Confessions...

31.08.2005., srijeda

Tuga dolazi kasnije…

Vidjeli smo se jučer…
Nisam dugo čekala… nisam htjela još jednu večer pretvaranja, laži i namještenih osmijeha…
Odvela sam ga na Zrinjevac…tamo gdje je sve počelo…i vratila mu sliku…koju mi je dao kad smo se u 5.mjesecu pomirili…
Nasmijao se i pitao… «Nadam se da možemo ostati prijatelji…»
U trenutku kad sam ja govorila «Možemo» on se već dignuo i pitao: «Ok, možemo sad na cugu negdje?»…
I to je uglavnom bilo to…
Nakon godinu i 3 mjeseca ja sam se nasmiješila i rekla: «Može…»…
Nakon godine i tri mjeseca on je pitao :»Trebamo o tom razgovarati ili je to to?»…
Razgovarali smo…
Ako se četiri rečenice posvećene našoj vezi mogu nazvati razgovorom…
Zaključili smo da nam je ljubav postala navika i da trebamo prekinuti…
Opet je izgovorio ono njegovo sranje koje sam čula već tisuću puta… «Jebi ga, bilo je dobro, ali sve dobro jednom mora završiti»…
Pričaj mi o tome, kao da ne znam…
I to je bilo to…
Pričali smo o sasvim uobičajenim stvarima…on mi je kao i uvijek pričao o sranjima koje su radili njegovi frendovi… ja sam se smijala svojim glupostima…
Ustvari, mislim da nisam uopće čula ništa od onoga što je govorio…
Gledala sam kako mu se usne miču… kao se smije onim svojim prekrasnim osmjehom… kako izgovara neke bezlične, nevažne rečenice… i srce mi se slamalo… na tisuću komadića…onaj dio srca koji sam još imala… koji nije ostao kod njega…
Smijala sam se skupa s njim… uključujući moje klasično zajebavanje…i pitala se «Što je, kvragu, ovo? Tko smo nas dvoje i zašto osjećam da nasuprot meni sjedi potpuni stranac? Gdje je nestala ljubav? Kako nismo prije shvatili da svaka svađa, svaki optužujući pogled, svako sranje koja sam napravila…koje je on napravio polako uništava sve ono što smo imali?»…
Htjela sam mu reći toliko toga….
Da mi je još uvijek užasno stalo do njega… i da mi je jako teško ovo napraviti…
I da me boli zato što se on ponaša kao da smo konstatirali da ćemo danas umjesto u grad ići na Jarun, a ne kao da smo prekinuli nešto što je trajalo toliko dugo…
Htjela sam mu reći da će uvijek imati velik dio moga srca… i da će u meni uvijek imati prijateljicu… i da sam mu sve oprostila… odavno…

Nisam rekla ništa…
Oboje smo glumili tako dobro…
Da nas je netko promatrao rekao bi da smo dobri stari prijatelji… koji se prilično dobro slažu… i upadaju onom drugom usred rečenice…
Ali znala sam da mu nije svejedno…
I on je znao da meni nije…
Jer smo se oboje previše pravili da tako ispadne…
U jednom trenutke, dok mi je on pričao kako je njegov frend po tisuću i prvi put prevario svoju curu, nisam više mogla izdržati…
«Jesi ti ovo jedva dočekao?»
«Molim?»
«Čuo si…»
Počeo se smijati…
«Ova se rečenica mora zapisati…», rekao je bahato me gledajući…
«Molim?»
I tada, u tom jednom trenutku, pretvorio se u iz bahatog kretena u onog dečka kojeg sam zavoljela prije toliko vremena, onog dečka koji me znao voljeti…
«Kako me to možeš pitati?»
«Pa pitam te jer tako djeluješ…»
«Naravno da nisam…Ne mogu vjerovat da me to pitaš…Daj kao da se poznamo mjesec dana…»
Nismo se poznavali mjesec dana… ali upravo smo se tako ponašali…
A ustvari smo točno znali što onaj drugi misli…
Okrenula sam glavu i pitala: « Znaš zašto sam to pitala? Zato što se ti ponašaš kao da smo bili skupa mjesec dana…»
«Ja samo želim to riješiti na lakši način»…
Koji lakši način… Meni je svaki način bio potpuno jednak…
U svakom sam slučaju gubila…ali možda bih se bolje osjećala da je pokazao da mu je još malo stalo…
Ali igrala sam njegovu igru…Mislim da sam igrala čak bolje od njega…
Nabacila sam svoj vječni osmjeh…onaj koji sam toliko izvježbala da izgleda totalno stvarno i nenamješteno… smijala se, zajebavala…
Bila sam ona ista stara nasmiješena vesela cura koju ništa ne dira…
Pružio mi je ruku i otišao je sa osmijehom…
Dogovorili smo se da ćemo se čuti…
Otišao je iz mog života laganim korakom… bez osvrtanja…
Ja se nisam okrenula…
Ja sam jaka, hrabra, mogu bez njega, i uopće mi ne treba…
I lažem ko pas…

