Ne vjerujem nikom tko bi noćima zvijezdama po meni davao imena...
Moći ćeš ih jako voljeti, ali ih nikad nećeš imati. Moći će te voljeti još više i nikad te neće imati. Daleke i nasmiješene, neuhvatljive, razorne, ni zvijezde ni zemlja neće ostati iza njih. tek sjećanje, nesigurno i samotno, na sretne trenutke, jedine bitne i doista proživljene.
Uvijek sam bila fascinirana zvijezdama…Mogla bih satima gledati u noćno nebo i sanjariti… O ljudima koji negdje tisućama kilometara daleko gledaju to isto nebo… Razmišljajući o tome kako sam uistinu mala i nevažna kad se usporedim sa svemirom…
«Mislim da si u zadnjih par dana postala centar mog svemira», rekao mi je dok smo zagrljeni ležali na velikom trampolinu koji se ljuljuškao prilično udaljen od obale…
Šutjela sam…
«Znaš, stvarno mi se sviđaš…», nastavio je…
«Pa i ti meni…da mi se ne sviđaš ne bih sada bila ovdje…»,šaputala sam mu na uho…
Sviđao mi se… Bože, kako mi se samo sviđao dok sam prstima prelazila preko njegovih savršenih pločica na kojima su se pod svjetlom mjesečine ljeskale kapljice vode….
«Volim te…»
«Molim?», dignula sam glavu i počela se smijati…
«Mislim, ne volim te…Ali osjećam da te sada, u ovom trenutku volim…Ma nemam pojma…
Došlo mi je da to kažem…Ma zaboravi…», svojim najljepšim osmjehom pokušao je izbrisati rečenicu koju je upravo izgovorio…
«Aha…», zbunjeno sam ga pogledala i spustila glavu natrag na njegovo rame…
«Već sam se uplašila da si malo skrenuo…», nasmijala sam se… «Brijem da ti je ono vino udarilo u glavu…»
«Da, vjerojatno…Ali nema veze, baš mi je lijepo bilo zadnjih par dana s tobom…», rekao je tiho…pomalo nesigurno…
Šutjela sam…
«Šteta što ti je došao dečko pa se ne možemo sutra navečer vidjeti…»
«Jebi ga…glavno da je tvoja cura u Zagrebu pa ti nemaš mojih problema», rekla sam pomalo ljutito i dignula se…
Povukao me za ruku i spustio natrag…
«Sorry, znam da smo rekli da nećemo o tome…ali volio bih te sutra vidjeti prije nego što odem…Sigurno nećeš biti tu kada se vratim?»…pitao je sa nekom prikrivenom nadom u glasu…
«Ne, idem desetog…A sutra stvarno ne mogu… Ne znam više šta da izmislim… A i želim na Zrće sa ekipom…Sorry…», odmah sam mu odgovorila…Nisam si željela ostaviti niti sekundu vremena za razmišljanje jer sam znala da je sve ovo potpuno pogrešno…Morala sam pobjeći od toga dok nisam previše upetljala osjećaje…
«Šteta…», razočarano je prošaptao i čvršće me zagrlio…
Trenutak kasnije je lagano izvukao ruku ispod moga ramena i sjeo sa onim zločestim sjajem u očima koji mi se toliko sviđao…
«Nikako te ne mogu nagovoriti?», pitao je i legao na mene…
«Ne možeš…»
«Nikako?», šapnuo mi je uho dok je ostavljao mokre poljupce po mom vratu…
«Ne….»
Kako sam željela reći «Da!»…Kako sam samo željela da zvijezde nikada ne izblijede…da ne dođe jutro…da što dulje potraje ovaj mali savršeni svemir u kojem sam se našla prije 5 dana, u kojem smo postojali samo ja i on…i tisuće malih slanih zvijezdica….njegovih poljubaca…
Zatvorenih očiju upijala sam svaki dodir njegovog tijela… «Molim te…daj da se sutra vidimo..», šaputao mi je između strastvenih poljubaca…
Nisam ništa govorila…Nisam više mogla reći «Ne!»…Zato sam šutjela…i ljubila ga…skupljajući kristaliće soli sa njegovih ramena…
Znala sam da je sada, ovdje bio samo moj…i ja sam bila samo njegova…
Tamo, na obali…200 metara dalje…mogao je propadati čitav svijet…
Dva kilometra dalje moj je dečko sa svojom ekipm pijan ružio po Zrću…
Tristo kilometara dalje, u Zagrebu, njegova je cura brojala dane do njegovog povratka sa mora….
