Branitelj

U spomen na Daksu




Autor pjesme je mučenik otac Petar Perica

Rođen je 27. lipnja 1881. g. u Kotišini, kraj Makarske. Osnovnu školu završio je u Makarskoj gdje je započeo daljnje školovanje u Građanskoj školi a nastavio ga 1895. g. u travničkom sjemeništu jer je izrazio želju za svećeničkim zvanjem. Već u toj dobi mladi Petar počeo je pisati stihove. Tako je kao petoškolac ispjevao ove stihove u kojima je sažeo sav svoj program:

Kristu služit to je nad sve časti;
Njega ljubit nema veće slasti.
Njega slijedit to je veličina;
Sve je drugo varka i taština!

No ono po čemu je zadužio cijeli hrvatski narod jest njegova pjesma DO NEBESA NEK SE ORI, koju je spjevao još kao 19-godišnji gimnazijalac u Travniku za posvetu hrvatske mladeži Srcu Isusovu 1900. Te se godine 160.000 hrvatskih mladića i djevojaka posvetilo Srcu Isusovu i pjevali su tu pjesmu kao pjesmu posvetnicu. 1904. Petar Perica spjevao je i drugu najpopularniju našu vjersku pjesmu «Zdravo Djevo». Obje ove pjesme ostadoše kroz cijelo 20. stoljeće najpopularnije hrvatske vjerske pjesme. 1901.g. Petar Perica sa 20 godina stupa u Družbu Isusovu. Novicijat obavlja u Velehradu a daljnji studij u Kalksburgu u Austriji, potom u Bratislavi i Innsbrucku. Zaređen je za svećenika 1914. godine. Kao isusovac vrši različite službe u raznim mjestima: u Zagrebu, Travniku, Splitu, Šibeniku i Dubrovniku. Bio je veliki štovatelj Srca Isusova i širitelj ove pobožnosti; živio je veoma svetim životom, tako da su ga još za života nazivali «svecem».

Završio je svoj život mučeničkom smrću. Čim su ušli u grad strijeljali su ga u Dubrovniku partizani bez ikakvog suđenja zajedno s mnogim drugim uglednim dubrovčanima i intelektualcima na otočiću Daksi, 24. X. 1944.

Njegova svetačka ljubav prema Isusu Kristu
i danas odjekuje u riječima pjesme

Do nebesa:

Isukrste srcu Tvom,
s nama naš se kune dom,
dušom tijelom vijek sam Tvoj,
za krst časni bijuć boj!

Ovaj tekst je posuđen sa bloga čiji autor ima više intelektualnog habitusa i strpljenja nego što ga ima moja malenkost, u ostatku materijala otvara neka druga pitanja koja možda nisu za osobe sa nesigurnim životnim stavovima.


(pisan je 21.03.2008.)

USLOVLJENI ČOVIJEK

Nadolazeći uskrsni praznici su me potakli na pisanje ovog posta o ljudima našeg doba i o prevladavajućem, rekao bih dominantnom stanju svijesti većine današnjih ljudi.

Danas ima puno ljudi koji su pod uticajem televizijskih i drugih medija pali u hipnotički trans, jer smatraju ove za autoritete kojima treba vjerovati.
Nenaviknutim da sami razmišljaju svojom glavom, ne postoji istina koja može narušiti njihova predubjeđenja i kondicionirane reakcije. Takvi će čak negirati i ono što vide svojim vlastitim očima.

Individue koje su tako kondicionirane mogu samo kao papagaji ponavljajati mišljenja koja su im sugerirana izvana, implantirana u njihovu svijest. Posljedica toga je da su milioni ljudi danas reducirani na intelektualni nivo jednog majmuna. Oni onda postaju žrtve psihološkog stanja poznatog kao “Leming Sindrom”. Leminzi su mali glodari poznati po tome što prate jedan drugog kad se strovaljuju sa planinskih litica u provaliju. Lemingarstvo je jedan podmukli psihički fenomen koji je prisutan kod većine sisavaca, a može se primjetiti kako kod običnih ljudi tako i kod najobrazovanije intelektualne elite.