Ajde, dobro, bar mi je to uvijek išlo…
Možda mu jednog dana kažem sve ono što nisam mogla…
Možda mu kažem da sam s njim provela najljepše trenutke u životu i da ga nikada, nikada, nikada neću zaboraviti…
Možda kad jednom skinem svoju masku shvatim da sam ga možda trebala zadržati…
Možda mu jednom priznam koliko sam ga voljela…
Znam da mu nisam to dovoljno pokazivala…
Da jesam…možda me ne bi samo tako pustio…
Možda bi se potrudio…
Možda bih se ja potrudila…
Ali ovako je bilo lakše…
Nabaciti svoj najljepši osmijeh… i hrpetinu ispraznih fraza…i otići…
Bez tuge…
Jer ona dolazi kasnije…

Jednom kad sve ovo sad
Bude daleko,
Kad svane dan, nestane mrak,
Kad dođe netko
I rasplete sve što veže me,
Sve niti ovog sna,
Možda tad ću ti priznat koliko sam te voljela…

Jednom kad mi sretnemo se
U vervi grada,
Ako ti ime izgovorim
I ne zadrhtim tada,
I ako se ti osmjehneš mi
Kao nekada,
Možda ti priznam koliko sam te voljela…

MOŽDA ĆU TAD REĆI TI SVE,
ALI DANAS JOŠ NE,
TO NE RADE VELIKE DJEVOJKE…
ONE TEK NASMIJEŠE SE
I ODU BEZ TUGE JER
TUGA DOLAZI KASNIJE….


Jednom kad ti pogledaš
U oči moje,
Kad ponos više ne bude
Igra za dvoje,
Tad ćemo mi pričati dugo ko nekada
I možda ti priznam koliko sam te voljela…

MOŽDA ĆU TAD REĆI TI SVE,
ALI DANAS JOŠ NE,
TO NE RADE VELIKE DJEVOJKE…
ONE TEK NASMIJEŠE SE
I ODU BEZ TUGE JER
TUGA DOLAZI KASNIJE…

- 12:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

25.08.2005., četvrtak

Tamo gdje prestaje ljubav... i počinje navika....

"Možda je bolje tako... Možda je bolje prekinuti naglo, prerezati sve dok plamen još gori, nego doći do one točke kad se nježnost pretvara u ljubaznost, potreba u jednostavnu prisilu. Bolje da ti nešto nedostaje nego prekinuti jer ti je previše.Više volim čežnju od rutine."

Ljubav,znatiželja, prozac i sumnje


Došla sam ja do te točke....
Ustvari, on me doveo...svojim ponašanjem, ljubomorom, pretvaranjem da je sve u redu...
I sada...umjesto da samo stavim točku na "i" i završim s tim poglavljem svog života tražim neke izlike, nadu da se stvari još mogu popraviti...
Ono što je najtragičnije, niti ne želim da napravi nešto... Želim pobjeći iz te veze, biti slobodna, možda se ponovo zaljubiti, upoznati nove ljude...
A ne znam kako...
- 13:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.08.2005., utorak

Ne vjerujem nikom tko bi noćima zvijezdama po meni davao imena...

