ponedjeljak, 12.11.2012.

~Zeleni val powered by ćevapčići
~

Split je jako opasan grad. Najozbiljnije vam govorim. Po danu će stvari funkcionirati još kako-tako, ali prolaziti navečer opustjelim ulicama u širem centru, pogotovo ako ste gladni, zahtjevat će od vas izuzetnu smionost, da ne kažem drskost.
Posebno je kritičan ugao Tončićeve i Matošića ulice, na kojem će vas vrebati nemani ništa manje strašne od Scile i Haribde.
S jedne strane će vas začarati topli miris pičica iz krušne peći kod Žele Jerkova, a ukoliko se nekim čudom i uspijete othrvati sirenskom zovu margarite, napolitane ili kvatro stađone, s druge strane ulice će vas definitivno shrvati ćevap-sačekuša iz Kantuna Pauline.

Na ovome svijetu ne postoji ništa tako odvratno pervezno dobro kao što je miris ćevabdžinice. Nitko zapravo nije spoznao u čemu je tajna, ali toj začudnoj kombinaciji smrada i mirisa koja se poput slapova razlijevaju s užeglih ruzinavih roštilja na ulice grada, malo je tko uspio odoljeti. Štoviše, što je ćevabdžinica musavija, to je miris maščurine opojniji i privlačniji. Altroke trejdmark.

Valja biti realan pa priznati, Paulina je ipak drugačijeg soja. Nije sklepana zbrda-zdola od rashodovanih kioska negdje po gudurama Neslanovca ili Mejaša koji su u pravilu strateški raspoređeni pored zogova za balote. Recimo da bi se u kategorizaciji ugostiteljskih objekata shodno važećim zakonima i propisima mogla strpati u štono bi se reklo - urbane ćevabdžinice.

I upravo večeras, premda sam se samo trenutak ranije zarekao da ću projuriti pored tog vražjeg kantuna brzinom iks zrake ne osvrćući se na nemoralne iznude, našao sam se, ni sam ne znam kako, u carstvu odvratno neodoljivih miomirisa, ispred pulta u kojem me dočekala jedra ćevabdžiničarica.
Izvolite! - zacvrkutala je

Češkajući se po tjemenu, jedva sam uspio izustiti - mmmolim vas jednu porciju, mmmalu...
Tuilvan?
Molim?
Hoćete tu jesti ili za ponijeti?
Za ponijeti dakako...
Dooobro, evo sad će to brzo, što ćemo staviti unutra?
Nakon kraćeg razmišljanja, a uzimajući u obzir mikromalne šanse da još ove večeri u svoju kong-sajz postelju dovabim kakvo pristojno žensko čeljade, odlučio sam se malo usvinjiiti.
Natrpajte kapule, slobodno... i ajvara naravno, mučos ajvaros!

Ćevabdžiničaričine ruke spretno su zapakirale smotuljak s lepinjom i ćavapima najprije u papir, pa u foliju i naposljetku u plastičnu kesicu. Poželjevši dobar tek, ispratila me s osmijehom broj tri do ulazno-izlaznih vrata.
Mada sam bio gladan kao puk, učinilo mi se nepristojnim hodati gradskim ulicama razjapljenih ralja pa sam se odlučio strpiti dok ne dođem do auta. Srećom, Puntić je bio parkiran blizu. Trebalo mi je prilično dugo za razmotati one puste slojeve kojima je ćevabbdžinič.... ma znate koja već, obložila zauljeni smotuljak. Prvi griz izmamio mi je na lice spontani izraz m-m-m-oduševljenja, a s drugim sam već suvereno okrenuo ključem, ubacio u prvu i krenuo.

