bromberg

četvrtak, 28.01.2016.

Smak svijeta

A jebote nigdje mira! Nije prošlo ni pet minuta da mi je konobarica (neobična ptičica btw., kad je dobre volje samo što vam ne sjedne u krilo, kad nije - kao danas - nema ni pozdrava a narudžbu skoro pa vam baci na stol) donijela kavu i da sam se, srčeći je (kavu, ne konobaricu!) uz fino pecivo iz susjedne pekarnice, počeo udubljavati u kladioničku ponudu za nadolazeći vikend, kad me slučajni pogled kroz prozor birtije šokirao!

Stižu naime tri gospođe, i nema nikakve sumnje da dolaze baš ovamo. Samo po sebi to ne bi bila katastrofa....da nije riječ (a drugi kontrolni pogled to mi je nemilosrdno potvrdio) o tri profesorice iz obližnje srednje škole, koju sam nažalost i sam jednom pohađao. Prije tih dvadesetak i mrvu godina jedna od spomenutih dama uredno me dvaput slala na ljetnu produžnu, druga....jebiga u tu drugu sam (kao i pol muškog dijela mog razreda) bio potajno zaljubljen, a treća.....e to je ono najgore....treća mi je bila razrednica!

Ali sve navedeno ne bi ni izbliza bilo toliko strašno da odmah krajičkom oka nisam utvrdio slijedeću užasavajuću činjenicu: jedini preostali slobodni stol u birtiji je ovaj ovdje tik do mojeg!

Zapljusnula me paranoidna jeza: usprkos dva desetljeća i tisuća učenika u međuvremenu, babe će me, kad sjednu tu na metar od mene, prepoznat (barem raska i ova kaj me rušila, sasvim sigurno) i počet ispitivat o svemu i svačemu...!? A kako da profesionalni probisvijet ispriča o sebi iole prihvatljivu priču?!

Jebiga, na brzinu sam posakrivao biltene iz kladionice i umjesto njih iz ruksaka izvukao i na stol stavio jednu debelu knjižurinu Petera Esterhazyja. Proanalizirah na brzinu svoju fizičku pojavnost, razmatrajući izglede da sam možda ipak neprepoznatljiv. Činjenica da sam ujutro bio prelijen da se obrijem i da sam zarastao u već šestodnevnu bradu pružila mi je određenu nadu. Kosa baš i ne, čupav sam jednako kao i tada. Hoće li me možda dvadeset kila plusa (jebote kak sam bil mršav u srednjoj!) izvući? K tome nikad nisam bio na godišnjicama mature, pa sam se hvatao i za tu slamku.

Tri dame ulaze. Kreću prema....ma nemrem to gledat, pokrivam lice dlanom, kao fol trljajući oči. Između prstiju uočavam neminovno: zaposjedaju jedini slobodan stol, ovaj do mene. Sreća u nesreći: raska mi je okrenuta leđima, vještica bočno, a treća profa - ona koju sam jedno godinu dana zamišljao golu - licem je prema meni. Pomislih da bi skoro bilo koji drukčiji raspored značio moju konačnu propast i da bih sad već morao odgovarati na neugodna pitanja o svom životu. Ovako se, jebiga, ipak još nekako držim, glavna opasnost je da me sad ova opaka vještica ne skuži nekim perifernim bočnim vidom.

Sasvim pognute glave zabijene u šake buljim u nešto što je pod normalnim okolnostima vjerojatno odlična knjiga, a sad tek zbrka besmislenih hijeroglifa na hrpi tvrdo ukoričenih stranica. Ma u kurac, nemam ja živaca za ovo. Odlučujem zbrisati odavde.

Posrčem svu onu kavu u dva šljuka, iskapim vodu iz čaše, intenzivno se domišljajući kako ću izaći van. Moram proći kraj njih, zajebano je, ali izvizualizirao sam točno kako ću to učiniti! Platit ću potom na šanku.