Moći ćeš ih jako voljeti, ali ih nikad nećeš imati. Moći će te voljeti još više i nikad te neće imati. Daleke i nasmiješene, neuhvatljive, razorne, ni zvijezde ni zemlja neće ostati iza njih. tek sjećanje, nesigurno i samotno, na sretne trenutke, jedine bitne i doista proživljene.
Uvijek sam bila fascinirana zvijezdama…Mogla bih satima gledati u noćno nebo i sanjariti… O ljudima koji negdje tisućama kilometara daleko gledaju to isto nebo… Razmišljajući o tome kako sam uistinu mala i nevažna kad se usporedim sa svemirom…
«Mislim da si u zadnjih par dana postala centar mog svemira», rekao mi je dok smo zagrljeni ležali na velikom trampolinu koji se ljuljuškao prilično udaljen od obale…
Šutjela sam…
«Znaš, stvarno mi se sviđaš…», nastavio je…
«Pa i ti meni…da mi se ne sviđaš ne bih sada bila ovdje…»,šaputala sam mu na uho…
Sviđao mi se… Bože, kako mi se samo sviđao dok sam prstima prelazila preko njegovih savršenih pločica na kojima su se pod svjetlom mjesečine ljeskale kapljice vode….
«Volim te…»
«Molim?», dignula sam glavu i počela se smijati…
«Mislim, ne volim te…Ali osjećam da te sada, u ovom trenutku volim…Ma nemam pojma…
Došlo mi je da to kažem…Ma zaboravi…», svojim najljepšim osmjehom pokušao je izbrisati rečenicu koju je upravo izgovorio…
«Aha…», zbunjeno sam ga pogledala i spustila glavu natrag na njegovo rame…
«Već sam se uplašila da si malo skrenuo…», nasmijala sam se… «Brijem da ti je ono vino udarilo u glavu…»
«Da, vjerojatno…Ali nema veze, baš mi je lijepo bilo zadnjih par dana s tobom…», rekao je tiho…pomalo nesigurno…
Šutjela sam…
«Šteta što ti je došao dečko pa se ne možemo sutra navečer vidjeti…»
«Jebi ga…glavno da je tvoja cura u Zagrebu pa ti nemaš mojih problema», rekla sam pomalo ljutito i dignula se…
Povukao me za ruku i spustio natrag…
«Sorry, znam da smo rekli da nećemo o tome…ali volio bih te sutra vidjeti prije nego što odem…Sigurno nećeš biti tu kada se vratim?»…pitao je sa nekom prikrivenom nadom u glasu…
«Ne, idem desetog…A sutra stvarno ne mogu… Ne znam više šta da izmislim… A i želim na Zrće sa ekipom…Sorry…», odmah sam mu odgovorila…Nisam si željela ostaviti niti sekundu vremena za razmišljanje jer sam znala da je sve ovo potpuno pogrešno…Morala sam pobjeći od toga dok nisam previše upetljala osjećaje…
«Šteta…», razočarano je prošaptao i čvršće me zagrlio…
Trenutak kasnije je lagano izvukao ruku ispod moga ramena i sjeo sa onim zločestim sjajem u očima koji mi se toliko sviđao…
«Nikako te ne mogu nagovoriti?», pitao je i legao na mene…
«Ne možeš…»
«Nikako?», šapnuo mi je uho dok je ostavljao mokre poljupce po mom vratu…
«Ne….»
Kako sam željela reći «Da!»…Kako sam samo željela da zvijezde nikada ne izblijede…da ne dođe jutro…da što dulje potraje ovaj mali savršeni svemir u kojem sam se našla prije 5 dana, u kojem smo postojali samo ja i on…i tisuće malih slanih zvijezdica….njegovih poljubaca…
Zatvorenih očiju upijala sam svaki dodir njegovog tijela… «Molim te…daj da se sutra vidimo..», šaputao mi je između strastvenih poljubaca…
Nisam ništa govorila…Nisam više mogla reći «Ne!»…Zato sam šutjela…i ljubila ga…skupljajući kristaliće soli sa njegovih ramena…
Znala sam da je sada, ovdje bio samo moj…i ja sam bila samo njegova…
Tamo, na obali…200 metara dalje…mogao je propadati čitav svijet…
Dva kilometra dalje moj je dečko sa svojom ekipm pijan ružio po Zrću…
Tristo kilometara dalje, u Zagrebu, njegova je cura brojala dane do njegovog povratka sa mora….
A nas dvoje smo bili tu…pod zvjezdanim nebom, iznad malenih valova koji su nas ljuljali…
Pokušavajući zaustaviti vrijeme…odgoditi ono što mora doći…
Pola sata kasnije on je stajao na rubu trampolina sa rukom iznad vode i mojim badićem u njoj… «Reci da ćemo se sutra vidjeti ili će mi ovo slučajno ispasti…», vragolasto se smijao…
«Baci ga…», smijala sam se i ja…
«Stvarno?», pitao je držeći moj bikini samo za rubove vezica…
«Da…», rekla sam ozbiljno… «Ne mogu…ne smijem…»
«Ili ne želiš?», pitao je razočarano i dobacio mi badić…
«Naravno da želim…ali ne mogu..», rekla sam tiho…
Pomalo se ljutito digao i primio me za ramena… «Možeš…Jel kužiš? Možeš sve što poželiš… Možeš sutra prekinuti tu vezu koja te sputava…Ja mogu ostaviti svoju curu…To «Ne mogu» je najjadnija izlika na svijetu…Mala, molim te…Još sutra… Sada se ne mogu oprostiti od tebe…Daj, ajde…»
«Još sutra…ali popodne…da se pozdravimo», rekla sam…
Poljubio me i pogledao u oči sa takvom iskrenošću da je nisam mogla podnijeti…
«Voliš ga, jelda?»
«Da…valjda…ne znam…», odgovarala sam skrenuvši pogled…
«I ti nju voliš…»
Okrenuo mi je glavu i natjerao me da ga gledam u oči…
«Volim ju, dugo sam s njom i ne znam dal bi imao snage prekinuti to…Ali ti si drugačija…zbog tebe bi možda i mogao…kad bi znao da želiš…»
«Ne, nisam drugačija…Ja sam ženska verzija tebe…Varam osobu do koje mi je stalo, koja mi vjeruje i s kojom sam jako dugo zbog neke bolesne privlačnosti i iluzije koju sam našla s tobom…Lažem mu u oči…I ne osjećam se krivom…Odvratni smo…», viknula sam i zakopčala gornji dio bikinija…
Okrenuo je glavu…
«Mala, ovo s nama ne bi uspjelo u Zagrebu, jelda?»,odsutno je pitao…
«Ne bi…»
«Znam…»
Poljubio me…
«Ali želim te vidjeti sutra…», rekao je, skočio na glavu i počeo plivati prema obali…