Lemingarstvo nije intelektualni fenomen – nego psihološki, i zbog toga ni jedna socioekonomska klasa nije uspjela ostati imuna njegovom efektu. Univerzitetski profesor može biti leming isto toliko koliko i modom opsjednuta tinejđerka. Prvi slijepo prati posljednju teoriju koja je “u trendu”, dok ova druga samo prati posljednji modni stil. Da li ima neke razlike? Nijedno od njih dvoje ne može se odbraniti od sile prirode. Sila stapanja pojedinca sa svojom socijalnom sredinom može biti nesavladiva. Za čovjeka – leminga, logika koja stoji iza neke misli nije bitna toliko koliko je bitan autoritet ili popularnost onoga ko ju iznosi.

Ovaj blog i postovi na njemu sigurno neće biti leminzima ni od kakve koristi, zato što je za leminge negiranje, fundamentalni odbrambeni mehanizam, kojeg oni koriste ne samo radi svoje zaštite od neugodne stvarnosti, nego i da potvrde lojalnost svojim pretpostavljenima.

Njihova vjerovanja i stavovi moraju po svaku cijenu biti na “pravoj” strani. Leminzi jednostavno ne mogu podnjeti teret odgovornosti, ili nelagodnost u društvu, koja ide zajedno sa tim kad čovjek počne razmišljati neovisno od ostalih.

Oni su jedino sposobni ponavljati ono što čuju na televiziji ili pročitaju u novinama. Leminzi ne samo da će koristiti svu svoju energiju da se zaštite od uticaja koji mogu promjeniti njihove dogme, nego se neće libiti ni napasti one koji dovode u pitanje njihova vjerovanja.

Leminzi se užasavaju od pomisli da ih neko nazove ekstremistima ili teoretičarima konspiracija. Ono sto je ironično, isti ti leminzi koji ismijavaju sve konspirativne teorije su prvi koji progutaju najbesmislenije teorije koje se mogu zamisliti, kad su ove prezentirane od strane vlade ili režimskih i koorporacijskih medija!

Pokušati ću objasniti svijest leminga radi oslobođenja od sljepila kojeg su sami sebi nametnuli, mada se nije nimalo lako boriti protiv sila koje su posljedica kondicioniranja, Pavljovljevog refleksa i ljudske prirode. Lanci ideološkog konformizma kojima je čovjek sputan, vrlo su jaki i teško ih je raskinuti. Sa ograničenim sredstvima koja su pojedincima trenutno na raspolaganju skoro je nemoguće natjecati se sa “velikim” medijima, majstorima leminiziranja narodnih masa. Leminzi su već odavno programirani da se klanjaju medijskim autoritetima i vladajućoj eliti. Bez obzira na sve to, moramo učiniti napor da se uspostavi makar jedan temelj na kome će možda nekada u budućnosti moći niknuti istina.

Biti neinformiran ne znači istovremeno biti leming. Svako može biti prevaren.

Evo kako se ljudi mogu prevariti.

Ugledni istraživači iz cijelog svijeta i iz različitih znanstvenih disciplina već desetljećima izvode dobro osmišljene pokuse čiji rezultati opovrgavaju priznatu biologiju i fiziku. Sva ta istraživanja u svojoj cjelini pružaju nam obilje podataka o središnjoj organizacionoj sili koja upravlja našim tijelima i ostatkom svemira.

Njihova otkrića su uistinu zapanjujuća. Na našoj najelementarnijoj razini čovjek nije kemijska reakcija, nego energetski naboj. Čovjek, kao i svaka živa tvar, skup je energije u polju energije povezan sa svim drugim stvarima u svijetu. To pulsirajuće energetsko polje središnji je pokretač našeg bića i naše svijesti, alfa i omega našega postojanja.

Naše tijelo u odnosu prema svemiru ne poznaje dvojnosti - «ja» i «ne-ja» - jer ih povezuje u jedno bazično energetsko polje. Polje utječe na najviše funkcije našeg uma i izvor je informacija koje određuju rast naših tijela. Ono je naš mozak, naše srce i naše pamćenje, ono je nacrt svijeta za sva vremena.
Pričvršćeni smo i vezani za naš svijet, i nedjeljivi od njega, naša jedina temeljna istina jest naš odnos s njim.

Biologija i fizika sve do danas bile su sluškinje pogleda koje je zagovarao Isaac Newton, otac suvremene fizike. Sve naše predodžbe o svijetu i našem mjestu u njemu potječu od zamisli koje su se oblikovale još u sedamnaestom stoljeću, no koje još uvijek tvore jezgru suvremene znanosti - teorije po kojima su svi elementi u svemiru izolirani jedan od drugoga, odjeljivi i potpuno samodostatni.