Strpam knjigu u ruksak, zatvorim ga i ustanem od stola podižući jaknu s naslona stolca, licem okrenut k zidu a leđima kritičnoj grupaciji. Kako ne mogu prema šanku, izlazu i slobodi krenuti natraške, slijedeća faza je ključna: moram navlačiti jaknu u jednoj logičnoj i kontinuiranoj polukružnoj kretnji koja će trajati barem četiri - pet koraka. Nakon toga će me moći vidjeti i razrednica, ali već će biti kasno....pojurit ću prema šanku, ostaviti već pripremljenih deset kuna (dvije kune kusura nek si ona luđakinja uzme za trinkgeld), i tutanj van!

Jedan dva tri....here we go! U jebote, dobro je.....dobro....lakše nego sam mislio....evo navučena jakna.....sve glatko i prirodno......sad ruksak na rame i.......aaaaaaaaaa....kaj je ovo pičku materinu....?!??!

Krck bum tras: smak svijeta.

Uostalom, tako sam ga nekako i bio zamišljao.

Rubom ruksaka zahvatio sam čašu vode na njihovom stolu i srušio je na pod, na putu do kojeg je dobar dio vode završio na suknji moje bivše razrednice.

Jebemmu sad, kraj svijeta ili ne - moram se ispričati....okrenem se....mrljam nešto....."oprostite...ajoj.....jel jako po vama....".....kupim čašu s poda...ostala je čitava....stiže i konobarica s krpom....

"Ništa strašno sve u redu", izgovaraju paralelno dva ili sva tri ženska profesorska glasa....a onda jedan...."Oho....heej....pa to si ti....D.....jel?"....pa se okreće kolegicama...."Moj bivši učenik.....dobar dečko...".....a vještica kraj nje..."Znamo se mi..."...pa se nasmiješi.....konobarica u sebi psuje sve prisutne s naglaskom na mene......dovodi stvari u red.....a raska "Pa što ima s tobom D.....ajd sjedi k nama sekundu.....pričaj....ajd' baš mi je drago...ove druge vidim na godišnjicama....a tebe nigdje.....što radiš?....baš me zanimalo uvijek al drugi mi nisu znali reći....."
.....a zemlja se i dalje ne otvara.

28.01.2016. u 23:03 • 13 KomentaraPrint#

srijeda, 27.01.2016.

Luzerija vulgaris

"A u pičku lepe Zorke!", dreknul je Pivski kad je zaljubljeni par otišel i nas dva luftbremzera ostali sami.
"Kaj je Pivski, nije ti po ukusu, a?"
"A tebi kao je?", uzvrati on. "Mislim boli me kurac", nastavi, "meni je to ionak vuršt i nije moja stvar, al jebote pa bar je ona bila ono....čist okej pametna cura".
Ja sam se na to zadovoljil nedefiniranim osmehom koji sam popratil s dva gutljaja pive - al sam ipak samog sebe ulovil da hvatam svoj odraz u špiglu na zidu birtije, proveravajući za svaki slučaj dal sam dovoljno drukčiji od tog tipa.

Jer ovo je fakat bilo jedva za zdržat. Mala Kristina, naša frendica, na vlastito inzistiranje upoznala nas je naime večeras sa svojim novim dečkom.

S jedne strane mi je drago za malu Kristinu, ženska je bila dugo sama, puno duže neg kaj bi to odgovaralo curi poput nje, fakat je već bila u banani. Al s druge strane jebote....ma bolje bi bilo da šutim, ono...korektnije je.
Al normalno da ne bum skroz šutil hehe.:)

