Cordoba, daleka i sama... zapisao je jednom davno veliki pjesnik Federico Garcia Lorca za predivni španjolski grad, a taj mi se stih malčice izmjenjen, sasvim nenadano, ali uporno pojavljivao u mislima dok sam kročio širokim prostranstvima velike planine.

Dinara, daleka i sama...

Ovaj naš svijet prepun je paradoksa koji su toliko preuzeli stvarnost da more puta ostaneš zbunjen što je više "normalno" a što nije, jer kako drugačije objasniti činjenicu da planina koja je dala svoje ime čitavom gorju, planina koja je veća od sebe same, koja je naposljetku izgradila čovjeka visokog, kršnog i snažnog, nije u našoj kolektivnoj svijesti zaživjela kao svojevrstan stožer, piramida, kao srce čitavog jednog prostora obilježenog burama, olujama i prokletim ratovima, planina koja u svojoj utrobi krije tajnu, ali i odgovor na mnoga naša pitanja.

Naši susjedi Slovenci s kojima se ponekad na krajnje primitivan način sprdamo kako su mali i nikakvi, a mi kao nešto strašno veliki - moš mislit, imaju jedan lijepi običaj i želju da se kad-tad u životu popnu na Triglav, najviši vrh svoje zemlje. Mnogi od njih tu želju i ostvare, ne toliko zbog velikih alpinističkih ambicija nego čisto kao simbolički čin.

Bojim se da dobar dio Hrvata uopće ne zna koji je najviši vrh u Hrvatskoj, a kamo li da im je palo na pamet da barem jednom u životu dođu do tog 1831 metra nad morem i da barem na trenutak zastanu i pomisle - lijepa je ova moja Zemlja...

Okej, krajnje je vrijeme da se odmaknem od ovog lirskog raspoloženja i konačno prijeđem na stvar.
Dakle, shvatili ste već - "osvojili" smo Dinaru, točnije rečeno, dogegali smo do Sinjala, najviše kote Lijepe Naše, točku koja je na neki način emocionalni epicentar, u kojoj te nije briga ni za Sabor ni za Vladu ni za sve one koji kradu, jer taj osjećaj koji te prožme kad shvatiš da čitavu svoju zemlju imaš kao na dlanu, a da je iznad tebe samo nebo, gotovo je neopisiv...

Ono što je najbolje u ovoj priči je način kako smo se uopće odlučili za Dinaru. Znali smo da idemo "negdi", ali "di tačno", to nisam znao ni ja sam na kojemu uvijek leži teško breme odgovornosti i odluka hoćemo li na otoke ili potoke, bacat kamenčiće u more ili jezera Zagore, hoćemo li na žestoku planinu ili tek neki dražesni brežuljčić...

U stvari, presudna je bila SMS poruka Male Sirene koja mi je najavila da je spremna popet se na bilo koji vrh (vrhić za Ženu od mota), a kad je već tako, onda je odluka pala u trenu, e nećemo na "bilo koji" nego baš na onaj naj-naj-naj-najbolji!

Spremno smo potrpali veliku toplu pogaču, ementaler, paški trapist, majmunezu, tomijevu buđolu i štakod sla'koga od fešte u naše ruksake, pripremili najbolji energetski napitak od štrukanih limuna i naranči, i premda je proljetno sunce već visoko odskočilo na kristalnom nebu za velike planinarske ture, spremno smo pohitali malom cestom preko Unešića, Drniša, Knina, sve do Kijeva pa onda skrenuli lijevo prema seocu zvanom Glavaš.

Neveliko mjestašce od svega desetak kuća nije dobilo ime po nekom glavonji već po staroj utvrdi iznad sela koja dominira ovim krajem još od 14. stoljeća.



Mada na prvi pogled izgleda izgrađena na nelogičnom mjestu, došavši do nje, shvatili smo kako se sa njenih zidina lako moglo kontrolirati široko polje u kojem izvire rijeka Cetina.



Putokazi na odlično markiranoj stazi odmah su nam dali do znanja kako do našeg željenog cilja imamo četiri sata junačkog hoda, a brzo smo izračunali da za to vrijeme moramo svladati čak 1300 metara visinske razlike. Ipak, ekipa mala ali uigrana pa i razigrana nije ni jednog trenutka posumnjala u svoje mogućnosti.

Klancem kojim je vodila naša staza neprestano je nešto hučilo iz dubine i nikako nismo mogli odgonentuti odakle dopire taj moćan zvuk, dal' od neke rijeke ponornice ili nečeg sličnog. Odgovor smo dobili nešto kasnije...

U međuvremenu smo skoknuli do Stražarske pećine koja se nalazi tridesetak metara od naše staze, čiji je ulaz donekle kamufliran dračom i kupinom. Po kakvim stražarima je dobila ime, nije mi poznato, ali u njezinim dvoranicama ima prostora za jedan komforan stan koji čak ima i izlaz za poslugu!



Nakon pedesetak minuta postojanog, ali ne baš zahtjevnog uspona usljedio je nešto strmiji dio. Tu smo se susreli sa skupinom od dvadesetak planinara iz Slovenije, točnije iz Krškog, koji su u prethodna dva dana propješačili čitavom planinom od sjeverozapada prema jugoistoku. Neki su prohujali pored nas bez riječi, neki su uljudno pozdravili a s nekima smo se i pošteno, onako baš ljudski napričali.