Ustvari su te teorije stvorile predodžbu o odvojenosti, a iz nje se stvorilo stanje međusobne odvojenosti običnih ljudi, onda nacija i država a sve radi krađe energije malobrojnih osoba iz takozvane elite, koje se danas grčevito bore da zadrže i povećaju akumulaciju svoje moći a time i raspoložive energije za sebe. Sva mudrost politike “demokracije” i ekonomije ide samo u tom pravcu, zadržati i povećati moć i energiju malobrojnih pojedinaca na vrhu.

Zato se nova znanost teško ili nikako ne probija u svijest mase ljudi jer njezino usvajanje ruši jedan od glavnih temelja današnjeg ustrojstva čitave “zapadne “civilizacije, svugdije na Zemlji.

U čitavoj poznatoj povijesti znate li tko je prvi progovorio o tome? Melkisedek prije 4500 godina, Buda prije 2600 godina i Isus prije 2000 godina. Na različite načine pokušali su ljudima donijeti svijetlo istine i razumjevanja. Uspostavljeni sustav religije pažljivo je uklonio ključna znanja i istine koju su oni donijeli na svijet, a promovirao je dogmu i ritual, u svim religijama i crkvama bez izuzetaka. Danas to isto rade sve vlade i državni aparati svugdije na svijetu.

Gledajući danas Isusovo naučavanje od prije 2000 godina i njegovu istinu koju su u ovo doba potvrdili pioniri kvantne fizike kad su stekli uvid u samo srce materije, bili su zapanjeni nad onim što su vidjeli. Najsitniji djelići materije uopće nisu bili materija kakvu poznajemo, te nisu bili nešto određeno, nego ponekad jedna stvar, a ponekad sasvim druga. Još čudnije je to da su često istovremeno bili više mogućih stvari. A najznačajnije otkriće je da te subatomske čestice nemaju značenja same za sebe, u izolaciji, nego isključivo u odnosu sa svim ostalim. Materiju na njenoj najosnovnijoj razini nije moguće rascijepiti na samodostatne malene jedinice, nego je ona potpuno nedjeljiva.

Svemir je moguće razumjeti isključivo kao dinamičku mrežu međusobne povezanosti. Jednom povezane stvari uvijek ostaju povezane, i u vremenu i u prostoru. Pokazalo se da su i prostor i vrijeme samo arbitrarne tvorevine koje više nisu primjenjive na ovoj razini svijeta. Vrijeme i prostor - kakve ih poznajemo - ustvari uopće ne postoje.

Kako to objasniti svijesti čovjeka- leminga, jer kada to oni počnu prihvaćati početi će i ozdravljenje ljudi a sa njima i ovog planeta Zemlje, koji bez toga ide u sigurnu propast.

Danas za vrijeme uskrsnih praznika dobro je podsjetiti se izvornog Isusovog nauka o svijetu jer se nadam da će ga većina lakše razumjeti i prihvatiti od same prezentacije rezultata otkrića nove fizike koja tu istinu samo potvrđuje.
Naravno, treba imati stalno na umu da se to dogodilo prije 2000 godina kad nije bilo moguće ljudima iznositi naučne istine koje su i u današnje vrijeme teško shvatljive većini ljudske populacije, a jezik i poruke su davane u obliku parabola jer mnoge istine u ono doba nisu imale adekvatni riječnik za prenošenje poruka.

...

...Križevi u javnim ustanovama, Haški sud, Jadranka Kosor, Umjetna oplodnja, Krizni porez, Stipe Mesić, ... i sve ove nepogode koje logički nastavljaju ovaj niz ili mu prethode, samo su razumljiva posljedica događaja iz priloga koji slijedi, posebno kada se preko takvih događaja prelazi šutnjom i zaboravom. Zbog toga neka nas ne iznenadi nastavak i novi nastanak tema sličnim pobrojanim, samo sa težim poslijedicama i u prilikama kada na njih nećemo imati mogućnosti reagirati kao što sada možemo?

Dakle prijatelji probudite se,
ili spavate još uvijek?

