Confessions...

15.08.2005., ponedjeljak

Anđelima su pale maske…

Ponekad….razmišljam o sebi…i stvarima koje sam napravila…
I ponekad…ali samo ponekad…
Pitam se «Zašto?»…
Mnogi su me to pitali…Ja sam se uvijek nasmijala, odmahnula kosom i slegnula ramenima…
«Zato…došlo mi je…nemam pojma…»
A ustvari, većinu loših stvari koje sam napravila nisam napravila «zato»…jer mi je došlo…
Nisam bezosjećajna gadura kakvom me neki vide…Ustvari, većina ljudi me voli…ili možda glume…
Možda se na jedan način dive mojoj sposobnosti da sam uvijek vesela, nasmijana… da prijeđem preko svega… da glumim da sam sretna…
Možda su im simpa neke sitne gadosti koje sam priuštila dečkima u svom životu…
Možda im je moj život zanimljiv…
Nemam pojma…
A ustvari nikog od njih zaista ne zanima «Zašto?»…
Zanima ih s koliko sam puta prevarila dečka, s kime…
Koliko sam puta sjebala nekog…
Žele priču…roman…sapunicu…
Glavne likove, mjesto, vrijeme…
A razlog?
Zar je on ikada bio važan?
Pa i nije…
Čak niti meni…
Jer lakše je živjeti kada se ne opterećujete sa previše razmišljanja…sagledavanja činjenica…razloga…uzroka…posljedica…
Kada bismo analizirali svaki svoj postupak, prije ili kasnije bismo shvatili da smo gotovo sve mogli učiniti bolje, pametnije…i da smo toliko puta pogriješili…
Pretjerano razmišljanje ubija…
U najboljem slučaju te baci u depresiju…
Zato sam ja uvijek «vesela»…
Jer živim svoj lijepi, mali, površan život pretvarajući se da me briga, da mi je svejedno, da sam superjaka…
A ustvari i mene zaboli…kada pogledam istini u oči…
I shvatim da se neke moje iluzije rasprsnu kao balončić od sapunice…
I da neki ljudi za koje bih stavila ruku u vatru da me nikad neće povrijediti i izdati naprave upravo to…
I da nisam ja negativka…jer su puno gori oni koji glume nevinašca i okrivljuju tebe…praveći se dobrima i velikodušnima…jer su ti oprostili neke gluposti…
A ja znam…da to rade zato da skinu svoj dio krivnje…da se ja osjećam počašćenom što mi nakon svega nisu okrenuli leđa…
I onda me oni…baš oni…pitaju «Zašto»…
Zato što jedino tako možeš preživjeti u ovom jebenom, hladom, bezosjećajnom svijetu…Tako da budeš upravo takav…
Zašto sam varala dečka? Zašto ga toliko zajebavam?
Na jedan način stvaram neku pozadinu za kasnije… kada on zajebe mene…
Da budemo na istom…. da ne ispadnem ja ona prevarena, naivna glupača…
Jer to nisam… niti sam ikada bila… niti ću biti…
Hoćete da vam odam jednu tajnu? Mislim da je to kasnije upravo došlo…
Neki ljudi kojima sam vjerovala zabili su mi nož u leđa…
I još uvijek me pokušavaju zafarbati glumeći velike prijatelje… i velikog dečka…
Žao mi je, ekipa…
Toliko ste se upetljali u svoje laži da ste okrivili onog drugog kad ste se počeli gušiti…
A ja možda jesam svakakva, ali glupa nisam…
I znate, vaša daljnja gluma me samo nasmijava….
A ipak nisam ljuta…razočarana sam…
Jer su osobe kojima sam se najviše otvorila iskoristile to protiv mene….
Ali nemam pravo optuživati nikoga…jer sam ja ista kao i oni…možda i gora…
Ja nikada nisam glumila sveticu…daleko od toga….
Ali nisam zločesta…
Često uspijem napraviti sranje….sjebem život sebi, ali drugima to nikada nisam napravila namjerno…
Uvijek sam se trudila izvući druge iz neprilika kad god sam mogla…pomiriti ih s dečkom….sa frendovima…
Valjda sam napravila previše sranja da se i meni ne bi počelo vračati….
Vjerojatno zato oni koje sam smatrala svojim «anđelima čuvarima» nisu nikakvi anđeli…
To je moj problem….Imam osjećaj da su svi drugi bolji od mene….i onda se razočaram kad shvatim da su ustvari isti kao ja….
Zato mislim da ću teško ponovo nekome vjerovati do kraja…
Osim sebi…hladnoj, bezosjećajnoj kučki koju boli briga što ju je dečko prevario…i što je to rekao njenoj frendici tijekom neke bolesne uzajamne ispovijedi u kojoj je ona također njemu otvorila dušu i ispričala da ni ja, «njena najboljaaaaa prijateljica» nisam bila tako dobra u našoj vezi kao što je on mislio….
Najtragičnije je što oboje glume jako privržene prijatelje pa je ona meni rekla da me moj savršeni dečko prevario, a on mi je rekao da mu je moja draga prijateljica izlajala neke moje tajne….
Uz neizostavnu rečenicu na kraju… «Ali please mu/joj nemoj reći da sam ti rekla /rekao…»
Ako ćete biti pokvareni, ljudi moji, naučite to barem raditi sa stilom…
Jer zaista ne znam tko je od vas dvoje ispao jadniji u cijeloj priči…
Ustvari, znate šta….. STVARNO MI JE SVEJEDNO……


- 22:36 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>