Vidjeli smo se sutra…Zvijezde su nestale i vruće kolovoško sunce je sušilo kapljice sa njegovih savršenih trbušnih mišića…umjesto mene…
Sjedili smo na plaži…ja sam u rukama držala njegov mobitel…on moj…
«Može?», pitala sam…
«Može.», nasmijao se…
U isto vrijeme smo stisnuli onu tipku na mobitelu koja je nepovratno izbrisala brojeve mobitela… Dok je na njegovom ekranu pisalo «Obrisano», nasmiješila sam se… Znala sam da nisam pogriješila…Znala sam da bismo u Zagrebu sve samo pokvarili…Znala sam da ću uvijek imati prošlu noć…i zvijezdice…
Zadnji me put poljubio i rekao «Ljepotice, čekam te ovdje sljedeće ljeto… Nemoj da mi ne dođeš.»
Nasmiješila sam se…
Doći ću…

Prosta noć, vjetar njiše zavjese
Tijela dva, na zidu sjenke prave se...
I jedan hotel izvan pameti,
Klimav krevet, čemu kreveti?
I moja bijela haljina
jedna boca crnog vina
Dovoljno da odletim do svemira...


Prilika kažu, čini lopova,
Srca zvuk, kao pucanj topova.
Spuštaš grijeh na usne spokojno,
Atmosfera ljulja opojno....


Vremena je malo,
A meni je do tebe tako stalo,
Neka zemlja stane, što se okreće,
Ma tko je pokreće?


Reci je li prijevara,
Ako ljubav prevariš
Jer sutra s njim ću biti isto
Kao s njom i ti...

Boli, boli
Samo njega srce voli,
A bol manja je,
Ako se s nekim podjeli...

Ime mi nemoj govoriti,
Samo će kajanja još stvoriti,
Slučajno je s nekom sigurno,
Ja sam s tobom noćas namjerno....

Jutro ću sresti sama,
Na cesti kad tebi kažem zbogom,
Ali zahvalna sam za tu večer s tobom...
Čista pred bogom....