(Zahvaljujem na materijalu Hrvatskom kulturnom vijeću i Damiru Borovčaku)


66. OBLJETNICA (KOMEMORACIJA) POKOLJA, PALEŽI I PROGONA HRVATA
Zrin, 6. rujna, 2009. god.

Sveto Misno slavlje predvodi pomoćni biskup zagrebački Vlado Košić, 2009 je godina, demokratska Republika Hrvatska, u Dvoru na Uni „demokratski“ izabrana vlast naravno, vratili se „humani demokrate“ i upravljaju lokalnom zajednicom, vrli naši političari upravljaju državom, političari predstavnici nekih manjina obilježavaju neke čudne „ličke“ „ustanke“ i jako se ljute ako im ne dođe pokoji „većinski“ političar, a jučer u Zrinu niti jednog lokalnog ni državnog političara dužnosnika da se pokloni nevinim žrtvama, niti jednog jedinog novinara bilo lokalnog bilo većeg lista, radija, televizije!?
Što li za te „demokrate“ i „slobodne medije“ znači Zrin, slavni Šubići Zrinski, Slavni Nikola Zrinski i Jelena Zrinska, poklanih 213 od ukupno više od 900 protjeranih i raseljenih Zrinjana, konfiscirane im sve i do danas ne vraćene imovine?

Živimo li mi to europsko civilizirano ili pogansko barbarsko vrijeme? Demokraciju ili diktaturu?
Jasan odgovor je dan jučer u našem slavnom i mučeničkom Zrinu!
Zrin, nedjelja 6. rujna - Misnim slavljem kojeg je na temeljima nekad župne crkve Uzvišenja sv. Križa u Zrinu predvodio je zagrebački pomoćni biskup Vlado Košić obilježena je 66. obljetnica stradanja župe Zrin. U koncelebraciji s biskupom bili su i provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Ivica Petanjak rodom iz Zrina, te župnik Divuše, Gvozdanskog i Zrina Stjepan Filipec. Misi su osim vjernika porijeklom iz Zrina, nazočili vjernici okolnih župa, ali i posebna grupa hodočasnika iz Zagreba i Đurmanca okupljena posredstvom interneta. U Zrinu su nazočili članovi Udruge Macelj 1945. i Udruge Hrvatski obrambeni red, koji su zapalili svijeće podno križa i u obližnjoj crkvi Sv. Marije Magdalene.
 
Damir Borovčak


Propovijed biskupa Košića donosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre, dragi župniče, oče provincijale, braćo svećenici, a osobito pozdravljam vas, dragi Zrinjani!
Danas obilježavamo 66. godišnjicu stradanja Zrina, ovdje na temeljima nekad župne crkve Uzvišenja sv. Križa. Sjećamo se kako je tog rujna, točnije dan nakon blagdana Male Gospe, 9. rujna 1943. godine župa Zrin uništena. Među 315 župa naše Zagrebačke nadbiskupije samo je jedna župa koja nema ni jednog župljanina na svojem području, a to je Zrin. Uništeno je ne samo jedno selo nego jedna čitava župa. Tada, te 1943. godine ta je župa brojila gotovo 900 duša, što je i danas prosjek za župe po Dalmaciji, Primorju i našim otocima. Međutim, otada više župa Zrin nema svojih autohtonih vjernika, jedni su pobijeni, drugi raseljeni, župna crkva srušena, srušene i kapele – još stoji ruševina crkve sv. Marije Magdalene na brijegu podno staroga grada Zrina, porušene su i sravnjene sa zemljom sve obiteljske kuće ove župe.

Zašto? – pitamo se.
Zašto? – pitali su se i tadanji župljani, a i današnji njihovi nasljednici pristigli na ovo spomen-slavlje iz raznih dijelova Lijepe naše, kamo su silom bili raseljeni.
Odgovor na ovo pitanje teško će itko razuman pronaći, ali odgovor postoji. On je satkan od mržnje i želje da se zatre sve katoličko i sve hrvatsko. I to baš ovdje, gdje su stolovali slavni hrvatski plemići Šubići, koji su upravo zbog ovog mjesta dobili i naziv Zrinski. Oni su dali mnoge narodne vođe, banove i političare, rodoljube i mučenike. Nije li ime Zrin postalo simbolom cjelokupne naše nacije? Čini se da je upravo u tome odgovor: nije neprijateljima smetao samo Zrin, mrziteljima smeta i ime Hrvat, njima smeta sve što je katoličko i hrvatsko.A kad zlikovci imaju i silu, tada ju iskoriste da provedu svoje krvave naume. I zato je Zrin morao doživjeti svoju zlu sudbinu. I zato je poslije Zrina sličan simbol hrvatskog stradanja postao i Vukovar, a s njim i Petrinja, Hrvatska Kostajnica i toliki gradovi i sela koji su prošli svoju tešku kalvariju, mučeništvo i progon.

