ponedjeljak, 14.05.2018.

~Čežnja za jugom
~


Vi nikako da se odmaknete od te četrdeset i pete - govore nam ljutito. Pa kako da se odmaknemo kad nas baš ta četrdeset i peta sječe po pola - odgovaramo im mi. I kao što obično biva - opet smo u pravu! Štoviše, mnogi od nas znaju ići i niže od četrdese i pete. Eto, konkretno ja. Čitav svoj život živim između četrdeset i treće i četrdeset i četvrte. I nikako da se pomaknem.. Doduše, povremeno uspijem skoknuti malo gore, ali kako skočim tako i doskočim. Tu gdje jesam, sasvim mi je fino. I ne žalim se.
O paralelama govorim, naravno, zar ste pomislili na nešto drugo?

Meni je baš štosno što su na Jadranskoj magistrali, pinku iznad Senja postavili onaj znak koji kaže da upravo tu prolazi četrdeset i peta paralela. Svakog puta kad prozujim pored njega pomislim kako bih morao zastati, makar na minutu-dvije, ali šta'š, nikad se nema vremena. Uglavnom, ako se zaustavite na tom mjestu i okinete jedan sebeslik, bit ćete jednako udaljeni od ekvatora i Sjevernog pola. Ta crta koja prolazi ispod vaših nogu a vi je naravno ne vidite jer uporno odgađate posjet okulisti, razdvaja sjeverni dio sjeverne hemisfere i gle čuda - južni dio sjeverne hemisfere! Tako da je nama sasvim prirodno da smo podijeljeni. Dok se ne izmisli bolja metoda izračuna koordinata - bit ćemo tu gdje jesmo. Tko na sjeveru, tko na jugu, ali u prosjeku - na četrdeset i petoj.

Ipak, ovoga sam puta poželio napraviti retrogradnu diverziju i krenuti malo unatrag. Prema jugu. Kako prepoznati (pravi) jug? Naš jug? Lako - jug počinje tamo gdje rastu šume čempresa. Tamo gdje čempresi rastu slobodno, nesputano, tamo gdje se brče i kočopere, ne zato što ih je netko posadio ili udrvoredio, već zbog toga što tu rastu onako kako najbolje znaju - prirodno.

Često mi bude žao što kod naših ljudi prva asocijacija na čempres najčešće bude - groblje. Kao, čempres je simbol tuge. Što uistinu jest, nije da nije, ali da nije tuge, ne bi bi radosti bilo.

U Orebiću sam. U gradiću Orebiću, na poluotoku Pelješcu. U mirno proljetno predvečerje. Toplo, čeznutljivo, zasićeno mirisima Mediterana koji pune i draškaju nosnice. Na mulu smo, ispraćamo posljednje putnike na trajektu za Korčulu. Nama se ne žuri. Tamo ćemo sutra.



Možda je pomalo nepravedno nazivati Pelješac polu-otokom. Čim izgovoriš to "polu", kao da si mu automatski uskratio veliki dio onoga što on uistinu jest. Možda to sve vrijedi za neke druge polu-otoke, ali Pelješac je čistom omaškom naslonjen na kopno. On je u svojoj suštini - pravi otok. Vjerujte mi, ja kao vrsni otokolog, umijem to prepoznati.



Stvar je u tome da pored toliko slikovitih vinograda na padinama peljeških brda, i tog čudesnog vina, crnog, punog, snažnog, gustog, vina koji ne izaziva pjanost već svojevrsno stanje blaženstva, morate imati neku sponu koja će taj nazovi polu-otok, čvrsto vezati za kopno. Jer, Pelješac na nekom drugom mjestu... ma kakvi, ne mogu to ni zamisliti.

Tu, podno Svetog Ilije, uvijek se osjećam dobro. Ne želim razmišljati zašto je tako, ne pada mi na pamet tražiti uzroke i posljedice. Jednostavno mi je - dobro. Pa neka tako i ostane.
Uz jednostavnu ali slasnu večeru, i kapljicu "onog" vina, polako već pada noć. U Pelješkom kanalu žmirkaju Sestrice. Kao znak da smo na dobrom putu.



Ujutro smo, kao što rekoh namjeravali preko kanala, do Korčule. Do otoka Korčule i do grada Korčule. Sve u jednom. Kada sam išao kupiti karte za trajekt, službenica u uredu Jadrolinije mi je rekla - ako niste s autom, onda vam je bolje ići malim brodom. Kreće pola sata prije trajekta, a iskrcat će vas točno na korčulansku rivu.



Hvala, rekoh ljubaznoj službenici, upravo to nam i treba. Što je najbolje u čitavoj priči, "mali" brod je u vlasništvu drugog brodara, dakle, šoldi za karte će otići u drugi portafoj, ali bez obzira na to, teta u Jadroliniji nam je preporučila ono što nam je zaista u tom trenutku najbolje odgovaralo. Teto iz Jadolinije - svaka ti čast!