- 20:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.08.2005., ponedjeljak

Anđelima su pale maske…

Ponekad….razmišljam o sebi…i stvarima koje sam napravila…
I ponekad…ali samo ponekad…
Pitam se «Zašto?»…
Mnogi su me to pitali…Ja sam se uvijek nasmijala, odmahnula kosom i slegnula ramenima…
«Zato…došlo mi je…nemam pojma…»
A ustvari, većinu loših stvari koje sam napravila nisam napravila «zato»…jer mi je došlo…
Nisam bezosjećajna gadura kakvom me neki vide…Ustvari, većina ljudi me voli…ili možda glume…
Možda se na jedan način dive mojoj sposobnosti da sam uvijek vesela, nasmijana… da prijeđem preko svega… da glumim da sam sretna…
Možda su im simpa neke sitne gadosti koje sam priuštila dečkima u svom životu…
Možda im je moj život zanimljiv…
Nemam pojma…
A ustvari nikog od njih zaista ne zanima «Zašto?»…
Zanima ih s koliko sam puta prevarila dečka, s kime…
Koliko sam puta sjebala nekog…
Žele priču…roman…sapunicu…
Glavne likove, mjesto, vrijeme…
A razlog?
Zar je on ikada bio važan?
Pa i nije…
Čak niti meni…
Jer lakše je živjeti kada se ne opterećujete sa previše razmišljanja…sagledavanja činjenica…razloga…uzroka…posljedica…
Kada bismo analizirali svaki svoj postupak, prije ili kasnije bismo shvatili da smo gotovo sve mogli učiniti bolje, pametnije…i da smo toliko puta pogriješili…
Pretjerano razmišljanje ubija…
U najboljem slučaju te baci u depresiju…
Zato sam ja uvijek «vesela»…
Jer živim svoj lijepi, mali, površan život pretvarajući se da me briga, da mi je svejedno, da sam superjaka…
A ustvari i mene zaboli…kada pogledam istini u oči…
I shvatim da se neke moje iluzije rasprsnu kao balončić od sapunice…
I da neki ljudi za koje bih stavila ruku u vatru da me nikad neće povrijediti i izdati naprave upravo to…
I da nisam ja negativka…jer su puno gori oni koji glume nevinašca i okrivljuju tebe…praveći se dobrima i velikodušnima…jer su ti oprostili neke gluposti…
A ja znam…da to rade zato da skinu svoj dio krivnje…da se ja osjećam počašćenom što mi nakon svega nisu okrenuli leđa…
I onda me oni…baš oni…pitaju «Zašto»…
Zato što jedino tako možeš preživjeti u ovom jebenom, hladom, bezosjećajnom svijetu…Tako da budeš upravo takav…
Zašto sam varala dečka? Zašto ga toliko zajebavam?
Na jedan način stvaram neku pozadinu za kasnije… kada on zajebe mene…
Da budemo na istom…. da ne ispadnem ja ona prevarena, naivna glupača…
Jer to nisam… niti sam ikada bila… niti ću biti…
Hoćete da vam odam jednu tajnu? Mislim da je to kasnije upravo došlo…
Neki ljudi kojima sam vjerovala zabili su mi nož u leđa…
I još uvijek me pokušavaju zafarbati glumeći velike prijatelje… i velikog dečka…
Žao mi je, ekipa…
Toliko ste se upetljali u svoje laži da ste okrivili onog drugog kad ste se počeli gušiti…
A ja možda jesam svakakva, ali glupa nisam…
I znate, vaša daljnja gluma me samo nasmijava….
A ipak nisam ljuta…razočarana sam…
Jer su osobe kojima sam se najviše otvorila iskoristile to protiv mene….
Ali nemam pravo optuživati nikoga…jer sam ja ista kao i oni…možda i gora…
Ja nikada nisam glumila sveticu…daleko od toga….
Ali nisam zločesta…
Često uspijem napraviti sranje….sjebem život sebi, ali drugima to nikada nisam napravila namjerno…
Uvijek sam se trudila izvući druge iz neprilika kad god sam mogla…pomiriti ih s dečkom….sa frendovima…
Valjda sam napravila previše sranja da se i meni ne bi počelo vračati….
Vjerojatno zato oni koje sam smatrala svojim «anđelima čuvarima» nisu nikakvi anđeli…
To je moj problem….Imam osjećaj da su svi drugi bolji od mene….i onda se razočaram kad shvatim da su ustvari isti kao ja….
Zato mislim da ću teško ponovo nekome vjerovati do kraja…
Osim sebi…hladnoj, bezosjećajnoj kučki koju boli briga što ju je dečko prevario…i što je to rekao njenoj frendici tijekom neke bolesne uzajamne ispovijedi u kojoj je ona također njemu otvorila dušu i ispričala da ni ja, «njena najboljaaaaa prijateljica» nisam bila tako dobra u našoj vezi kao što je on mislio….
Najtragičnije je što oboje glume jako privržene prijatelje pa je ona meni rekla da me moj savršeni dečko prevario, a on mi je rekao da mu je moja draga prijateljica izlajala neke moje tajne….
Uz neizostavnu rečenicu na kraju… «Ali please mu/joj nemoj reći da sam ti rekla /rekao…»
Ako ćete biti pokvareni, ljudi moji, naučite to barem raditi sa stilom…
Jer zaista ne znam tko je od vas dvoje ispao jadniji u cijeloj priči…
Ustvari, znate šta….. STVARNO MI JE SVEJEDNO……


- 22:36 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.08.2005., nedjelja

Posljedice tulumarenja po Zrću...

Ne mogu spavati...
Mislim ništa novo...I inače imam problema sa spavanjem prije 3 ujutro...
Ali ljudi moji, ovo je već kritično...
Toliko sam nabrijana da to nije normalno...
Slušam si tu neku ziku sa Zrća i ono...najrađe bi na privatni avion i prisilno slijetanje u onu šumicu...
Ma, luda sam totalno... Brijem da me ove godine to Zrće totalno uništilo...
Ono...SELF-DESTRUCTION...
Još je i subota...Dobro, sad je već nedjelja...A JA NISAM VANI...
Koma, užas, katastrofa....
Ekipa s mora me zvala na neki party u Podsused, i tako sam htjela ići...Jebemu, tamo će biti ON...A baš danas nijedna od mojih treba ne može, a ja se solo po noći od tamo ne vračam...Hvala lijepa na pozivu... NEEEEEEEEE!
Zove me sestrična prije pola sata da idem s njom i ekipom s mora br.2 u Piranhu.... Je, baš mi je na vrijeme javila...
I tako ja doma...Gledala "Nacionalno blago"...
Ajde, barem je film dobar ako ništa drugo...
I tako bi ja htjela zaspati...
Ali nema šanse...
Zaspim u najboljem slučaju oko pola 4, probudim se u najboljem slučaju oko 1...
Bioritam mi je u komi, sva sam utruljena jer sam navikla partijat svaki dan, a sad već 3 dana zaredom sjedim doma...I LUDIM...
I još gledam u mobitel...i molim Boga da dođe jedna poruka koja neće doći...
Ma i kad spavam mi nije bolje...
Sanjam Aquarius...svira "Just move a little closer,ya,ya ,ya...Dance until your feet catch on fire..."....ja i on... plešemo ko ludi... Osječam njegov dah na mom ramenu...Odmičem se malo i gledam ga u oči... Koje odaju da me želi... i da zna da ja želim njega...
A moj dragi dečko koji me neopissssivoooooooo živcira stoji 5 metara dalje...ne shvačajući da se toliko palim na njegovog frenda da to nije normalnooooooo....
Ali ajde da se samo palim.... On je tako super.... savršen je.... ma legenda... i poznaje mog dečka.....
NEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE!!!!!!!!!
ZAŠTO? ZAŠTO? ZAŠTO? ZAŠTO? ZAŠTO?

