ponedjeljak, 14.05.2018.

~Čežnja za jugom
~


Vi nikako da se odmaknete od te četrdeset i pete - govore nam ljutito. Pa kako da se odmaknemo kad nas baš ta četrdeset i peta sječe po pola - odgovaramo im mi. I kao što obično biva - opet smo u pravu! Štoviše, mnogi od nas znaju ići i niže od četrdese i pete. Eto, konkretno ja. Čitav svoj život živim između četrdeset i treće i četrdeset i četvrte. I nikako da se pomaknem.. Doduše, povremeno uspijem skoknuti malo gore, ali kako skočim tako i doskočim. Tu gdje jesam, sasvim mi je fino. I ne žalim se.
O paralelama govorim, naravno, zar ste pomislili na nešto drugo?

Meni je baš štosno što su na Jadranskoj magistrali, pinku iznad Senja postavili onaj znak koji kaže da upravo tu prolazi četrdeset i peta paralela. Svakog puta kad prozujim pored njega pomislim kako bih morao zastati, makar na minutu-dvije, ali šta'š, nikad se nema vremena. Uglavnom, ako se zaustavite na tom mjestu i okinete jedan sebeslik, bit ćete jednako udaljeni od ekvatora i Sjevernog pola. Ta crta koja prolazi ispod vaših nogu a vi je naravno ne vidite jer uporno odgađate posjet okulisti, razdvaja sjeverni dio sjeverne hemisfere i gle čuda - južni dio sjeverne hemisfere! Tako da je nama sasvim prirodno da smo podijeljeni. Dok se ne izmisli bolja metoda izračuna koordinata - bit ćemo tu gdje jesmo. Tko na sjeveru, tko na jugu, ali u prosjeku - na četrdeset i petoj.

Ipak, ovoga sam puta poželio napraviti retrogradnu diverziju i krenuti malo unatrag. Prema jugu. Kako prepoznati (pravi) jug? Naš jug? Lako - jug počinje tamo gdje rastu šume čempresa. Tamo gdje čempresi rastu slobodno, nesputano, tamo gdje se brče i kočopere, ne zato što ih je netko posadio ili udrvoredio, već zbog toga što tu rastu onako kako najbolje znaju - prirodno.

Često mi bude žao što kod naših ljudi prva asocijacija na čempres najčešće bude - groblje. Kao, čempres je simbol tuge. Što uistinu jest, nije da nije, ali da nije tuge, ne bi bi radosti bilo.

U Orebiću sam. U gradiću Orebiću, na poluotoku Pelješcu. U mirno proljetno predvečerje. Toplo, čeznutljivo, zasićeno mirisima Mediterana koji pune i draškaju nosnice. Na mulu smo, ispraćamo posljednje putnike na trajektu za Korčulu. Nama se ne žuri. Tamo ćemo sutra.



Možda je pomalo nepravedno nazivati Pelješac polu-otokom. Čim izgovoriš to "polu", kao da si mu automatski uskratio veliki dio onoga što on uistinu jest. Možda to sve vrijedi za neke druge polu-otoke, ali Pelješac je čistom omaškom naslonjen na kopno. On je u svojoj suštini - pravi otok. Vjerujte mi, ja kao vrsni otokolog, umijem to prepoznati.



Stvar je u tome da pored toliko slikovitih vinograda na padinama peljeških brda, i tog čudesnog vina, crnog, punog, snažnog, gustog, vina koji ne izaziva pjanost već svojevrsno stanje blaženstva, morate imati neku sponu koja će taj nazovi polu-otok, čvrsto vezati za kopno. Jer, Pelješac na nekom drugom mjestu... ma kakvi, ne mogu to ni zamisliti.

Tu, podno Svetog Ilije, uvijek se osjećam dobro. Ne želim razmišljati zašto je tako, ne pada mi na pamet tražiti uzroke i posljedice. Jednostavno mi je - dobro. Pa neka tako i ostane.
Uz jednostavnu ali slasnu večeru, i kapljicu "onog" vina, polako već pada noć. U Pelješkom kanalu žmirkaju Sestrice. Kao znak da smo na dobrom putu.



Ujutro smo, kao što rekoh namjeravali preko kanala, do Korčule. Do otoka Korčule i do grada Korčule. Sve u jednom. Kada sam išao kupiti karte za trajekt, službenica u uredu Jadrolinije mi je rekla - ako niste s autom, onda vam je bolje ići malim brodom. Kreće pola sata prije trajekta, a iskrcat će vas točno na korčulansku rivu.



Hvala, rekoh ljubaznoj službenici, upravo to nam i treba. Što je najbolje u čitavoj priči, "mali" brod je u vlasništvu drugog brodara, dakle, šoldi za karte će otići u drugi portafoj, ali bez obzira na to, teta u Jadroliniji nam je preporučila ono što nam je zaista u tom trenutku najbolje odgovaralo. Teto iz Jadolinije - svaka ti čast!

U gradu Korčuli na otoku Korčuli, upoznao sam, sasvim slučajno, čovjeka koji je napisao knjigu "Korčulanska brodogradnja u drvu - škveri i meštri", gospodina Nevena Fazinića. U prizemlju njegove kuće, u predjelu grada u kojemu su se, ne tako davno, nalazili škverovi vrsnih korčulanskih brodograditelja, nalazi se jedna, ajmo je nazvati butigica, ali taj prostor više podsjeća na atelje ili galeriju pa ako hoćete, za mene, zaluđenog morem i brodovima, na neku vrstu Ali-Babine pećine. Mnoštvo slika, fotografija, modela starih brodova, simpatičnih sitnica, knjiga, ručnih radova, ma kažem vam, u tih dvadesetak kvadrata, nema čega nema.



I prepoznali smo se po toj nekoj "morskoj" vezi, pa kad smo ušli u razgovor, teme su se samo otvarale i otvarale, jer tu kraja zapravo i nije moglo biti. Nevenova supruga, inače slikarica, vodi taj prostor s mnogo duše i onako kako bi mi rekli "šesta". Taj "šest", ne izgovara se kao broj šest, već više onako kratkouzlazno, brzo - šest, a predstavlja zapravo sklad, osjećaj za mjeru, ljepotu, estetiku. Koja vrijedi ne samo za barku, već i za ženu, naravno.



U međuvremenu, ostalo je u nekom kutku utisnuto more dojmova, susreta i priča s obala jednog, uvjetno rečeno - kanala. Kakve li ružne riječi za prolaz između Pelješca i Korčule koji bi se zapravo trebao nazivati - morskom avenijom. Jug, ovaj "moj" jug, još jednom me onako pošteno "usisao". Četrdeset i peta? Ma koja četrdeset i peta, meni se brate i sa ove četrdeset i treće - ne miče.




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se