Kristina je, uglavnom, zaglibila s tipom koji fura skupi auto ("kaj verovatno znači da ima mali kurac" - Pivski), dela u telekomunikacijama za velike peneze, zriktan je i zbigecan da povratiš, i čini se u svakom pogledu tolko "kak spada" i ispravan da ti je neugodnjak kaj si uopće u istoj prostoriji s njim. No najgore tek sledi: uspio je naime u pol vure kaj je provel z nama u birtiji (otišli su njih dvoje brzo jer njega smeta pušenje "a verovatno još mora stić i u teretanu" - Pivski) jedno četrnaest-petnaest rečenica započet sa "smatram da", a u još daljnjih deset ubacit svoju omiljenu poštapalicu "jel kužiš u čem je kvaka" popraćenu prijateljsko-pokroviteljskim osmehom, uz povremeno odobravajuće kimanje glavom kad bi u retkim slučajevima netko od nas dvojice kretena slučajno izrazil slaganje s onim kaj je ovaj brbljal.

Žao mi je malo Pivskog. Između njega i male Kristine (ja ju zapravo zovem Kikačica) nečeg je jednom i bilo, ali....hm, kak bi sad to čovek najbolje rekel....on jednostavno za nju nije dovoljno konstruktivan.

"U kurcu si Pivski ak još trzaš na nju", podjebavam ga zločesto. "Ovaj je konstruktivan u vražju mater" :))
"Idi vrit pederu."

U taj čas zazveči moj mobač. Sms od male Kristine! (Čudno kak na moj broj a ne na Pivskijev.)
"Znam kaj sad mislite ti i Pivski al uopće nije tako."
Konzultacije s Pivskim. Pa pišem: "Ma ne znaš ti ništa kaj mi mislimo, baš je simpa, a i ti z njim. Ajd uživaj Kikačica, namesto da se tu doškrabavaš s alkosima. Pusa."
Nakon dve minute stigel je od nje smajlič.

Imam neki filing da Pivski i ja ne bumo večeras brzo doma. Nije zbog Kristine, nama je to vuršt. (A posebno Pivskom.) Nego onak, više općenito. Ili kak bi to Pivski da je tu (a momentalno nije, na wc-u je, riga) ziher rekel slikovitije od mene:...."nek ide sve u pičku lepe Zorke".

27.01.2016. u 21:33 • 9 KomentaraPrint#

četvrtak, 21.01.2016.

Undercover

Ima jedan dio mene, moga "ja"
koji je
(promatrajući hladno i racionalno)
odgovoran za velik dio mojih
propusta
nevolja
neuspjeha
prekinutih užitaka
nezarađenih para
tjeskoba
depresija.

Gledajući isto tako trijezno
on je glavni krivac
za moju nevoljkost i snebivanje
oko mogućnosti
da odrastem do kraja.

Taj dio mene
nećete prepoznati
kad pijete kavu sa mnom
on se ne pokazuje
nije društven
ništa ne govori,
ono što ja pričam
priča i svatko drugi.

Ne....taj djeluje u tišini
neprimjetno se
a odlučujuće
upliće u moje odluke
bira mi prostore
bira mi vremena
bira mi knjige
bira mi ljude
a ponekad mi izabere
i da bježim od ljudi.

Ispričavam se na izrazu
ali
zajebe me gdje god stigne.

Ipak...to je
možda i jedini dio mene
koji mi je drag
i ne pada mi na pamet
da ga pustim da ode
raspline se
ili rastopi.

No way.

21.01.2016. u 13:22 • 8 KomentaraPrint#

petak, 15.01.2016.

Zeitgeist

Spuštam se Kaptolom do Trga
Topla večer, osam i pedeset.
Na onoj autobusnoj stanici
Jedna lepa zbigecana fircigerica
I s njom neki tip
Čije mi se nisu svid'le oči.

Nadvio se nad nju, na rubu je zagrljaja
Ali rub mu nije dopušteno prijeći.
Dok prolazim čujem ju tihu
"...sam bila četrnaest godina u braku..."
I nastavim dole prema gradu.

Misleći tako o njemu, njoj i sceni
Iznenađen skužim da sam već na Cvjetnom
I zicnem u Pif da popijem pivo.