Ne samo da je Zrin sravnjen sa zemljom, stanovnici pobijeni ili raseljeni, nego je bila nametnuta šutnja da se ne smije o tome ni govoriti. Imovina je svima – od malog djeteta do najstarijeg starca – bila oduzeta „u ime naroda“ jer svi Zrinjani su za novu komunističku vlast bili „narodni neprijatelji“.
Danas živimo barem u vremenu kada se smiju spominjati hrvatska stradanja, ali živimo na žalost još uvijek u vremenu u kojemu odgovorni zatiskuju uši i ne žele čuti niti odgovoriti na ta stradanja. Postavljam otvoreno pitanje odgovornima u današnjoj hrvatskoj državi: kako je moguće da nitko od protjeranih Zrinjana do danas nije ostvario pravo na povrat očito nepravedno oduzete imovine u Zrinu? Zar ne bi smjeli nasljednici onih koji su ovdje rođeni dobiti pravo na barem svoju parcelu da jednom godišnje stanu nogom na mjesto gdje je nekoć bilo ognjište njihova obiteljskog doma? Ako je imovina neotuđiva i ako se vraća svima kojima je nasilno i nepravedno oduzeta, zar to ne vrijedi i za Zrinjane?

U čitanjima današnje nedjelje Bog nas hrabri, govori nam: „Budite jaki, nebojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!“ Mi smo vjernici, i u vjeri u Isusa Krista okupili smo se ove nedjelje na ovom mjestu stradanja prepuštajući Bogu u ruke odmazdu za nepravde koje su pretrpjeli župa Zrin i njezini župljani. No, drago nam je ovo proroštvo Izaijino koje nas hrabri, koje govori da je Božja naplata blizu, da Bog svojih ne ostavlja! Ako je Bog s nama, onda nas ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove, od njega i njegova Kraljevstva. A što čovjeku koristi da sav svijet stekne, a svoju dušu izgubi? Nama se boriti, braćo i sestre, za duhovne vrijednosti, za svoju dušu, pa će biti onda i zemaljskih dobara, i svega što je potrebno za tijelo. Ako međutim izgubimo dušu, ako izgubimo poštenje, ako srcima zavlada laž i nepravda, egoizam i mržnja, tada je sve uzalud. Bolje je biti i siromah bez ikakvih dobara, negoli bogat materijalno a bijednik bez duše i poštenja!

Danas se, braćo i sestre, molimo za našu Domovinu! Molimo se za njezine vođe, za poštenje, za rodoljublje, za poštivanje svakog čovjeka i njegovih prava! Molimo se da Bog rasvijetli srca našim građanima, vjernicima prije svega ali i onima koji kažu da ne vjeruju, da upoznaju istinu i da se ne boje boriti se za istinu! Ne za svoju istinu, ne za sebičnu istinu, nego za istinu koja oslobađa jer je objektivna i jer je zajedničko dobro cijeloga naroda!

Sveti Jakov u svojoj poslanici upravo o tome govori. On poziva na nepristranost u vjeri. On želi reći kako nije dopušteno praviti razlike među ljudima zbog njihova imovinskog stanja te upozorava da osobito u crkvi nitko ne smije biti privilegiran jer svi smo jednaki pred Bogom. I pita se: „Nije li Bog one koji su u svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva?“ Sv. Jakov želi reći da je najveće bogatstvo pripadati Bogu, po vjeri i ljubavi. Nipošto, po materijalnom imanju. To nije pravo bogatstvo. Zato se mi vjernici moramo boriti da se iskorijeni iz našeg hrvatskog društva svaka podjela ljudi na one koji imaju i one koji nemaju. Na žalost ta je podjela jako prisutna, ali nije kršćanska i mi je ne smijemo podupirati. Ne mogu imati vlast nad drugima oni koji su nemoralni i nepošteni, samo zato što su imućni! To Bog ne dopušta! I ne dopušta da se ikoga ponižava zbog njegova materijalnog siromaštva. Zato: „Blago siromasima duhom“, tj. blago onima koji kao temelj svoga života nemaju materijalna dobra, već svoju nadu polažu u duhovni život, u duhovno bogatstvo, u Boga!

