Već odavno u meni tinja želja da barem jednom zakoračim i dotaknem svaki otok našeg dijela Jadrana, i ne samo otok, već svaki otočić, greben, hrid ili kamičić, općenito sve što viri iz mora, a ne mrda. Barem svjesno. Pri tom, nije mi samo cilj dosegnuti obalu, rivu ili škrapu, želim se penjati na najviše kote svakog od njih. Istina, trebat će mi malo vremena, no uzimajući u obzir da sam se već popeo na najviše vrhove Čiova, Brača, Hvara, Mljeta, Lastova, Silbe, Drvenika Velog, Malog i još nekolicine njih, ostalo mi je samo, ček ček da izračunam, pišem jedan pamtim pet - evo ga! Tisuću, osamstotina, trideset i šest, uključujući statističku pogrešku. Uf, već sad osjećam da će mi uspon na nju biti zahtjevan. Na pogrešku mislim. Statističku dakako.



Također, odlučio sam da više neću čekati bolja vremena, jer tko čeka najčešće ne dočeka, u pohod krećem odmah, smjesta, iz ovih stopa. Slučajnim odabirom kao sasvim logičan cilj nametnula se Kluda, i to ne neka šiznuta, bezvezna luda, već u glavu - ona Srednja. U Drveničkom kanalu, na potezu od Zaporinovca preko Balkuna, Galere i Pijavice, baškare se čak tri Klude. Mala, Srednja i Velika. Napolitana kupa, akuža ka u trešeti, tri punta za nas.



Eh da, i vrhom Klude Velike svojedobno je gazala moja šandala, tako da onaj broj od gore možemo smanjiti za još jedan. Tisuću osamstotina trideset i pet. Sad će mi bit puno lakše.

Slično kao i starija sestra, Srednja se Kluda ne ističe naročitom visinom, ali nije baš ni za bacit, vrh joj se vinuo do impozantnih dvadeset i devet metara iznad razine mora. Razmišljam glasno, tako zahtjevan uspon iziskivat će postavljanje barem tri visinska logora.

Preplovivši golemo uzburkano more od punte Čiova do njezinih obala, brzim uvidom u meritum stvari, primjetio sam da postoje dva moguća smjera penjanja, sjeverni koji je nešto položeniji, ali najvećim zatravljen, zadračen i ušibljen, te znatno strmiji preko južnog grebena koji je gol i operušan ko konzumna kokoš, bezbrojnim udarima valove s pučine. Uzgred budi rečeno, može li more biti uzburkano ako puše maeštral? Ili jugo? Ili tramontana? Zar ne bi tada uputnije bilo reći da je more uzmaeštralizirano? Uzjuženo? Uztramontanizirano? Oprostite, trabunjam kao po običaju, vraćam se odmah.



Dobro, sad kad sam popio tabletu, možemo nastaviti. Kad bih mogao dronjati i vrteljati se nebom iznad Jadrana, pokazao bih vam da se Srednja Kluda iz visine doima poput velikog leptira. Raskrilio se preko tristo metara a od repa do njuške mjeri obilatih sto. I deset.

Poseban je osjećaj biti na pustom otoku. Mislim, ovo "pustom" moramo uzeti s debelom rezervom, s obzirom na naš antropocentrični kut gledanja. Čovjek, u svojoj samodovoljnosti smatra da ako njega nema na nekom prostoru, onda ničeg nema. Nu!



Tako sam već pri prvim koracima, shvatio da pusti otok buja životom. Odmah su me zaskočile gušterice i to nekakve endemske, crne, zatim opaljeni skakavci pa mravi, a kad sam se donekle privikao na pješadiju, oglasili su se galebovi, čiope, vranci. Ako je suditi po tragovima, na grebenu se skriva pristojan broj nepristojnih kunića.

Nije ni biljni svijet ništa siromašniji, između bezbrojnih grmova kapara, proviruje kadulja, divlja kapula, kupina, a gore bliže vrhu nanizao se red divljih maslina. I to zvuči kao oksimoron, maslina pa divlja. To nema smisla, stoga ispravljam krivi navod - gore bliže vrhu nanizao se red maslina neodređene sorte. Tako je bolje. Čak su i obilato rodile.



Na dijelovima koji nisu prekriveni vegetacijom, uz samo more, na markintama, jasno su uočljive okamine, tragovi života pradavnih vremena.



Netko stručan bi iz ovih oblika vjerojatno razvio čitavu priču, a meni preostaje samo da blejim i pretpostavljam do besvijesti.
Krajem ljeta boje postaju izraženije, nebo više nije onako bjeličasto preprženo kao u srpnju, dobije prepoznatljivu azurnu boju, a divlje cvijeće okiti se zlatnim sjajem.