- 00:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.08.2005., petak

«Dođite na plažu, na Zrće…gdje bilderi se grče!!!»

Postoji mjesto…
…gdje alkohol teče u potocima…
…gdje ujutro pličakom plivaju kondomi…
…gdje se prezgodni nabildani frajeri i zgodne cure u toplesu okupljaju u neograničenim količinama…
…gdje se hrpetina pijane mladeži vozika uokolo u minijaturnom busiću poput stoke dok im glave i noge izviruju kroz prozore, ali to nikome od njih uopće ne smeta…
…gdje sve svoje fantazije i snove vezane uz alkohol, seks i zabavu ostvaruju mladi iz najdraže nam Hrvatske i ostatka Europe…
…gdje se vrlo često prakticira «Seks on the beach»…bilo na plaži ili samo u čaši…
…gdje je potpuno svejedno je li 5 ujutro ili popodne jer mjuza ne staje…
…gdje svakog jutra oko 5 zrake sunca sramežljivo proviruju iznad ponosnog Velebita, a komadi muškog i ženskog roda plešu uz vruće ljetne hitove dok DJ u Aquariusu u zoru pozdravlja novi dan za partijanje uz zvukove svima poznate stvari… «Let the sunshine…»
Tamo je vrijeme zaista nebitno…. Stoji…ili prolazi prebrzo…
Vjerojatno će se svatko u rasponu godina od 16 do 26 ( + mlađi & stariji od toga )pitati…

GDJE JE TAJ RAJ?