Kroz vrata preko puta, ona od KIC-a,
A bilo je točno devet i jedanaest,
Izašao je čovjek-kinematograf,
Promijenio plakat za sutra i otišao.
Opet nije bilo predstave u devet,
Najmanje tri gledatelja prestrogo je pravilo
Zbog kojeg i sam poljubih vrata nekoliko puta.

I onda ništa, pijem svoje pivo
I mislio sam već završit pjesmu,
A onda spazih tipa: fakat to je on
S očima koje mi se ni sad nisu svid'le
Kako bijesno grabi prema jugu.

Mobitel na uhu, pjena na ustima,
Korak brz i sitan, glas nadrkan frajerski,
A od riječi koje su se čule
"Gadura" i "pizda" bile su najglasnije,
Tamo ispred Pifa u devet i dvajspet.

15.01.2016. u 23:20 • 10 KomentaraPrint#

srijeda, 13.01.2016.

Zoki


Svoj rodni grad
Onaj pod Sljemenom
Rešio je da napusti
Devedeset prve

Njemu koji mrava nije mogao da zgazi
Koji glas nije umeo da podigne
Govorili su da je snajperista
A ako ne on njegov ćale zasigurno

Proklet i uplašen
I bez para
I bez šanse da do njih dođe
Odlučio je da ode

Hteo je u Ameriku zapravo Kanadu
Pa je hteo u Australiju
Ali je na kraju nemajući kamo
Završio kod nepoznate rodbine negde u Banatu

Šest meseci docnije
Doneo je u Nađkanjižu
Osamsto nemačkih maraka koje je ostao dužan
Pa sam ih ja preneo u Zagreb i odneo kome je trebalo

Šta je bilo dalje neću da vam kažem
Tek
Jedno hladno veče ovoga proleća
Dok sam čekao voz na Milanu Čentrale
Negde oko perona dvadesetipetog

Začuh iza leđa poznat dubok glas
"Gde si Kiki stara klošarčino"
I zapanjen ugledah drugara
I šokiran zagrlih drugara

Pa pošto razmenismo naše standardne
Psovke uvrede i ostalo
Kako to već rade najbolji ortaci
Dogovorismo se lako

On će da propusti
Prvi voz za Švajcarsku
Ja ću da propustim
Prvi voz za Hrvatsku

I nas dva purgera
Jedan propisane nacije
A drugi prokletnik (a navodno i snajperista)
Otišli da se natačemo celo veče

Više ne govori kajkavski
Svoje Kristine jedva da se i seća
Ne zna ko igra za Cibonu i Dinamo
Ali Zagreb još uvek ne prestaje da sanja

13.01.2016. u 23:01 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 11.01.2016.

Crni pojas

Problem sa životom je u tome što taj gospodin ima crni pojas svih najopasnijih borilačkih vještina. Ne možemo ga savladati, a ne možemo ni odustati od toga da se s njime povremeno dohvatimo. Jedino što nam preostaje je razviti i usavršiti vještinu podizanja sebe samih s poda na koji nas majstor baci kad god mu se hoće.

Rečenom gosponu omiljena je zabava uvijek nas iznova stavljati pred kojekakve ispite svega i svačega. S obzirom da je moje temeljno iskustvo s tim testovima propadanje, nekako sam izgubio volju za tu igru.

Umjesto toga smislio sam drukčiju zabavu, takoreći protuigru. Suočen s raznoraznim formularima prepunim svakojakih kriterija, standarda i zahtjeva, a u svrhu svih mogućih procjena i ocjena, s formularima dakle koji većinu nas tjeraju u neko ja-nisam, ja-nemam ili ja-ne-mogu, nisam dosad smislio ništa bolje nego da spomenute 'tiskanice', umjesto da ih popunim, uredno nekoliko puta presavijem, napravim od njih aviončić, i nježno ih lansiram pokušavajući autore formulara veselo pogoditi posred nosa.