U gradu Korčuli na otoku Korčuli, upoznao sam, sasvim slučajno, čovjeka koji je napisao knjigu "Korčulanska brodogradnja u drvu - škveri i meštri", gospodina Nevena Fazinića. U prizemlju njegove kuće, u predjelu grada u kojemu su se, ne tako davno, nalazili škverovi vrsnih korčulanskih brodograditelja, nalazi se jedna, ajmo je nazvati butigica, ali taj prostor više podsjeća na atelje ili galeriju pa ako hoćete, za mene, zaluđenog morem i brodovima, na neku vrstu Ali-Babine pećine. Mnoštvo slika, fotografija, modela starih brodova, simpatičnih sitnica, knjiga, ručnih radova, ma kažem vam, u tih dvadesetak kvadrata, nema čega nema.



I prepoznali smo se po toj nekoj "morskoj" vezi, pa kad smo ušli u razgovor, teme su se samo otvarale i otvarale, jer tu kraja zapravo i nije moglo biti. Nevenova supruga, inače slikarica, vodi taj prostor s mnogo duše i onako kako bi mi rekli "šesta". Taj "šest", ne izgovara se kao broj šest, već više onako kratkouzlazno, brzo - šest, a predstavlja zapravo sklad, osjećaj za mjeru, ljepotu, estetiku. Koja vrijedi ne samo za barku, već i za ženu, naravno.



U međuvremenu, ostalo je u nekom kutku utisnuto more dojmova, susreta i priča s obala jednog, uvjetno rečeno - kanala. Kakve li ružne riječi za prolaz između Pelješca i Korčule koji bi se zapravo trebao nazivati - morskom avenijom. Jug, ovaj "moj" jug, još jednom me onako pošteno "usisao". Četrdeset i peta? Ma koja četrdeset i peta, meni se brate i sa ove četrdeset i treće - ne miče.




četvrtak, 03.05.2018.

~Daorson
~


Za Daorson, drevni grad u Hercegovini, prvi put sam čuo prije kojih desetak godina i moram priznati da mi je odmah na prvu, to zvonko ime Daorson, zazvučalo jako melodiozno, egzotično, pomalo i mistično. Odmah mi se pred očima stvorio onaj lik iz Boney M kako se drmusa, nasrće na mikrofon i artikulirano poručuje okupljenom mnoštvu- By the rivers of Daorson...

Naravno, daleko je Daorson od Babilona, ali opet kad malo bolje razmislim, možda čak i nije. Nama je iz današnje perspektive nezamislivo da su ljudi koji su živjeli na ovim (a i onim) prostorima prije više milenija, igdje putovali. Volimo vjerovati da su po čitave dane čučali u svojim budžacima, pućkali u lulu i gledali u nebo da vide kakvo će sutra biti vrijeme. Putovali su oni, itekako su putovali, vjerojatno i više no što danas putuju mnogi od nas. Pa eto, možda je postojala neka karavana koja je povezivala ta dva grada. Neka mi netko dokaže da nije. Platit ću mu ćevape.

Daorson dakle. Utvrđeni grad, opasan kamenim bedemima koji se nalazi na uzvisini u blizini današnjeg Stoca. Kažu da je star najmanje dvadeset i tri stoljeća. Prije mnogo godina, pronašli su među njegovim zidinama novčić na kojem su uočili ugravirani natpis "Daorsi" i po tom su nalazu zaključili da se očito radi o prijestolnici istoimenog ilirskog plemena koje je obitavalo u područjima južno od rijeke Neretve. Drugi će taj nalaz prihvatiti sa skepsom, ne dovodeći u pitanje da su upravo ondje živjeli Daorsi, već smatraju da je sam grad umnogome stariji. Stariji i od samog sebe, jašta!

Posebno me zaintrigiralo kad su neki treći iznijeli teoriju da samo ime Daorson znači "vrata sunca". Kao daor - door - vrata , a sun - sunce, ofkors! Nema teorije - rekli su četvrti!
I zapravo. često sam razmišljao kako bi bilo dobro uputiti se dolje na jug, pa na nekom od pohoda, onako usput skoknuti do Stoca i vidjeti taj famozni Daorson.

Ali šta ćeš - kako ćeš, kad kroz taj Stolac ne vode nikakvi važni putevi? Ili se zaputiš magistralom prema Dubrovniku ili se Neretvom penješ put Mostara, a taj Stolac uvijek ostane nekako "ta tlane", nedostižan. Stoga sam ovoga puta, s prvim pravim proljetnim suncem, odlučio bataliti i Mostar i Dubrovnik i zaputiti se ne usput, već pravo i to - dvadeset i tri stoljeća unatrag! Kad se već neki stalno vole vraćati dvadeset, pedeset, sedamdeset godina unatrag, pa mogu ja dvadeset i tri stoljeća!