Odgovor je vrlo jednostavan i nalazi se u poznatoj frazi animatorice iz Aquariusa koja nabrijava ekipu svaki dan… «Dođite na plažu, na Zrće, gdje bilderi se grče!!!!»
Svatko tko je barem dva dana proveo na najpoznatijoj hrvatskoj plaži zna o čemu govorim…
Novalja…ovog je ljeta zasigurno «centar svita»…
Zagreb se preselio i kolonizirao otok Pag…
Poznata rulja iz Papaye, Piranhe, Macaa, Saloona…Ulaziš u klub i pozdravljaš svakog trećeg čovjeka…
Svi su željeli biti ovdje…Ako zbog ničeg drugog onda da bi mogli reći da su močili nožne prstiće na «hrvatskoj Ibizi»…
Inače sama plaža kao plaža meni nije ništa posebno…
Sitno kamenje, pijesak u vodi, pržionica bez ijednog drveta, ok za kupanje…
Ali more kao more ovdje je ionako u drugom planu…
Zrće je davno prešlo granicu mjesta na koje se dolazi kupati…i odletjelo do nebeskih visina…
Jer na Zrće se gotovo više nitko ne dolazi kupati…
Osim možda u jacuzziju u Papayi na after beachu…
Jer tamo prije ili kasnije svi završe mokri…
Od pive, litarskih koktela ili morske vode…
Na Zrću je svejedno…
I dok pomalo dosadna animatorica zove nabrijanu i napaljenu ekipu na after beach spikom od koje se svakom tko je svaki dan na plaži diže kosa na glavi ( Shake it, baby!…Cure, pozdravite Hrvoja!) svi plešu pod vrućim ljetnim suncem, hladeći se u bazenima, ispijajući hektolitre koktela i bez razmišljanja ostavljajući posljednje lipe na šanku usput pažljivo skenirajući okolicu u potrazi za nekim tko bi bio pogodan za testiranje tvrdoće kamenja na plaži…
After beach party-i, afteri aftera i tulumarenje do jutra dok s vremena na vrijeme skupa sa ekipom zapjevate «Ne idemo doma, mi ne idemo doma, mi ne idemo domaaaaaa…» iliti «Jebeš Ibizu…imamo Zrće!» ostavljauju duboke tragove na vašem tijelu, dušici i srčeku…
I dok vam je puls još uvijek 100 u minuti, srce lupa u ritmovima najboljih house i r'n'b hitova, duša lebdi u oblacima od svih ljepota hrvatske mladeži ups…obale…tijelo traži posljednje atome snage za nastavak partijanja…
Jer na Zrću je ludilo…na stotu potenciju…
Tu se obaraju rekordi…
…u litrama ispijenog alkohola…
…barenju…
…i nespavanju…
I zato Zrće zasigurno doprinosi napretku hrvatskog gospodarstva…
Ako ništa drugo, proizvođači alkoholnih pića i kondoma ovdje svakog ljeta bilježe ogroman porast potrošnje…
A tu se troši svašta…od nevjerojatnih količina C2H5OH do ostalih «stvarčica za podizanje raspoloženja»…iako to stvarno nije potrebno jer ne znam tko na Zrću uopće može biti loše raspoložen…osim moje pretrule frendice koja je došla sa dečkom…
Ljudi, vjerujte…najgora stvar koju sa sobom možete ponijeti u Novalju je dečko/cura…
Jer to se jednostavno ne radi…
Hrpa para, što minijaturniji badić, mala prozirna ljetna haljinica i to je to…
Ništa više od toga ne treba…jer su velike šanse da se natrag vratite i bez toga…
Svu svoju godišnju ušteđevinu i velikodušne donacije staraca ostavit ćete negdje na šanku…vjerojatno nakon prve tri večeri…
Jer sasvim je normalno doći navečer na Zrće sa 500 kn u džepu, a ujutro žicati 10 kn za bus do Novalje…
Dok se ima troši se… a u pijanom stanju novci u novčaniku neopisivo žuljaju…dok šareni koktelčići zavodljivim glasom zovu na šank…
Frend mi je u Novalju došao sa 600 eura…
100 je potrošio na smještaj…
Kada smo nakon tjedan dana sjedili na kavi na autobusnom čekajući njegov busa za Zagreb istresao je čitav sadržaj novčanika na stol… 7 kuna i 30 lipa…impresivno…
Badić ćete vjerojatno skinuti i ostaviti na plaži tijekom nekog noćnog kupanja za koje ste se odlučili nakon cijelonoćnog pijančevanja…iako je dobro poznato da «se nije pametno kupati na Zrću da ne zatrudnite»…
Malu ljetnu haljinicu će vam skinuti neki zgodni stranac koji će na lošem engleskom konstatirati kako imate «beautiful eyes» i za 5 minuta ćete se naći potpuno goli s njim na plaži…
A kremica za sunčanje će se isto polagano prazniti…
Kao i vaše baterije…
Jer vam garantiram da je nemoguće preživjeti više od 5 dana svakodnevnog tulumarenja na ovom mjestu…osim ako niste prilično nadrogirani…što mnogo njih i je…
Nakon dva dana uzastopnog alkoholiziranja, barenja i partijanja osjećat ćete se kao da vas je pregazio mali TNT bus pun teladi…ups…pijanaca…ups…mladih ljudi…
Ali nećete stati…
Peti dan ćete kolapsirati od umora…ali htjeti ćete još…
Dok se u pola 6 ujutro stišćete u malom autobusu bez lipe u džepu toliko iscrpljeni da vam više ne treba krevet već bilo kakva horizontalana površina obećat ćete samom sebi: «Sutra ne idem nikamo, spavam čitav dan…», ali ćete već u sljedećem trenutku promijeniti mišljenje i izvlačeći posljednje atome energije ponovo plesati do jutra…
Jer na Zrće se ne dolazi spavati…
U Novalju se ne dolazi na odmor…
Poslije tog doživljaja za sva osjetila koju zovu hrvatskom Ibizom trebat ćete još barem tjedan dana godišnjeg…
Ovdje se nećete odmoriti…
Shvatit ćete to već nakon prvog pogleda na prenatrpanu plažu, kilometarsku kolonu koja se svaki dan oko pola 8 navečer stvara na cesti prema Novalji, jedinog busa na svijetu kroz koji morate gurnuti glavu da biste preživjeli i tisuće znojnih tijela koja plešu u ritmu house beatova dok David Guetta pjeva «The world is mine»….
Jer kad ste mladi, pijani, hormoni i alkohol vam divljaju tijelom, a na svakom koraku vidite toliko prekrasnih primjeraka suprotnog spola da vam se zavrti u glavi zaista osjećate da je čitav svijet vaš…
A vaši starci negdje u Zagrebu čupaju kosu gledajući na telki reportaže sa famoznog Zrća i čitajući članke nadopunjene fotografijama razgoličenih plavuša koje se razbacuju po bazenu i nabildanih ljepotana koji poslušno slijede DJ-eve upute u stilu «Put your hands up in the air»…u rukama naravno šareni litarski kokteli…
I pitaju se zašto su vas pustili…
Vratit ćete se živi…na njihovu sreću…
I oni će vjerojatno biti toliko oduševljeni što vas neki pijani psihopat nije silovao i ubio negdje u šumarku da neće ni primijetiti da pred njima stoji samo iscrpljeno tijelo njihovog predragog djeteta…
Jer…
…zdravlje ćete ostaviti negdje u neprospavanim noćima plešući do jutra i prakticirajući noćna kupanja i poslije toga 45-minutno hodanje do Novalje po kiši…
…mozak u bocama crnog vina i čašama koktela…
…želudac negdje na plaži jer ćete ga vjerojatno prije ili kasnije izrigati skupa sa par litara alkohola nakon alkoholičarskog maratona…
…pare ćete ostaviti na šanku…
…moral i sve kočnice će se utopiti u slanom paškom moru već nakon prvog kupanja…
…energija će ostati negdje na plesnim podijima u poznatom paškom trokutu Papaya – Aquarius – Kalypso prekrivena ritmovima «E sambe», ali i još uvijek aktualnog «Candy shopa»…
…a srce…komadić ćete pokloniti svakom liku kojeg ste zbarili…iako će najveći dio otići jednom preslatkom crnom dečku s kojim ste plesali čitave noći, a preko dana ispijali nebrojene kave da se oporavite od mamurluka…
Bez obzira na sve to, klinički ćete biti živi…i presretni…
Što ste se napokon dokopali svog mekog kreveta…i proživjeli ljeto svog života…
Jedino na što će se ove godine dečki potužiti je nedostatak ženskog roda, ali mi cure smo napasle oči za daljnih 20 godina života…
Istina je da na jednu curu u prosjeku dolazi 10 dečkiju i da sam i ja, pripadnica ljepšeg spola, spazila neusporedivu brojčanu nadmoć muškog roda, ali jebi ga, dragi dečki…
Tatice baš i ne puštaju svoje princezice u Novalju nakon što su čuli čega sve ima dolje…
Seks, droga i alkohol? Pa uglavnom…
Ali ne dolaze svi zbog toga…
Barem ne zbog ovog u sredini…jer to uopće nije potrebno…
Zabluda je da se mladi dolaze na Zrće drogirati…Oni koji to rade su uglavnom oni koji to prakticiraju i doma…Znači, bez toga se može…
A ostalo dvoje? Pa nećemo sad pretjerivati… Nismo se došli na Odisejev otok igrati «Survivora»…
Makar bi se na Zrću sigurno mogle dodjeljivati nagrade za preživljavanje najizdržljivijima…Ali ovdje ih nitko ne traži…
Jer činjenica da možeš popiti najviše, a da ne završiš u grmlju ležeći u svojoj bljuvotini…i da možeš zbariti sve i svašta, a da ne pokupiš neku spolno-prenosivu bolest…i da ti je dovoljno sat vremena sna dnevno…vrijedi puno više…
Na Zrću ne vrijede pravila i norme nametnute ostatku Hrvatske…
Jer je ovdje jedan zakon, a on glasi: «Party, fun, alcohol & NO SLEEP…» i naravno «LET THE SUNSHINE IN…» jer se prije te stvari ne ide doma…
Tko ode – papak… Pa mislim…tko još ide u krpe prije 6 ujutro?
Na Zrću – NITKO!