Ali gospodinu s crnim pojasom to se sve skupa nimalo ne sviđa, pa me tada, s velikim zadovoljstvom a reklo bi se i opravdanjem, složi na pod. S takvog jednog poda šaljem i ovaj post.

11.01.2016. u 17:42 • 14 KomentaraPrint#

četvrtak, 07.01.2016.

Ti...


Gađaš me daljinskim,
praznom limenkom piva,
grudom lanjskog snijega.

Bacaš na mene
stari cosmopolitan
ilustriranu enciklopediju,
svoje golo tijelo.

Leti zrakom
i jedan upaljač,
talijanski rječnik,
mobitel koji si prekjučer kupila.

Pokušavaš me ugušiti
otrgnutom zavjesom,
šamaraš me suzama,
psuješ mi pretke

A bio sam samo
došao da se presvučem,
pojedem sendvič
i odem u grad.

07.01.2016. u 22:17 • 9 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 04.01.2016.

Sam


"Moramo ozbiljno razgovarati. Večeras kad dođeš. Bok."
Rekla i poklopila.

Zvuk iz mobitela ga je smrznuo. Kako ton tako i riječi. A tako se bio obradovao kad je na zaslonu vidio da zove ona, a ne opet onaj davitelj.

'Moramo ozbiljno razgovarati'...otkad zna za sebe nije podnosio tu floskulu. Zapravo, kad bi mu bila upućena imao je nekakav dvostruki doživljaj; nije znao da li da zbriše ili da prasne u smijeh. Jer, u "moramo ozbiljno razgovarati" ima nečeg pomalo tragikomičnog. Primatelja te izjave upozorava se da se pripremi na lošu volju i mračan izraz lica inicijatora razgovora, na čudno naglašavanje i usporeno izgovaranje riječi koje slijede, na neobičnu intonaciju, na hrpu prigovora koji slušatelja bez sumnje očekuju, na dramu. Gotovo da postoje pravila nastupa koji proizlazi iz "moram ozbiljno razgovarati s tobom".

A što je najgore, malo kad to dobro završi. "Što fali običnom pričanju?", upita se.

Ali koji joj je sad zapravo vrag? Nije valjda...nije valjda trudna?? Nije se mogao sjetiti neke u tom smislu rizične situacije zadnjih mjeseci. Bolesna? Pa jučer je izgledala zdrava ko dren, a nije ni spominjala neki odlazak doktoru.
"Možda me.....napušta", pomisli. Ali zadnja svađa koje se mogao prisjetiti datira od prije skoro dva mjeseca, i k tome je bila prilično benigna i sasvim kratka. A uostalom, iznenadne odluke iz vedra neba nisu njezin stil.
Ima on doduše - negdje duboko u sebi zaključan - neki nejasan dojam da će ga ona jednom nogirati. Ali taj dojam kao da se odnosi na još daleku budućnost, na neke okolnosti koje će se neminovno ispriječiti između njih, ali još ni izbliza ne postoje, možda samo u povojima.

Nije više mogao raditi, bilo bi uzalud, misli su mu bile tričetvrt grada daleko. Kako šefa ovaj tjedan ionako nema, smislio je neku izliku za kolege i nestao. Stepenice kojima se spuštao prema izlaznim vratima kao da su bile klizave; mora da mu se samo učinilo ali je ipak hodao opreznije.

A zapravo večeras nije ni namjeravao doći k njoj. To bi joj javio nakon posla; želio je s prijateljima pogledati prijenos Lige prvaka, kod jednog od njih. Uz mnogo piva, naravno. Kasnije bi malo izašli u grad. Ona nikad oko takvih stvari nije pravila probleme, imala je uvijek nešto za raditi, ili bi si pak takvih večeri brzo smislila neku zabavu s frendicama.
Ali sad sve to otpada, morat će otkazati frendovima.