Isus je u današnjem Evanđelju ozdravio gluhog mucavca. Dodirom i riječju „Effata!“ – što znači „Otvori se!“Isus vraća zdravlje gluhom i mucavom čovjeku. On tako daje „gluhima čuti, nijemima govoriti!“ O, Gospodine, i nama danas otvori uši i razriješi jezik. Daj nam da čujemo Tvoju istinu, da ne budemo gluhi za Tvoju riječ, da ne zatiskujemo uši srca na Tvoj govor, već da Te jasno možemo čuti i rado da poslušamo što nam Ti govoriš. Molimo Te, daj nam i dar govora, da ne budemo nijemi, da znamo govoriti, da ne šutimo kad treba dići svoj glas, kad treba ustati protiv nepravde, kad treba reći istinu, nego da Tvoju volju spoznamo i svojim riječima i djelima pridonesemo da se ona oživotvori!

Nije Isus ozdravio samo fizički gluhog i nijemog čovjeka. Njegovo je djelo puno veće. On želi i može ozdraviti i ozdravlja kroz povijest i do kraja vijeka svakoga tko ne čuje niti ne razumije istine, svakoga onoga koji bježi od sebe i stvarnosti, svakoga koji ne može govoriti, koji se ne usudi izložiti za dobro, već radije zatiskuje uši i zatvara usta pred nepravdama, pred lažima i pred zlom ovoga svijeta. No, postoji jedan uvjet da to Isus učini: treba doći k njemu. Mi smo danas, braćo i sestre vjernici, došli k Isusu. Molimo ga da nas oslobodi svakog zanemarivanja istine, svakog zatvaranja pred dobrotom, pravednošću i ljepotom. Molimo ga također za one koji su odgovorni u našem društvu da i njima dotakne uši duše i usta pravde. Da čuju i upoznaju istinu, da progovore već jednom istinito i odgovorno o našim stradanjima. Molimo Gospodina i za sve koji su još uvijek u tami zablude, koji ne razumiju ni Zrin ni njegovu simboliku, koji još uvijek misle na kumire i idole, krive bogove materijalnog bogatstva, vlasti i časti, a ne služenja i odgovornosti pred vlastitim narodom. Molimo za počinitelje najvećih zločina genocida nad našim narodom, za sve koji su bili vođeni mržnjom i koji se i danas skrivaju i glume, da bi se spasili od Božjeg gnjeva. Molimo Gospodina da se suoče s istinom, da ju zavole a odbace laž, da priznaju zabludu i zapute se putem spasenja.

Danas su, braćo i sestre, ponovno pred nama nove prijetnje za naš narod, čije stradanje simbolizira Zrin i ova razorena crkva, na čijim temeljima stojimo, i razorena župa, čiji su se vjernici – još uvijek obespravljeni i bez vraćenog dostojanstva – okupili danas na ovom slavlju molitve, praštanja i vapaja za istinom i pravdom. Zašto su ponovno pred nama teški dani, zar nisu oni jednom za uvijek iza nas?
Dok god oko sebe gledamo nepravde koje nisu ispravljene, bojimo se da smo još uvijek na putu tih istih nepravdi. Nije naime moguće doći na pravi cilj, ide li se u krivom smjeru. Idući u krivom smjeru još uvijek je pred nama cilj propast a ne spasenje.

Mi nismo ovdje kao osvetnici, nama u mislima nije nikakva pa niti najmanja mržnja ni osveta. Kad bi i samo trun bilo kakvog takvog zla trovao našu dušu, ne bismo bili dostojni stati na ovo sveto tlo, na ovo tlo crkve, gdje su se stoljećima prikazivala sveta otajstva, prinosila sveta euharistija Bogu, slavili sveti sakramenti. Naša je pristutnost danas ovdje tiha molitva i ponizna prošnja Bogu koji je jedini kadar promijeniti ljudsko srce, i koji je jedini kadar ispraviti nepravde. No, naše je srce žalosno kad gledamo da ni poslije 66 godina nepravde nisu ispravljene, zlo još uvijek caruje. Ali postoji Onaj koji je pobijedio zlo, Krist Gospodin, naš spasitelj. Njemu se izručujemo i u njemu nalazimo snagu i utjehu. On će nas zaštiti i svima nam darovati mir. Amen.

Biskup Vlado Košić