Confessions...

20.03.2006., ponedjeljak

Jednom kad noć...

Jednom kad noć ukrade nebu
Sve što sam voljela na njemu
Bit će mi žao, bit će mi žao
Što nisi tu,
Ruke pamte samo ljubav najbolju...

Jednom kad usne ne bude htjele
U stranicu utjehu tražiti,
Suze će srcu šapnuti da je pogriješilo
Što nije ostalo tamo
Gdje je jedIno voljelo...

Kada tuga jednom na vrata dođe,
A samoća zaboli,
Hoću li moći ime tvoje
Sa usana svojih skloniti?

Bili smo jednom najbolji,
O nama su priče pričali.
I sada kad se sjetim
Htjela bi vrijeme vratiti,
Poslije tebe su mi lađe slomile
Bure i vjetrovi...


Image Hosted by ImageShack.us



Stara pjesma... Otkrila sam ju jednom davno... Ustvari, samo njene riječi... Našla sam ih u jednoj biljažnici u koju je moja prijateljica zapisivala neke pjesmice...
Davno je to bilo... Valjda sedmi ili osmi razred osnovne... Nisam imala pojma o životu... o ljubavi... Ne kažem da sam sada nešto pametnija što se toga tiče... Ustvari, čini mi se da znam još manje...
Našla sam tako tih par stihova, baš su mi bili nekak zgodni i ja ih prepisala... Ostali u nekom davno zaboravljenom starom spomenaru...
I onda... prije godinu dana... kada me on nosio kao kap vode na dlanu... skidao mi zvijezde s neba... a ja gledala okolo druge frajere preko njegovog ramena... kada sam se nalazila sa svojim sexy fusbalerom uvjeravajući sama sebe da ne radim ništa zabranjeno sam zato jer se ne barim s njim... tada sam počela zapisivati neke gluposti u jednu žutu biljažnicu... Pisala sam unutra tekstove nekih pjesama koje su ocrtavale moje raspoloženje tih dana i neke svoje gluposti...
I jednog sam dana, ne znam zašto i ne znam kada ponovo napisala riječi te stare pjesme...
Evo, baš sada gledam tu malu žutu stranicu na kojoj kao da sam sama sebi prije godinu dana prorekla budućnost... Ispod teksta mojim ušminkanim rukopisom piše jedna rečenica: "Možda će mi jednog dana ... to moći pjevati, hehe..."...
Heheheheheehe.... HAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHA!!!!!
Eto, grohotom se nasmijaše svi...
A uopće nije smiješno... Danas više ne... Nije bilo ni tada...
Eto, znam da je ta pjesma kao pisana za mene... Bilo je dana kada sam ju znala staviti na komp da se vrti 4 sata zaredom... Ja sam sjedila za svojim pisaćim stolom, kao nešto učila, pjesma je svirala već dvadeseti put... Suze su klizile niz lice... same od sebe...
I evo... slušam ponovo tu pjesmu...
Noć je ukrala nebu sve... Ne nebu iznad Zagreba nema zvijezda... Samo duboka crna tama...
A ja tako volim zvijezde... Ja tako volim njega...
I da... danas mi je žao... jako mi je žao što nije tu kao nekada...
Tuga je zakucala na vrata... samoća zabolila... Bure i vjetrovi odnijeli sve... Ostavili samo njegovo ime na usnama...

BILI SMO JEDNOM NAJBOLJI... O NAMA SU PRIČE PRIČALI... I SAD KAD SE SJETIM HTJELA BI VRIJEME VRATITI... Zna li itko kako se vrijeme vraća? Hoće li mi itko pokazati? Molim Vas...

- 23:08 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>