A nas dvoje smo bili tu…pod zvjezdanim nebom, iznad malenih valova koji su nas ljuljali…
Pokušavajući zaustaviti vrijeme…odgoditi ono što mora doći…
Pola sata kasnije on je stajao na rubu trampolina sa rukom iznad vode i mojim badićem u njoj… «Reci da ćemo se sutra vidjeti ili će mi ovo slučajno ispasti…», vragolasto se smijao…
«Baci ga…», smijala sam se i ja…
«Stvarno?», pitao je držeći moj bikini samo za rubove vezica…
«Da…», rekla sam ozbiljno… «Ne mogu…ne smijem…»
«Ili ne želiš?», pitao je razočarano i dobacio mi badić…
«Naravno da želim…ali ne mogu..», rekla sam tiho…
Pomalo se ljutito digao i primio me za ramena… «Možeš…Jel kužiš? Možeš sve što poželiš… Možeš sutra prekinuti tu vezu koja te sputava…Ja mogu ostaviti svoju curu…To «Ne mogu» je najjadnija izlika na svijetu…Mala, molim te…Još sutra… Sada se ne mogu oprostiti od tebe…Daj, ajde…»
«Još sutra…ali popodne…da se pozdravimo», rekla sam…
Poljubio me i pogledao u oči sa takvom iskrenošću da je nisam mogla podnijeti…
«Voliš ga, jelda?»
«Da…valjda…ne znam…», odgovarala sam skrenuvši pogled…
«I ti nju voliš…»
Okrenuo mi je glavu i natjerao me da ga gledam u oči…
«Volim ju, dugo sam s njom i ne znam dal bi imao snage prekinuti to…Ali ti si drugačija…zbog tebe bi možda i mogao…kad bi znao da želiš…»
«Ne, nisam drugačija…Ja sam ženska verzija tebe…Varam osobu do koje mi je stalo, koja mi vjeruje i s kojom sam jako dugo zbog neke bolesne privlačnosti i iluzije koju sam našla s tobom…Lažem mu u oči…I ne osjećam se krivom…Odvratni smo…», viknula sam i zakopčala gornji dio bikinija…
Okrenuo je glavu…
«Mala, ovo s nama ne bi uspjelo u Zagrebu, jelda?»,odsutno je pitao…
«Ne bi…»
«Znam…»
Poljubio me…
«Ali želim te vidjeti sutra…», rekao je, skočio na glavu i počeo plivati prema obali…
Vidjeli smo se sutra…Zvijezde su nestale i vruće kolovoško sunce je sušilo kapljice sa njegovih savršenih trbušnih mišića…umjesto mene…
Sjedili smo na plaži…ja sam u rukama držala njegov mobitel…on moj…
«Može?», pitala sam…
«Može.», nasmijao se…
U isto vrijeme smo stisnuli onu tipku na mobitelu koja je nepovratno izbrisala brojeve mobitela… Dok je na njegovom ekranu pisalo «Obrisano», nasmiješila sam se… Znala sam da nisam pogriješila…Znala sam da bismo u Zagrebu sve samo pokvarili…Znala sam da ću uvijek imati prošlu noć…i zvijezdice…
Zadnji me put poljubio i rekao «Ljepotice, čekam te ovdje sljedeće ljeto… Nemoj da mi ne dođeš.»
Nasmiješila sam se…
Doći ću…
Prosta noć, vjetar njiše zavjese
Tijela dva, na zidu sjenke prave se...
I jedan hotel izvan pameti,
Klimav krevet, čemu kreveti? I moja bijela haljina
jedna boca crnog vina
Dovoljno da odletim do svemira...
Prilika kažu, čini lopova,
Srca zvuk, kao pucanj topova.
Spuštaš grijeh na usne spokojno,
Atmosfera ljulja opojno....
Vremena je malo,
A meni je do tebe tako stalo,
Neka zemlja stane, što se okreće,
Ma tko je pokreće?
Reci je li prijevara,
Ako ljubav prevariš
Jer sutra s njim ću biti isto
Kao s njom i ti...
Boli, boli
Samo njega srce voli,
A bol manja je,
Ako se s nekim podjeli...
Ime mi nemoj govoriti,
Samo će kajanja još stvoriti,
Slučajno je s nekom sigurno,
Ja sam s tobom noćas namjerno....
Jutro ću sresti sama,
Na cesti kad tebi kažem zbogom,
Ali zahvalna sam za tu večer s tobom...
Čista pred bogom....