Izašavši na ulicu, kupio je neki sendvič, koji se pokazao odvratnim. Ušao je zatim u jednu birtiju, ali su imali samo mala piva pa je odmah izašao. Ubrzo je pronašao neku drugu.

Bilo je tijesno unutra, puno ljudi i sve u dimu. Pivo je bilo gorko, uostalom ubrzo nakon što je naručio sjetio se da je odlučio da više ne pije tu marku. Ali nije želio gnjaviti konobara promjenom narudžbe.
Ljudi oko njega glasno su pričali ali ništa nije razumio. Osjećao se kao da ga ispod želuca hvata neka hladna ruka. Uzeo je novine, ali ga je susjedni gost upozorio da nisu slobodne, da je tip koji ih čita samo na WC-u. Krajnjim intelektualnim naporom shvatio je da to znači da ih treba vratiti odakle ih je uzeo.

Pio je s mukom još neko vrijeme, u nemoći da u glavi formulira ikakvu suvislu misao. One novine stajale su nedirnute, iz WC-a nije izašao nikakav čitač. Izgledalo mu je da se iz minute u minutu ljudi oko njega sve više izobličuju. Kad više nije bio siguran znači li to 'izobličuju' zapravo 'izopačuju' (pomisli kako bi mu pomogao rječnik, ali njih ne drže po birtijama), ubrza srkanje piva ne bi li što prije odavde izašao.
Ubrzo zatim iz zvučnika su počeli odjekivati početni tonovi jedne od njegovih najomiljenijih pjesama. Učini mu se nepodnošljivim da tako dobra muzika svira među ovako odvratnim spodobama, pa plati pivo kojeg je još u boci bilo za pola čaše te izjuri van.

Bilo je već prilično mračno. Ulična rasvjeta bila je uključena samo polovično, i nije se mogao sjetiti da mu je ikada ovako nedostajala druga polovica svjetla.

U zgradi preko puta nalazila se kladionica i odmah do nje brijačnica. Ušao je u kladionicu, ali odmah i izašao sjetivši se da utakmicu ionako neće gledati. Padne mu na pamet da se za te pare ošiša. Otvori vrata frizeraja i pozdravi, ali ga frizerka dočeka informacijom da su osim ova tri gospodina koja čekaju - naglasi njihovo postojanje laganim trzajem vratom - na redu još i dvojica koja su trenutno u birtiji prekoputa. Odustao je i izašao.

Želio je prijeći cestu na zebri na velikom križanju, ali ga je iživciralo što su svi semafori crveni pa se okrenuo i zaputio uzbrdo. Parkirani automobili uzeli su gotovo sav prostor za hodanje. Kao mali pamtio bi i protiv svoje volje sve registracije svih parkiranih automobila ali se već odavno izvježbao da to ne čini. Pločnik je bio ispljuckan. Vidio je kako gore na vrhu ulice neka žena viri u kontejner tražeći boce; učini mu se da je žena zapravo slikarija na zelenoj površini kontejnera. Neka druga žena izlazila je iz taksija, ali shvati da ne zna što bi s tim podatkom.

Svakim sljedećim kućnim brojem postajalo je sve hladnije a rasvjeta bivala sve slabijom. Pomisli da tako možda ipak i treba biti, sjetio se da je negdje pročitao rečenicu "mrak je stariji od svjetla" i to ga nekako umiri.
Međutim, hladnoća ga je smetala. Je li starije hladno ili toplo, o tome nikad ništa nije čitao. Kućnih brojeva nakupilo se već preko šezdeset, a veliki sat kod autobusne stanice pokazivao je sedam.

04.01.2016. u 22:37 • 7 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2016 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (5)
Ožujak 2016 (20)
Veljača 2016 (14)
Siječanj 2016 (8)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (9)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (5)

Opis bloga

Skribomanija.

Linkovi

Post office

bromberg00@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se