Branitelj

Ova pjesma je nastala u vremenima nade,
dok su sjećanja bila još svježa,
dok je srce boljelo još jako,
dok smo svi još vidjeli neku drugačiju budućnost.

Ova pjesma je govor majke i supruge,
kada se pronađene kosti oca i muža i njihova sahrana doživljavaju kao novi gubitak.

Ova pjesma je jedna od mnogih neispričanih priča.

Ova pjesma je poklon prijatelja koji nije slijedio zakonitosti pjesničke forme,
ali je slijedio zakonitosti srca.


S i n e V u k o v a r a

Tamo gdje žito ko sunce sja,
Tamo gdje dunav ko more se blista,
Tamo gdje sam živjela,
Tamo je ostala ruža jedna.

Ostala je vedra i vječna,
Prepuna ljubavi i čežnja,
Ostala je jedna kaplja rose,
Uspomena koju moje grudi nose.

Tamo sam se rodila,
Tamo živjela,
Tamo sam se zaljubila,
I tamo sam dio srca izgubila.

Izgubila sam cvijet bijeli,
I izgubila života dio,
Izgubila sam i svoju njivu,
I svoju zvijezdu vodilju.

Ubiše mi oni dušu moju,
Spržiše mi žito zlatno,
Ugasiše mi sunce sjajno,
Raniše mi srce trajno.

Ali dočekat ću i ja zoru svoju,
Vratit ću se svome domu,
Obnoviti ću srušen dom,
I poklonit ću život sinu svom.

Uzdignuta ću čela po zgarištima hoditi,
Iz inata ću prestat plakati,
Prigrlit ću ponovno svoj Vukovar,
I sve što je ružno bacit ću u zaborav.

Mičite se dušmani iz moje ravnice,
Gubite se ubojice naših muževa i djece,
Bježite brzo iz Vukovara i okolice,
Jer evo dolaze majke i udovice.

Evo nas dolazimo po svoje najmilije,
Dolazimo po naše uništeno cvijeće,
Dolazimo vratiti žitu zlatan sjaj,
Dolazimo našoj ravnici u zagrljaj.

U nama je ipak ostalo sjeme zgaženih cvijetova,
S nama je ostao i dio našeg žita,
Ostala je i jedna iskrčena njiva,
Da donese ploda i da vrati sjaj,
Onom što je bilo nekad i što se zvalo Vukovar.

Gonite se tamo, idite do vraga,
Svi oni koji i tako niste iz moga grada,
Svi oni koji ste ubili mog brata,
I oni koji ste rastavili sestru od brata.

Gonite se tamo daleko preko Drine,
Jer niste zaslužili niti da gledate naše njive,
Niti da vas naše sunce grije.

Nedamo vam više dušmani kleti,
Niti kaplju naše rose,
Niti zrna našeg žita,
Nit ognjišta našeg,
Nit komadića obale s naše strane Dunava i rita.

Nedamo vam ništa, jer ste nas izmijenili,
Od nas ste napravili zvijeri,
Naše ste muževe mučili,
Našu ste djecu silovali,
Naše ste crkve popalili,
Groblja razorili,
Majke ste ucvilili,
Sve ste, sve, baš sve uništili,
I u crno ste Hrvatsku zavili.

A ti sine, ne roni mi suze,
Ustani i posadi one bijele ruže,
Izrasti mi i ti malo brže,
I dokaži se svome tati,
Da si čovjek ko što je i on bio,
Da se s tobom može ponositi i tvoja mati

Čuvaj se sine,
Čuvao te dragi Bog,
Čuvaj svoje sestre,
I nedaj da se zaborave na oca uspomene !!!

D.Ljubičić, 20. Svibanj, 1998 god.
02 sata i 30 minuta