Za sve vas koji ste ovo ljeto tresli guze na destinacijama Papaya - Aquarius - Kalypso jedna ogromna pusaaaaaa i jedna pjesmica koja mi još uvijek ne izlazi iz glave:

The world is mine
The world is mine
The world is mine


I believe in the wonder
I believe this new life do can
Like a God that I'm under
There's a drugs running through my veigns

I believe in the wonder
I believe I can touch the flame
There's a spell that I'm under
Got to fly, I don't feel no shame

The world is mine
The world is mine
The world is mine


I've lost my fear to war and peace
I don't mind that (the world is mine)
You took the price and realize
That to your eyes (the world is mine)

Take a look what you've started
In the world flashing from your eyes
And you know that you've got it
From the thunder you feel inside

I believe in the feeling
All the pain that you left to die
Believe in believing
In the life that you give to try

The world is mine
The world is mine
The world is mine


I've lost my fear to war and peace
I don't mind that (the world is mine)
You took the price and realize
That to your eyes (the world is mine)

The world is mine
I've lost my fear to war and peace
I don't mind that (the world is mine)
You took the price and realize
That to your eyes (the world is mine)

I've lost my fear to war and peace
I don't mind that (the world is mine)
You took the price and realize
That to your eyes (the world is mine)


A za one koji još nisu posjetili najluđe mjesto u Hrvatskoj jedna preporuka:
Vi bi na Zrće?

Prije posjeta meni najdražem otoku na svijetu odspavajte tjedan dana u komadu - MOŽDA PREŽIVITE!!!!

- 17:58 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>