Za divno čudo, već spomenutih dvadeset i devet metara dosegnuo sam iz kolpa, u jednom pokušaju, tako da sam izbjegao postavljanje visinskih logora.
Stajao sam na vrhu grebena, osvrtao se na sve strane, glumio privremeni svjetionik, osluškivao huk valova koji su dolje tukli u stijene u ritmu Čajkovskog. S povremenim uletima Arama Hačaturjana. Da, da, to je on, definitivno.
Nedaleko od moje krstarice, primjetio sam još jedan usidren brodić. Stajao je na neobičnom mjestu, izložen valovima. Hm, vjerojatno je to neki ronilac, ostavio je brod da se ljuljuška, dok se on ispod mora rekreativno bavi ihtiologijom, htio on to ili ne.
Ostao sam dugo na vrhu, uživao u svakom trenutku. Osjećao sam toplinu na svojoj koži, ugodnu, taman toliku da nije ni hladno ni vruće, kao da te netko drag rukom dotiče.
Nešto kasnije, vratio sam se do broda, ostalo mi je vremena za još jedan mirni kupanjac.



Kad sam odlazio, osvrnuo sam se još jednom prema otoku i učinilo mi se da mi netko maše s onog brodića koji je bio usidren na neobičnom mjestu. Lijepo je vidjeti ljubazne i razdragane ljude. To je taj magični uticaj prirode. Ipak, na drugi pogled sam shvatio da to mahanje sadrži drugačije konotacije. Netko je u nevolji.

Naravno, istog trenutka se u meni probudio duh Miča Bjukenena, pohitao sam prema brodici u očiglednoj nevolji, možebitno i pogibelji. Nije se valjda onom roniocu nešto dogodilo?
Srećom - nije. Iz jednostavnog razloga što nikakvog ronioca nije ni bilo. Na brodiću sam zatekao dvije djevojke. Jedna je imala nježnu svilenu kosu i pjegice na nosu, druga, e sad nemam blagog pojma šta je druga imala. Znam samo što NIJE imala. A nije imala hm, dosta toga.

Englezice su. Oriđinale. Zapelo im je sidro, ne uspjevaju ga otkačiti od dna. Oh, pa to za mene neće biti nikakav problem, objašnjavam im suvereno, znate, dolje under vam je roki dno, nije nikakvo čudo.
Potegnem jednom - hm, ne ide, potegnem opet - vidi vraga, neće! Zamolih ovu djevojku, ne ovu sa svilenom kosom već ovu drugu što je imala sve već što imaju, hoću reći - nemaju, djevojke pod ljetnim suncem, neka upali motor, pokuša zavoziti lijevo-desno, ja ću za to vrijeme držati sidro, trebalo bi popustit. Pametniji uvijek popušta.

Omajgad, dec d sekond problem, veli ona, ne mogu upaliti motor!
Kako ne možeš?
Ma nešto neće.
Neće?
Neće.

Dobro je, razmišljam skoro pa naglas, ovo je već slučaj za Brodospas.

Potežem i dalje sidro, pokušavam, a ova sa nježnom svilenom kosom i pjegavim nosom bodri me i gleda sva ustreptala kao da ispred sebe ima Womenmena. I tako, osokoljen njezinim nastojanjem, osjetim kako se sidro otkačilo i odvojilo od procijepa. Evo ga, viknem slavodobitno, vučem ga gore kao da na udici imam zubaca od sedam kila, a mala svilena skakuće po meni, grli me i ljubi.
Dobro je, rekoh, ajmo sad na sekond problem. Ajmo, slože se i one.

Vrteljam motor, Yamaha pet konja, prilično nova, koji jon đava može bit, gledam osigurač, tu je, drži čvrsto, sve pet, dovod goriva podešen, benzina u rezervaru ima, dobro, potegnem jednom, dvaput, br-br, ali jok! A da nije čok? Spustim ga dolje, pokušam opet i Yamaha kaže - brrrrrrrrr, evo sad ću!
I stvarno, bilo je dovoljno još samo jedno 'm da se začuje pobjedničko bbbrppppppppppp. Super, Svilena je na trenutak ostala zatečena, ali je priliku iskoristila ova druga, sad me ona grli i ljubi, tenkju, tenkju, oooooo, bravo kepten, gud đob, gud đob....

A meni drago, kao ma nije to ništa, sitnica, one zahvaljuju, joooj spasili ste nas. Ajde super cure moje, spasija sam vas, šta je je, a sad moram spasit i sebe. Od napasti.

Pratili smo se do Čelice, one su mi mavale i smijale se, a ja sam samo mava. Dobro aj, tu i tamo bi se nasmija. Od muke. Ježove. Eto ti ga na, kad te oće - neće. Kad te neće-oće. Ko bi ih razumija.

Tu noć je sneveralo
puvalo, grmilo, lampalo
a one dvi Ingležine
spustile se na moje kušine,
cilo vrime su ništo šapjale
i nikako mi mira nisu dale.