Branitelj

Pismo premijeru ili
razmišljanja jednog laika !

Kako voljeti sebe toliko a da još uvijek primjećujemo ljude pored nas. Kako onima pored sebe dati toliko malo, a da bi nama bilo dovoljno. Kako biti koristan sebi i svome bližnjem, sa kojim djelom pokazati da ti je stalo, da okruženje u kome živiš bude mjesto sklada, mjesto u kome se prepoznaje prava mjera duhovnih i materijalnih potreba.

Kako kvalitetu i ugodan život čini naše stvarno svakodnevno okruženje bilo kog oblika, očito je, da upravo to treba mijenjati za naše potpuno ispunjenje. Ljudska jedinka, je temelj i početak života, ona jest sam život i zbog koje jest, sve ono što vidimo i što ne vidimo. Ta ista svoju potpunu realizaciju ostvaruje u svojoj obitelji, svojoj okolini, svojoj lokalno sredini kojoj predaje svoju jedinstvenu neponovljivost i od koje prima sve ono što je čini osobom u svoj svojoj punini.

Dakle, na političkim je moćnicima, da čovjeka, za čovjeka izgrađuju na najnižim političkim razinama, i odatle piramidu služenja treba graditi na zdravim ljudskim, moralnim, čovjeku potrebnim zasadama.
…

…


Govorimo o državnoj upravi u našim malim mjestima, o sitnim službenicima i sitnim dušama u našim sitnim općinama. Oni sami po sebi nisu na optuženičkoj klupi zbog takvog stanja, zarobljenici su sustava koji generira sam sebe, a svi kritičari tog sustava, ne mogu ni sebe osloboditi odgovornosti, jer svojom pasivnošću, egoizmom, nespremnošću za jasan kritički stav, spremnošću na nečasne radnje (mito, korupcija) za ostvarivanje svojih ciljeva, dodatno hrane takav sustav.

Na suprotnom kraju gore prepoznatog životnog stava jest, marljiv rad, poniznost, služenje, istina, dobrota i ljubav. Teško ostvarivo, nedostižno, nemoguće, prvi su odgovori tromih, samo sebi okrenutih duša. A stvari su tako jednostavne, lijepe u svojoj jednostavnosti. Zaustavimo se na trenutak u našem djeliću svemira i duboko se zagledajmo u svoje biće, u svoju nutrinu, i biti ćemo radosni od svega onog što otkrijemo u sebi samome. Naći ćemo bogatstvo koje ćemo moći nesebično dijeliti sa svojim bližnjim, i tako ih zadužiti da oni nama vrate na isti način, ne zbog vraćanja dugova, već da ih naučimo sposobnosti davanja.

Istinska sloboda našeg duha i našeg tijela, znači biti oslobođen od svih lažnih, (prividnih) potreba koje oni traže, to ne znači da ne nalazimo svoje postojanje u današnjem vremenu, naprotiv, jedino sa jednim takvim bogatstvom u sebi možemo naći smisao življenja u današnjici, kada je prevladavajuće mjerilo kolika materijalna dobra imaš, kako svoj život učiniti lagodnijim, kako se što 'više' i što 'bolje' zabaviti… Kako uzeti a ne dati ?