U društvu tople lepinjice na mjestu suvozača, željno sam iščekivao prvo crveno svjetlo na semaforu da je još malo gricnem, onako usput, sve kao da neću.
Na raskršću kod stare Slobodne, ne one stare stare Slobodne već nove stare Slobodne, otvorilo mi se zeleno, tako da sam brzogriz morao odgoditi za križanje kod rahmetli Jugoplastike. Ništa, i tu je zeleno, pičimo dalje Punto i ja, ostavljamo desno Kman, pozdravljamo Kocunar i evo konačno crvenog svjetla. Je šipak, crveno, otvara se i ovo!
A ćavapi mirišu, mirišu, mirišu za popizdit, ispunili su kokpit i portapak nadasve...

Semafor ispod petlje kod uvjetno rečeno - obilaznice, zaustavi me otprilike u devedeset i devet posto, devet sto devedeset i devet promila slučajeva. Naravno, ovoga se puta dogodio onaj jedan slučaj u deset tisuća prolazaka - idemo dalje! A meni već opasno krulji...
Već sam na početku one debilne šikane kod Mercatora shvatio kako ni od tog semafora neće biti ništa, ali tračak optimizma mi je pružilo saznanje da se približavam dvostrukom križanju u Solinu. Ma nema tog bekrije koji je Solin prošao iz prve!

Eh da, nije ga bilo do večeras. Uglavnom, da ne duljim, ove su se večeri svi mogući semafori od Splita do Mašograda urotili protiv mene, mrkla jesenska noć zazelenila se ko zastava Libijske Džamahirije, a ja ništa drugo nisam želio nego samo jedno jedino jedincato crveno svjetlo da na miru žvaknem tako žuđenu porciju ćavapa!
Kod Kaštel Gomilice već sam izgubio svaku nadu u semafore i shvativši da je vrag odnio šalu zaglumio jednorukog Radivoja. Lijeva ruka na volanu, desna na somunu i vozi Miško! Druga-treća-ćevap-četvrta, treća-ćevap-četvrta! Oooo, pa ovo ide ko podmazano!

U nekom trenutku mi je jedan ćevapčić skliznuo i skotrljao se između nogu, ali svo zlo s time...
I taman, u pola zalogaja, kod benzinske u Lukšiću primjetih nekakva tjelesa u reflektirajućim prslucima. Trenutak zatim, bljesne u mraku crvena palica - STOP POLICIJA, i daje mi mot neka ugibam sa strane.
Eto ti ga na, gotov sam! Kako su me samo primjetili? I ti budalo jedna, jesi li tija crveno - evoooo ti sad crveno, glupane dabili glupane!
Zaustavljam se u sporednoj traci, otvaram prozor - dobra večer, dobra večer, prometnu i vozačku molim!

Nisam brzo vozio majkemi, nisam razgovarao na mobitel, vezan sam, svjetla su ispravna, registracija uredna, samo se ta izdajnička lepinja smijulji pored ručne i namiguje policajcu. Kurbetina jedna! Ali, stoji li uopće u zakonu da nije dopušteno jesti u autu za vrijeme vožnje? Mislim ono baš izričito - za vrijeme vožnje se ne jede! Pa dobro mislim, nisam sad navalio na teću brujeta, nego na najobičnije ćavape!
Policajac nije ni slutio kakva se drama odvija u mojoj glavi, i zapravo uopće nije ni mario za nju, ali vraćajući mi dokumente posvijetlio mi je lampadinom u facu i stubokom se zabezeknuo - Ali, gospodine.... jeste li vi dobro?
Tko ja, odgovorih iznenađeno, pa jesam, savršeno sam dobro!
Ali vaša usta, nos, brada... sve je krvavo! Je li vas netko udario?
Udario? Ma jok! Tko će nasrnut na mene, možda jedino horda Ajvara!
Ništa zato, samo vozite polako i sretno!
Sretno i vama šjor policajac.

Uglavnom, do raskršća u Planome, smazao sam sve ćevape, jedino nisam uspio naći onoga koji mi se stombuljao između nogu još tamo kod Kambelovca.
I zapravo, slučajno sam došao do velikog otkrića. Kako izbjeći zaustavljanja na semaforima, živciranje sa crvenim svjetlima i bezbrižno surfati na zelenim valovima? Jednostavno - kupite ćavape!
Ali, samo one prave rofl


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se