Vidjeli smo se jučer…
Nisam dugo čekala… nisam htjela još jednu večer pretvaranja, laži i namještenih osmijeha…
Odvela sam ga na Zrinjevac…tamo gdje je sve počelo…i vratila mu sliku…koju mi je dao kad smo se u 5.mjesecu pomirili…
Nasmijao se i pitao… «Nadam se da možemo ostati prijatelji…»
U trenutku kad sam ja govorila «Možemo» on se već dignuo i pitao: «Ok, možemo sad na cugu negdje?»…
I to je uglavnom bilo to…
Nakon godinu i 3 mjeseca ja sam se nasmiješila i rekla: «Može…»…
Nakon godine i tri mjeseca on je pitao :»Trebamo o tom razgovarati ili je to to?»…
Razgovarali smo…
Ako se četiri rečenice posvećene našoj vezi mogu nazvati razgovorom…
Zaključili smo da nam je ljubav postala navika i da trebamo prekinuti…
Opet je izgovorio ono njegovo sranje koje sam čula već tisuću puta… «Jebi ga, bilo je dobro, ali sve dobro jednom mora završiti»…
Pričaj mi o tome, kao da ne znam…
I to je bilo to…
Pričali smo o sasvim uobičajenim stvarima…on mi je kao i uvijek pričao o sranjima koje su radili njegovi frendovi… ja sam se smijala svojim glupostima…
Ustvari, mislim da nisam uopće čula ništa od onoga što je govorio…
Gledala sam kako mu se usne miču… kao se smije onim svojim prekrasnim osmjehom… kako izgovara neke bezlične, nevažne rečenice… i srce mi se slamalo… na tisuću komadića…onaj dio srca koji sam još imala… koji nije ostao kod njega…
Smijala sam se skupa s njim… uključujući moje klasično zajebavanje…i pitala se «Što je, kvragu, ovo? Tko smo nas dvoje i zašto osjećam da nasuprot meni sjedi potpuni stranac? Gdje je nestala ljubav? Kako nismo prije shvatili da svaka svađa, svaki optužujući pogled, svako sranje koja sam napravila…koje je on napravio polako uništava sve ono što smo imali?»…
Htjela sam mu reći toliko toga….
Da mi je još uvijek užasno stalo do njega… i da mi je jako teško ovo napraviti…
I da me boli zato što se on ponaša kao da smo konstatirali da ćemo danas umjesto u grad ići na Jarun, a ne kao da smo prekinuli nešto što je trajalo toliko dugo…
Htjela sam mu reći da će uvijek imati velik dio moga srca… i da će u meni uvijek imati prijateljicu… i da sam mu sve oprostila… odavno…
Nisam rekla ništa…
Oboje smo glumili tako dobro…
Da nas je netko promatrao rekao bi da smo dobri stari prijatelji… koji se prilično dobro slažu… i upadaju onom drugom usred rečenice…
Ali znala sam da mu nije svejedno…
I on je znao da meni nije…
Jer smo se oboje previše pravili da tako ispadne…
U jednom trenutke, dok mi je on pričao kako je njegov frend po tisuću i prvi put prevario svoju curu, nisam više mogla izdržati…
«Jesi ti ovo jedva dočekao?»
«Molim?»
«Čuo si…»
Počeo se smijati…
«Ova se rečenica mora zapisati…», rekao je bahato me gledajući…
«Molim?»
I tada, u tom jednom trenutku, pretvorio se u iz bahatog kretena u onog dečka kojeg sam zavoljela prije toliko vremena, onog dečka koji me znao voljeti…
«Kako me to možeš pitati?»
«Pa pitam te jer tako djeluješ…»
«Naravno da nisam…Ne mogu vjerovat da me to pitaš…Daj kao da se poznamo mjesec dana…»
Nismo se poznavali mjesec dana… ali upravo smo se tako ponašali…
A ustvari smo točno znali što onaj drugi misli…
Okrenula sam glavu i pitala: « Znaš zašto sam to pitala? Zato što se ti ponašaš kao da smo bili skupa mjesec dana…»
«Ja samo želim to riješiti na lakši način»…
Koji lakši način… Meni je svaki način bio potpuno jednak…
U svakom sam slučaju gubila…ali možda bih se bolje osjećala da je pokazao da mu je još malo stalo…
Ali igrala sam njegovu igru…Mislim da sam igrala čak bolje od njega…
Nabacila sam svoj vječni osmjeh…onaj koji sam toliko izvježbala da izgleda totalno stvarno i nenamješteno… smijala se, zajebavala…
Bila sam ona ista stara nasmiješena vesela cura koju ništa ne dira…
Pružio mi je ruku i otišao je sa osmijehom…
Dogovorili smo se da ćemo se čuti…
Otišao je iz mog života laganim korakom… bez osvrtanja…
Ja se nisam okrenula…
Ja sam jaka, hrabra, mogu bez njega, i uopće mi ne treba…
I lažem ko pas…
Ajde, dobro, bar mi je to uvijek išlo…
Možda mu jednog dana kažem sve ono što nisam mogla…
Možda mu kažem da sam s njim provela najljepše trenutke u životu i da ga nikada, nikada, nikada neću zaboraviti…
Možda kad jednom skinem svoju masku shvatim da sam ga možda trebala zadržati…
Možda mu jednom priznam koliko sam ga voljela…
Znam da mu nisam to dovoljno pokazivala…
Da jesam…možda me ne bi samo tako pustio…
Možda bi se potrudio…
Možda bih se ja potrudila…
Ali ovako je bilo lakše…
Nabaciti svoj najljepši osmijeh… i hrpetinu ispraznih fraza…i otići…
Bez tuge…
Jer ona dolazi kasnije…