Ovo neće biti nimalo zanimljiv post... Ne trebate ga čitati... Pišem ga za sebe... Pišem ga jer moram negdje izbaciti one riječi koje bih htjela vrištati, a ne mogu jer ih moram držati zarobljene u sebi... Ne znam dal će ga itko shvatiti... Vjerojatno će biti totalno zbunjen i bez ikakvog smisla... Nije važno... takav je i moj život... Pokušavam ga urediti... i uspjevam nekako... Mnogi misle da je on... moj život... gotovo savršen... I mnogi zaista imaju puno veće probleme u životu od mene... Znam, možda sam sebična, umišljena, egocentrična i nezahvalna... Možda jesam... Imam gotovo sve što mogu poželjeti... Dobre roditelje, savršene prijateljice, ne fali mi love za sve što poželim, izlazim, tulumarim, u školi sve ko podmazano, zgodni dečki svuda oko mene... Eto, savršeno, zar ne? Da... Sav taj moj glamurozni život na ružičastom oblačku, ispunjen stvarima i problemima tako banalnim i površnim da se ponekad gadim sama sebi kada vidim s kakvim se stvarima opterečujem dok neki ne znaju što će sutra jesti... Taj savršeni život koji ja živim u očima drugih i kakvim ga ustvari sama želim prikazati lako bi se mogao usporediti sa ovim blogom... Volim pisati i znam da dobro pišem... Eto, možda sam opet umišljena... Uostalom, nije ni važno... Volim napisati dobar post, sviđaju mi se vaše pohvale, sviđa mi se kad sama pročitam svoj post i pomislim"Wow, ovo je stvarno dobro...", ali eto možda je sve to kao i čitav moj život jedna ogromna pozornica na kojoj ja glumim... I uživam u vašim aplauzima... I onda... kada padnu svi zastori... kada se ugase blještava svijetla pozornice ostanem sama... I plačem... jer zaista ne znam što bi drugo napravila osjećajući se tako usamljeno, prazno i nevažno... Ovo nije jedan od takvih postova... Nisam ga napisala prije u Wordu... Nisam provjeravala gramatičke pogreške... Nisam tražila slike koje ću ubaciti uz tekst... Ovo sam ja... Bez skupe šminke... bez moderne robice... bez imalo lažnog sjaja, savršenih maski i dobro uvježbanog scenarija... Ovo je moj život... Površan, sa hrpom lažnog morala, poljuljanih vrijednosti i nevažnih sitnica... Eto,najiskrenije... Poželjela sam danas kada sam se vračala doma da me pukne auto... Sramim se te pomisli, ali zaista sam baš onako, iskreno to poželjela... Znam da nikada ne bi mogla dignuti ruku na sebe... Prevelika sam kukavica, previše volim život i premalo je stvari zbog kojih bi to uopće imala razloga napraviti, ali eto poželjela sam da to netko napravi za mene... Da jednostavno nestanem... Da se utopim, isčeznem... Baš onako kako sam nekad znala nestati u beskrajnom plavetnilu njegovih očiju... Odvratna sam... Ljudi nemaju krov nad glavom, neizlječivo su bolesni, nemaju za kruh, a ja... Sebična i egocentrična kao uvijek plačem i omalovažavam svoj život zbog čega? Zbog ono malo ljubavi koja mi fali? Koju sam onako odlučno odbijala od sebe? Koju sam pustila da mi iscuri kroz prste kao zrnca pijeska? Koju sam sama odbacila tražeći nešto drugo? Nešto tako glupo... nevažno... banalno... jadno... Recite mi da sam sama kriva... Jesam... I to najviše boli... Ne znam koji je ovo put da plačem zbog njega... Možda je danas prvi put onako do kraja iskreno... Možda sam danas prvi puta shvatila onako nepovratno i bolno da je on bio jedina stvar u životu do koje mi je bilo stalo... i do koje mi je još uvijek stalo... Nikada nije bio savršen... Možda ću ga jednog dana gledati sa smješkom kao neku pomalo dječju zaljubljenost... Prvu ljubav... Slatku uspomenu... Možda ću se tada smijati sama sebi kako sam mu mogla pridavati toliko važnost... Molim Boga da to jednog dana bude tako... I da taj dan brzo dođe... I eto, brišem suze... Maskara mi se razmazala... Ne izgledam nimalo savršeno... Baš sam onakva kakva jesam ispod sjajne i nasmješene površine... Poput uništene razmazane slike koja je mogla postati pravo umjetničko djelo... On nikada nije bio savršen... i zato je jedino on ono savršenstvo kojem sam uvijek podsvjesno težila... Nije dio mog ušminkanog svijeta... nije još jedno pretvaranje... Nema sjajan omot... Ima nešto što ja riječima ne mogu opisati... Bože, kako ja njega obožavam... Zašto sam jedino s njim prava? Zašto sam se jedino s njim osjećala potpuno sretno? Zašto osjećam da sam ustvari jedino s njim ikada bila sretna? Zašto sam ga pustila da ode? Trebala sam se boriti... Čuvati ga kao nešto najvrijednije jer je to bio... A ja sam njegovu ljubav bacila u blato... Zamjenila sam ju prljavim poljupcima stranaca... Prodala sam ju za malo lažnog sjaja kao što to uvijek napravim... Prodala sam sve... Svoje snove, želje, svoju nevinost, svoje djetinjstvo, svoju prvu ljubav ovom odvratnom svijetu i okrutnim ljudima tako jeftino da se jedino mogu gaditi sama sebi... I