srijeda, 29.12.2010.

Rani radovi

Evo da se podsjetim gdje sam bio prije nešto više od tri godine (25.listopada, 2010.) kada sam počeo sa ovim svojim pokušajima.
Kao i obično u našem hrvatskom biću, uvijek ponavljamo iste priče, valjda tako i treba da bude, dok se jednom ne ispriča konačna priča. Žao mi je što ne mogu imenovati autora ove pjesme. Pri pokušaju logiranja na dole navedeni blog, nije bilo moguće doći do njega, ali je zato ONOMATOPEJA POSTOJANJA pronađena na drugim prostorima, gdje je branitelj.blog.hr naveden kao izvor. Eto to su te sitne radosti koje nas ispunjavaju kada komadić naše duše prenesemo i podijelimo sa drugima. Ovo su dakle bili moji blogovski počeci, da bi napravio krug do nekog novog početka!


Za danas ću mislim zaključit sa ovim posuđenim tekstom prenesenim sa bloga.http://ruskigaleb.blog.hr/
Provjerom u uvodu rečeno, onako na brzinu, čini mi se da je ovo blog koji vrijedi posjetiti.
Hvala autoru !
Branitelj


ONOMATOPEJA POSTOJANJA

Ne, ja neću šutjeti,
nije u opisu mog životnog puta,
iako krhak kao mlada lozica
obavijena oko trula hrasta
još se opirem usudima
i odolijevam pokvarenim ljudima,
samozvanim ovozemaljskim bogovima
sa zloćudnim mozgovima
koji rafiniranim pokretima
kao u profesionalnih lopova
kradu naše komadiće snova
i posljednje zalogaje ponosa;
Zloban i licemjeran osmjeh
u obuzdavanju našeg prkosa:
njihova je nastrana profesija….

Ne, ja neću šutjeti,
nisu zato upaljene svijeće
mojim precima u kamenitim brdima
i nisu zato vijenci na grobovima
žrtvovanih generacija;
Obvezuju me suze samohranih majki,
udovica bez medenih mjeseca,
izdanih ratnika bez hrane i metaka
u sudbonosnim bitkama,
ostavljenih zmijama i vukovima,
zlotvorima sa okrvavljenim rukama;
dok su Jude u bijelim sakoima
nazdravljali u blindiranim dvorima

Ne, ja neću prešutjeti
i nikad neću pristati na letargiju,
na onomatopeju postojanja…
dovoljno sam ogorčen za ironiju,
dovoljno napaćen za procesiju,
nedovoljno mlad za bijeg i strah,
i prekonzervativan za ,,bijeli prah,,
Mene nećete naći u poljima suncokreta
i okrenut sam uvijek protiv vjetra,
moje vjetrenjače ne pokreću bure i juga:
rade na pogon od suza, radosti i tuga,
I ne, ja nikada više neću prešutjeti;
ja neman vremena pokoren živjeti.

- 14:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 25.12.2010.

Ja sanjar

BOŽIĆ 2010

(Iv 1,1-5)
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Riječ, šta je to, šta s njom da radimo, kako da je upotrijebimo?
Riječ je oružje, pa i oruđe svakog od nas koji svoje srce držimo na dlanu, i kažu:
Evo vam moje srce šta želite više, ove riječi su moje srce, to je jedino moje bogatstvo.

Pismo iz jednog sna

Što je vas učinilo kandidatima za prijem ovog pisma, koje vaše strasti vas vode za isti stol. Hrvatska i njezina dobrobit je naša zajednička odrednica i ugroženost državne suverenosti i nacionalnih interesa je nešto što vas mora ujediniti. Ima među vama novih lica koji politiku nisu doživljavali područjem svoga djelovanja, što je možda glavni razlog da izlaz iz ove političke paučine, u koju smo svi zapleteni, ne vidimo svi na isti način. Opasnosti su različite, kao i putevi i metode kako se tome suprostaviti.

Ograničavaju vas vaša sjećanja, spoznaje o drugome, ili možda krive spoznaje. Ograničavaju vas možda tipične ljudske mane koje ste, za potrebe općeg dobra, pozvani da suzbijete u sebi, te ovom projektu date najbolji dio sebe. Vaše različite jake osobnosti dovode vas za isti stol. Time je veća vaša odgovornost, koja je proporcionalna vašim nastojanjima i lucidnošću, sa kojom promišljate sadašnji trenutak hrvatske zbilje.

Dosadašnja, uglavnom neuspješna, nastojanja mnogih od vas, dobrodošlo je iskustvo i razlog više za okupljanje na jednom zajedničkom modelu u kome nitko od vas ne gubi vlastiti, kao ni politički identitet. Paradoks je zajedničkog, odnosno dijeljenog nastupa upravo taj, što vam to može priskrbiti mjesto i ulogu u hrvatskoj politici, usudio bih se reći i povijesti, koja vam je kao samostalnim akterima bila nedostižna.

Nije vrijeme za velike fraze i bombastične pamflete, vremena su takva da nas sama pragma i jasnoća misli i namjera, te odlučnost prije svega vode željenom cilju. Od vas se samo traži da umrete sebi a živite Hrvatskoj i zauzmete pozicije u Hrvatskoj politici kakve Hrvatska a vjerujem i vi zaslužujete.

Ovo je poruka i pismo malih ljudi, ali isto tako i poruka iz duše napaćenog hrvatskog puka koji su tako potrebni vjere i vizije boljeg sutra, vi im to možete i morate ponuditi. Ovo nije pismo nekoga među vama, ali vjerujem da jest svakoga od vas, kao što je i svakog hrvata i hrvatice, odnosno građanina koji Hrvatsku doživljava kao svoju domovinu i stoga se svakom od vas obraća ravnopravno i odgovorno sa zahtijevom da učinite sve da ova inicijativa urodi plodom. To od vas ultimativno zahtijeva velika većina hrvatskog naroda.

Pisac i inicijatori ovog pisma javljaju se u dobroj vjeri, svjesni svih sumnji i možda odbijanja i negativnih konotacija koje ovo može izazvati. U tom slučaju nemojte odbiti ovu inicijativu bez da ponudite kvalitetniji protuprijedlog zajedničkog okupljanja, odnosno ponude u kojoj će Hrvatski narod prepoznati nacionalne i osobne težnje. Sve druge opcije, naročito samostalnog nastupanja na predstojećim parlamentarnim izborima hrvatski vam narod neće oprostiti, možda potvrda toga dođe ranije nego što se nadate.

Samo mali podsjetnik našega identiteta i onoga što jesmo, neka bude izjava našega blaženika Alojzija Stepinca: 'Bog ne trpi one koji miruju, a predodređeni su za borbu.' I zato prijatelji i braćo moja nemojmo mirovati, neka nas veličina i žrtva našega blaženika podsjeća koliko je mala razlika između zaborava i vječnosti.

Voli vas vaš hrvoje horvat, ne zamjerite mu, on je samo nepopravljivi sanjar, ovo je samo njegov način da bude svoj!

- 19:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 08.12.2010.

Kip domovine

Hvala jednoj Zdravki, ovo je tu u njezinu čast!


U katedrali jedne teške noći .
uđoh tiho i priđoh do oltara ,
sa zvonika jecahu zvona stara ,
htio sam duši molitvom pomoći .

...Kad tamo pri tamnom visokom odru ,
jedna žena gledaše u daljinu .
Tri su joj boje ovile haljinu
prepoznah crvenu , bijelu i modru .

I reče mi tiho : moli se sinko
nad nama pletu neke čudne niti ,
Hrvat je opet tako teško biti .

A . G . Matoš - Kip domovine

- 12:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se