Ovaj post je trebao biti napisan davno… U jedanaestom mjesecu, kada su mi se u životu izdogađale zaista nevjerojatne stvari obećala sam da ćete dobiti priču o tri dečka… tri Slavonca… koji su protresli moj život svaki na svoj način… promijenili ga… naučili me nešto iz svojih pogrešaka…
Pisala sam o njemu… jednom starom prijatelju koji je trebao izgubiti tatu da bi napokon naučio da se neke stvari jednostavno ne rade… i da se ne možeš svaki puta izvući nekažnjeno… Život mu je previše puta progledao kroz prste da jednom svi stari računi ne bi došli na naplatu…
Nakon mjesec dana došlo je vrijeme i za «Priču drugu…»… Rekla sam da nakon nekih riječi nema povratka i zauvijek završila jedno poglavlje u životu… Stavila sam onaj mali lokot na ružičastu knjižicu svoga djetinjstva i u njoj sačuvala sva ona naša penjanja po trešnji i naganjanja biciklima po prašnjavim putevima slavonskih ravnica… Previše smo toga rekli i napravili jednom drugom… Uništili smo zbog svoje gluposti i egoizma jedno prekrasno dječje prijateljstvo… Eto, tako je moralo biti…
Ako je trebalo da više nikada ne progovorim riječi s njim da bi on napokon shvatio da nikada nisam bila za njega, neka…
Ako me je trebao zamrziti da bi uspio zavoljeti drugu, neka…
Dala sam mu priliku da me mrzi… Ovaj put ju je prihvatio… Mrzi me… Neka…
I tako, ne znam ni sama zašto nikada nisam napisala priču treću… Iako sam jedino u nju bila potpuno upetljana…
Izbjegavala sam pisati o njemu… O tome kako je promijenio moj život… kako me uvukao u situacije koje su mogle vrlo lagano izmaknuti kontroli…. O tome kako se ponašao prema meni… i kako sam ja tražila isprike za svaku njegovu manu… svaku pogrešku… svaku ludost…
Ali ne mogu kriviti njega zbog toga…
To je jednostavno on… Živi na rubu… Krši sva pravila koja se mogu prekršiti…
Nitko koga poznajem nije kao on… Tako lud… nepredvidljiv… Tako… ZABRANJEN…
To je on… I znam da mi se ne bi sviđao da je imalo drugačiji… Jer malo je stvari kojima sam zaista uvijek i u svakom trenutku težila u životu… Ali među tih par stvari je uvijek bio izazov… u bilo kojem obliku… onaj koji nas potiče da damo najbolje od sebe… onaj koji nas navodi na gluposti…nedostižan… prevelik… opasan… Nije mi važno…
I još jedna stvar koja baš nije za pohvalu…
Uvijek želim ono što nemam…
Uvijek radim ono što ne smijem…
Uvijek težim onome što je daleko…nedohvatljivo… pomalo zabranjeno…
I eto, upravo je on utjelovljenje te dvije stvari koje čovjeka mogu dovesti do najvećih uspjeha u životu, ali ga isto tako potpuno uništiti ako ne odredi precizne granice koje se nikada, ali baš nikada ne smiju prijeći…
JEDAN JE OD NAJVEĆIH IZAZOVA NA KOJE SAM NAIŠLA… I NAJZABRANJENIJE VOĆE KOJE SAM IKADA PROBALA…
Vrijeme je da napišem priču o njemu…
Možda ću tako napokon uspjeti natjerati sebe da si priznam da mi se nenormalno sviđa…
Možda ću tako napokon na papir staviti sve razloge zbog kojih bi trebala pobjeći od njega i svega što on predstavlja glavom bez obzira…
Možda nakon toga budem pametnija…