nedjelja, 08.07.2012.

Tri priče

Mnogo je toga u našim mislima, u našim srcima što bi tako rado podijelili sa drugima. Tu neku istinu koju osjećamo duboko u sebi, ali je nismo u stanju izraziti, napisati da bi ona i bila dostupna onima koje želimo s tom istinom obogatiti. Da, to je nedostatak vlastite sposobnosti i nadahnuća, ali ova „krađa“ i posredovanje vrijedno je cilja ukoliko makar jednu dušu takne, pomakne iz letargije, iz ništavila, iz nečinjenja onoga na što smo pozvani.

Prvi tekst sam interno nazvao Priča o mržnji, kao parafraza na iduća dva poznata teksta Siniše Glavaševića – Priča o ljubavi i Priča o gradu. Ovo je izvadak iz uvoda knjige Ivice Relkovića „Zagreb – Međugorje, 113 dana tamnice“. Vjerujem da autor neće zamjeriti ovakvu „zloupotrebu“ njegova teksta.

Posebno apeliram na vas da se u Priči o gradu, poistovjetite sa autorom i Vukovar slobodno zamijenite sa Hrvatska. Kada je Siniša ovo pisao, računao je da će primjer i žrtva Vukovara biti dovoljna za nas koji smo ostali… Mnogo toga se dogodilo od tih dana kada su nastajali ovi tekstovi, potpuno suprotno od onoga što je Siniša i mi svi ostali očekivali. Koliko puta nam treba ponavljati lekciju i koliko smo iz naučenog uložili u budućnost?



Priča o mržnji

No Zli nikad ne uzima udjel samo na jednoj strani. Ma koliko se svakoj strani izvorom zla činila isključivo ona druga, Zli uvijek nastoji biti na raspolaganju svima. Onome tko mu se othrva danas, on nastoji podmetnuti zamku u koju će taj kročiti sutra; onog koga ne pridobije laskavim probicima, njega nastoji zarobiti provociranom osvetom za stradanje koje ga je snašlo od ruke onoga pridobivenog prvotnim.

Na kraju ostaje vječnom Sucu propitivanje koliko je svaki od nas dopustio udjela Zlome u našim činima. U tome nismo, ni pojedinačno, ni kao zajednica, isti. Na svakome je pak, tako i na svakoj zajednici, da u svojim djelima koliko najviše može, u istinski teškim vremenima, isključi udjel Zloga.

Čovjeka-neprijatelja, ma koliko njegova mržnja, bijes i srdžba u svoj svojoj žestini bili sručeni na nas, ipak ne smijemo poistovjetiti sa izvorom zla. On može biti zdušni dionik zla, ali ne kao izvor nego kao pogibelj za sebe i za druge. Ustraje li do kraja u zlu, za se je pogibelj u svojoj konačnoj propasti, a za druge samo u trenutku zlog čina (jer trpljenje mučeništva nije trajna pogibelj).

Jedna je od mnogih (obrana) i obrana vlastita srca od napada mržnje. Dobiti sve bojeve, a izgubiti boj s mržnjom u vlastitu srcu, više je nego poraz u svemu drugom. Ta, našu mržnju ne žive drugi, nego mi sami! Da, njezin pokretač može biti zločin neprijatelja, ali mržnja uvijek i naposlijetku ostaje teret onome čijim srcem zagospodari.



Siniša Glavašević

Priča o ljubavi
Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio, ili bolje da se rodi u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što u ovom vremenu nema dovoljno ljubavi za sve. Uzalud velike kuće, skupi automobili, zimovanje na visokim Tatrama, Garmisch-Partenkirchenima, uzalud skupi parfemi, brifinzi, sve je to izmaglica pravog života. Čovjek se opušta u narkotičnim prijevarama, vjesto izmišljenim tajnim životnim putovima i, kada jednom bude kasno, kada zatvorenih očiju pred vlastitim promašajima dočeka zrelu životnu dob, odjednom shvati da je prekasno za novi početak. Kraj je tu, možda već proviruje iza prvog ugla.

Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću -ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama, ispijenim s prijateljima, s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo, pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da mi umremo sretni.


Priča o gradu

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad? Moje prijatelje? Tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših. I zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još malo mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac. Netko je jednostavno sve ukrao, jer, kako objasniti da ni sjene nema?

Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film. Vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi, prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama, samo skriven da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.


- 19:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se