sada... Jedina stvar koju bih željela na čitavom svijetu je da me samo zagrli onako kako je nekad znao... i da nestanem nakon toga... Da ne moram proživjeti niti jedan trenutak ovako sama... I znam da sam opet sebična, ali jedino tako ja znam voljeti... Sebično... I ako sam do jučer željela svašta... Ako mogu birati između svega onoga što mogu dobiti za rođendan... Ako sam još jučer razmišljala o tome dali bi mi bolje bilo položiti vozački i dobiti auto ili skuter i diners karticu bez limita danas znam da si sve to mogu nabiti u ono mjesto... Eto, toliko mi sve to vrijedi... I sva bi ta sranja dala za samo još jedan trenutak u njegovom zagrljaju... A nekako osjećam da ću dobiti sve u životu... Da ću najvjerojatnije biti sretna... Da ću dobiti i auto... i diners karticu bez limita... i da ću jednog dana imati dobar posao i divnu obitelj... Ali da nikada neću dobiti taj trenutak u njegovom zagrljaju... Da onda kada je takvih trenutaka bilo bezbroj nisam dovoljno znala to cijeniti da bih sačuvala jedan takav za ovakve dane... Bila sam na kavi danas s njim... I mogla bih tisućama godina razgovarati s njim bez da nam nestane tema... I mogla bih tisuću godina sjediti kraj njega bez ijedne riječi samo uz pomisao da je on kraj mene... I gledala sam ga pričajući o ne znam čemu i mislila "Ima li veće glupače i gubitnice na ovom svijetu od mene? Zbog čega sam ga pustila da ode? Za koliko sam sam zlatnih dukata prodala jedino što sam voljela?"... I shvatila sam da ga više nikada neću imati... Nekad neke prilike zauvijek pobjegnu... Neki vlakovi zauvijek odu... I koliko god mi trčali za njima, koliko god ih mi pokušavali vratiti ne možemo... Naše je vrijeme iscurilo... Mislim da je on to shvatio i spremio me u ladicu lijepih uspomena... Mislim da me jednim djelom srca još uvijek voli, ali znam da se nikada neće okrenuti natrag... A ja... Zarobljena sam negdje između prošlosti i sadašnjosti... i ne mičem se s mjesta... i volim ga onako dječje... Kao što može voljeti nevino dijete koje ovaj svijet nije iskvario... i volim ga kao žena... Stvarno, zrelo i zauvijek... Volim ga sebično, misleći samo na sebe... Volim ga svim svojim lažima i svim namještenim osmjesima... Volim ga toliko da osjećam da ne mogu voljeti ništa na svijetu osim njega... Ali nikada mu to ne bih mogla reći... više ne... Toliko sam izgubila samu sebe iza svih tih maski da mislim da čak niti on više ne može pronaći onu pravu mene... I slušam Prljavo Kazalište... I mislim da mi se toliko gade sve njihove pjesme da bih mogla istog trena povračati jer ću inače umrijeti od ovog osjećaja koji me može samo uništiti... Pričaju mi da se sramiš kada čuješ za mene, al nisam ja ni pola tolko loša ko što kruže glasine... Ja imam samo jednu nesreću... UNIŠTIM SVE ŠTO DOTAKNEM... Zaista... Al svoju sam ljubav čuvala sam za njega... I cvilim ko malo dijete na Bijelog labuda i ne želim nikada više čuti tu pjesmu u životu... I sjećam se kako je uzeo onaj daljinski i pjevao mi u njega kao u mikrofon "Ako tražiš nekoga"... I znam da je on odnio sa sobom onaj posljednji dio mog djetinjstva, onaj jedini mali dio prave, iskrene i vesele mene koji sam uspjela sačuvati od svijeta... Znam da nikada neću biti ista... I mrzim ga zbog toga... Isto onoliko koliko ga volim... Ali ako ništa drugo... Dala sam taj posljednji komadić iskrenosti koji mi je ostao osobi koja je toga vrijedna... I zato plačem... Jer ne znam kako ću ovakva pokvarena, prazna i površna živjeti dalje... Kako će me itko opet voljeti? Želim li uopće da me netko nakon njega voli? Možda ga briga tko me noćas vozi kući... I možda neću moći preko blatne kaljuže čista stić do njegove postelje... I možda ga se jedne noći kad se budem udavala sjetim sa smješkom... Možda se glupi Prljavci raspadnu i prestanu pisati pjesme koje me uništavaju... Možda sutra ponovo poželim auto umjesto njega... Ali još noćas ga volim toliko da on to mora osjetiti makar bio udaljen tisuću svjetlosnih godina od mene... Bože, samo da me voli milijunti dio koliko ja volim njega... Samo da me zagrli još jednom i da nestanem... Mogla bih pisati još tri dana i ne bih mogla napisati kako se osjećam... I mogla bi tisuću puta reći da ga volim i ne bi bilo dovoljno... I mogla bih postati tisuću puta bolja nego što jesam da znam da bi ga to vratilo... I mogla bih moliti Boga deset godina,ali znam da ga to ne bi vratilo... Moram živjeti s tim da sam sama uništila jedinu stvar koja mi je donosila potpunu sreću... A teško je živjeti s tim... On je vlak koji mi je otišao iz života... Vlak za koji sam već imala kupljenu kartu u prvom razredu... A ja sam stajala na peronu i gledala kako odlazi... I još uvijek stojim na tom peronu... A on je otišao... i neće se vratiti... |