad, malo si potrošila onog dečka i kaj sad… Bar ti je bilo dobro, kaj ne?»… I eto, kao što smo vam obećali, odjednom je u priču ušao i on… SEKS…I pošto ga nije bilo, trebalo ga je izmisliti… Frajer s Ulaza je preuzeo zadatak da uvede u priču taj neizostavan sastojak svake dobre sapunice…
I polako vrteći čitav film u glavi, mala Candy je stvarno pokušala zamisliti kako je čitavo to njeno barenje s Zabranjenim Dečkom moglo izgledati nekome sa strane, ali koliko se njoj činilo jedino što je moglo biti pomalo sporno je bila njegova ruka ispod njene minice, ali ona nije dospjela baš daleko jer ju je mala Candy uz smiješak maknula napominjući Zabranjenom Dečku da je na krivoj adresi ako misli da će odmah nakon prve večeri dobiti pristup u neka područja i da se u slučaju da mu je to u planu može slobodno obratiti Najmanjoj Sisi koja će mu vjerojatno sa zadovoljstvom već nakon pet minuta razgovora raširiti noge…
Dok je lagano bjesnila shvaćajući da već pola sata čeka kaput koji je izgubljen, da će morat zvat starog da dođe po nju i naravno, šećer na kraju, da Frajer na ulazu suflira upravo na to da se ona maloprije potrošila na šefovom autu sa nekim likom crveno svijetlo za opasnost se upalilo i signalizirao da je pucanje živaca vrlo blizu… Hladno je pogledala Frajera s Ulaza kojemu je očito u životu i na poslu bilo jako dosadno, rekla «Gle, ništa nisi mogao vidjeti jer ništa nije bilo, a iskreno rečeno, uopće me ne dira što si ti umislio tak da misli kaj hoćeš, a mene pusti na miru, ok?», okrenula se i lagano se spustila niz stepenice nadajući se da će još jedna molba sa slatkim osmjehom na licu natjerati neumoljivu Garderoba ekipu da ju pusti da nađe jaknu jer više nije bilo gužve na garderobi… Lijepa zamolba je učinila svoje i oni su napokon popustili na što je Candy odmah našla svoj kaput koji se, vjerovali ili ne, nalazio upravo na vješalici kraj one gdje je bila stajala Anneriskina jakna… Eto, nesposobni idioti stavili kaput na krivi broj i priuštili joj puno živciranja…
I to je napokon bilo rješeno, tata je čekao ispred ulaza spreman da je odveze doma gdje će se odmah uvaliti u svoj topli krevetć, a na mobitelu je zablicala poruka…
«Mogli bi se ponovo igrati skrivača…», pisao je Zabranjeni Dečko…
Tako je završila još jedan uzbudljiva subota…

THE END

Image Hosted by ImageShack.us

Eto, to bi bilo to... Šečer na kraju... Šlag na torti... Višnjica na vrhu sladoleda... Kako god hoćete... Iskreno... Nisam namjeravala napisati ovaj post... Niti sam imala previše želje i volje, niti su mi ti događaji više nešto aktualni... Ipak, obećala sam pa je ovo napisano isključivo za Vas...
I da budem iskrena do kraja... Ozbiljno sam razmišljala da prestanem pisati... Završila sam s jednim razdobljem u životu, a ono je ipak bilo obilježeno s ovim blogom... Ne želim sjećanja na to razdoblje,a ovdje ih ima i previše... Moja najdraža Anneris je prestala pisati... Isti događaji koji su nju potaknuli na to promijenili su i moj život... Ovaj blog je prepun uspomena i možda je vrijeme da ih se riješim... Neznam... Vidjet ćemo... Ovo nije kraj... Prije par mjeseci sam pisala o nekim stvarima i nisam završila s tim... Napokon je i ta priča dobila rasplet pa bih htjela završiti i s tim... Oni koji se još sjećaju toga, iščeprkat će negdje iz pete ad sam jedno davno obečala da ću napisati tri priče... Tri Slavonca koja su potresla moje tlo pod nogama... Dva stara prijatelja koja su se prilično zeznula u životu i ON... Prve dvije priče ste dobili... ON dobiva počasno zadnje mjesto... PRIČU TREĆU... i možda jedan od poslijednjih postova na ovom blogu...
Vidjet ćemo
...


- 00:52 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>