Zaželjevši sreću jedni drugima, Janezi su veselo pohitali dolje prema Glavašu, a mi u donekle sporijem ritmu nastavili strminom po mjestimice neugodnom siparu.
Izbivši na veliki plato i vidjevši putokaz koji nas je ohrabrio viješću da se nalazimo otprilike na polovici puta, shvatili smo odakle je dolazio onaj šum kojeg smo neprestance osluškivali dolje u klancu. Bura!

I to ne neka burica, vjetrić ili lahor koji pirka tek toliko da razblaži vrućinu već vjetrusina koja bi da kojim slučajem ima vozačku dozvolu, platila debele kazne čak i za vožnju u nenaseljenom području!





U planinarskom svijetu postoji nekakvo opće mišljenje da je uspon na Dinaru dosadan i jednoličan, da je u odnosu na neke druge planine Dinara čak i pomalo ružna, ali vjerujte mi - sve su to prazna naklapanja. Možda nije toliko razigrana kao Biokovo ili raskošna kao Velebit, ali to ogromno, moćno prostranstvo, impresionira u svakom pogledu. Dinara pred svakog svog posjetitelja koji se drznuo vinuti u njezine visine postavlja svojevrsan test ustrajnosti. To je jedna od onih planina "lažljivica" koja onima s manjkom iskustva i viškom drskosti stalno nudi neke lažne puteve i vrhove. Nismo na našem putu samo jednom pomislili - aha, to je vrh, hmm... dalek je, ali dobro, izdržat ćemo mi to, a onda kad dođeš do tog "vrha", nekim čudom izroni drugi, još veći, strmiji, nedostupniji. I tako nekoliko puta...



Ona buretina kojoj prijeti odizimanje vozačke dozvole, sa svakim novim metrom visine, sve je više dobijala na snazi. Pouka za ubuduće - uvijek, baš uvijek staviti u ruksak rukavice pa taman temperatura bila i trideset stupnjeva! Nevjerovatno kako se vrijeme na velikim visinama brzo mijenja, ali srećom, vedro nebo bez oblačka dalo nam je novu snagu unatoč tome što stupnjeva Celzijusa u zraku nije dostajalo niti za partiju briškule i trešete.



Nakon sedmog lažnjaka već smo počeli pomišljati da ova planina uopće nema vrh, već da nas hoće nasamariti, vrtjeti u krug i naposljetku baciti u bezdan, ali onda smo krajičkom oka spazili križ i malo lijevo od njega stupić koji je mogao biti sve samo ne fatamorgana.



Zanimljivo, nakon travnate pustinje na nižim predjelima, pred vrhom nas je dočekala prava šuma bora krivulja koji u surovim uvjetima ipak teško može izrasti do košarkaških visina.

I konačno, nakon četiri sata uspona, istina s nekoliko pauza za doručak, zajutrak, marendu i ručak, stigli smo do toliko željenog cilja.
Nakon Svetog brda i Vaganskog vrha, biokovskog Svetog Jure, eto nas i do velikog, najvećeg asa iz špila hrvatskih planina!



U trenu se zaboravlja sav umor u mišićima, sve one sumnje koje su nas mučile nestaju kao nekom čarolijom, beskrajno je zadovoljstvo podijeliti sreću s dragim osobama, kad i bez velikih riječi, samo sjaj u očima govori - uspjeli smo!

U skladu s aktualnom problematikom, napravili smo i popis stanovništva na koti 1831.



I opet ona ista stara planinarska priče - na vrhu planine - tek smo na pola puta.
Ipak, povratak već dobro znanim stazama išao je neusporedivo lakše i dok su moja kraljica i princeza već hitale u daljinu s vjetrom s Dinare u svojim jedrima, ja sam svako toliko zastajkivao i uživao u ljepoti prirode, pomalo surovoj i zastrašujućoj ali ipak jedinstvenoj i vrijednom uloženog napora.



Zastali smo još jednom u planinarskom skloništu "Martinova košara", obnovili zalihe vode i zaključili kako ova velika planina zasigurno u sebi krije ogromnu špilju koja može "progutati" nekoliko nogometnih stadiona, konačno u njenim njedrima izviru i Krka i Cetina koji snagu "Adrion orosa" donose do Jadranskog mora.



Nakon šesnaest kilometara pod nogama, tisuću i tristo metara uspona pa još toliko kotrljanja natrag, pozdravili smo utvrdu Glavaš kao starog znanca, sad već u dubokoj sjeni.



Na povratku kući, uhvatio sam sam sebe kako se smijem širom zatvorenih usta. Nakon čitavog dana provedenog na suncu i orkanskoj buri, usne su mi bile kao zapečaćene, stisnute patent zatvaračem, ali osjećaj vrijedan milijardu Dinara, nisam mogao skrivati.
Pa eto, čak i da se radi o onim prastarim ili možda "pranovim" dinarima, to je osjećaj koji nije podložan inflaciji, a kamo li devalvaciji.
To je to!
Velika planino, hvala ti!