Stolac je bilo pronaći lako, ali kako do tog Daorsona? Stao sam ispred jednog dućana i pitao prodavačicu. Jako ljubazna tetka, sva se obradovala - aaaaaaaa! Vako idete - s desne strane vam je kolodvor, dom zdravlja, most, ali vi morate skrenuti lijevo! Lijevo skrećem? Tako je tako je, imate jedno ogledalo, ne možete falit!

Dobro, rekoh joj i zahvalih, krenuh dalje, prva, druga, u treću neću, milim polako u vrelo hercegovačko podne, ubrzo ugledah i kolodvor i dom zdravlja i most... pa još jedan most, pa rijeku pa slapove pa mlin, pa kafanu, paaaaa kamp, paaaaa.... nema više kuća!? Nema više Stoca! Srećom, vidjeh jednog barbu, kopka nešto u vrtu, a vidi on da i mene nešto kopka.
Daorson? Evo vako, ideš naprijed, pa sa lijeve strane imaš most, ambulantu, spaljeni hotel, ali gledaj s druge strane ogledalo - tu moraš skrenut! Ajoooooj ogledalo - klepnem se po čelu i sjetim se da mi je to ogledalo maločas i prodavačica spomenula, a ja ga skroz smetnuo s uma. Ogledalce, ogledalce, kaži mi ko je najćoraviji vozač na svijetu pa ne vidi skretanje za Daorson!

Bome, ne radujem se u posljednje vrijeme susretima s ogledalima, ali ovo mi je špiglo baš onako - leglo. Skrenuli smo propisno, pod pravim kutem i uz uključen pokazivač smjera, pa smo malo serpentinirali, pa još malo makadamčili i nakon par kilometara dizanja prašine stigli pred jedno proširenje. Zašto ne idemo dalje? Pa to je tu! Kako znaš? Pa ne znam, ali znam da mora bit tu. Dooooobro.

I stvarno - bilo je tu. Mada nisam znao. Ali sam bio siguran. Ajde, neka i ja koji put pogodim u sridu...





Daorson rekoh... Grad, tu je bio grad, uistinu moćan grad s bedemima od megalita, mega-komada stijena koje i danas, nakon toliko stoljeća savršeno prijanjaju jedna na drugu i jedna do druge. Okružuje nas tišina, dan je vruć, svilenkast i miriše na smilje. Vjetar s planine taman onakav kakav treba. Pogled prema dolini savršen. Dolje, u kanjonu, vidljivo je suho korito neke rijeke. Vjerojatno se nakon obilnih kiša napuni vodom. Sad djeluje kao brazgotina u krajoliku.

Na mjestima kao što je ovo, volim osluškivati što mi zemlja govori. Što mi govori nebo, što mi govori sve to. Nisam Indiana Jones niti imam namjeru biti, neću ništa prekapati i tražiti prstenje, novčiće, sveti gral. Ali volim osjetiti energiju tog prostora. Jer nisu oni podizali gradove tek tako, nasumice - ajmo iskolčit particelu i dovest Joku s bageron! A ne, znali su oni pronaći mjesto koje "diše". I tu ostati. I tu živjeti.





Daorson je grad koji je obavijen velom tajne. Tko ga je osnovao, koliko je trajao, zašto je ostao napušten? Mnoge se priče raspredaju, mnoge se teze postavljaju, nitko ne može biti siguran. Kako su tako velike gromade kamenja uspjeli postaviti skladno i precizno? Bez dizalica, viljuškara, bagera? Bez prostornih planova i ishođenja svih potrebnih dozvola? Bez studija uticaja na okoliš. Eh, baš su primitivni bili...





U podnožju Daorsona, slučajno ili ne, u dolini među čempresima, nalazi se Radimlja, jedno od najvećih nalazišta stećaka.









Općenito, sav ovaj kraj je čudesno lijep. Ta rijeka Bregava, koja prolazi kroz grad, heeeej ljudi to vam je ona Modra rijeka Mehmedalije Maka Dizdara. Tko sam ja da kažem iti jednu riječ o njoj? Nakon Maka, ma nema šanse!



A opet, svuda treperi neka tuga. Među ljudima, Rat ovaj, rat onaj, spomenik ovom, spomenik onom, ruše se i podižu, ruše se i podižu, ruše se uvijek i iznova... a gore na brdu, iznad svih stoji grad. Nitko ne zna tko ga je podigao, nitko ne zna koliko je trajao i nitko ne zna zašto su ga svi napustili.


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se