petak, 26.02.2010.

E moj Ivo

Ovih dan se zabavljamo lociranjem obaviještajnog podzemlja, a u međuvremenu mi na uvid dođe tekst u drugom dijelu ovog posta, pa mi se nameće pitanje, Jeli i ovaj tekst dio obaviještajnog podzemlja i jeli osvrt na događaj koji on obrađuje (u ovom slučaju kazališnu predstavu) zaslužuje isto tako kritički osvrt medijske javnosti i onih kojima je pravda tako prirasla srcu. Uostalom što to sadrže ti tajni ili polutajni dosjei koji sada izazivaju prijepore. Ima li u njima istine koje se ne sviđaju obaviještajnom nadzemlju i jeli u toj istini čitav problem, odnosno jeli na istinu ima monopol samo onaj tko ima moć.

Nazvati sebe demokratom i sustav kojemu služiš demokratskim, ne znači da on i jest takav. Razlika u količini patnje i nepravde trebala bi biti izrazitija i vidljivija između sustava koje zovemo demokratskim i one koje tako ne doživljavamo. Dakle stvari su prilično subjektivne i sud nam je očito zatražiti od Nekoga većeg od nas.

Legitimitet i legalitet, dva su različita pojma, a i pravda koju čovjek dijeli vrlo je upitne kvalitete, a slovo uredbi, zakona, propisa i kakvih li sve pisanih tragova o tome kako se trebamo ponašati, samo je odnos moći jedne grupe ljudi nad drugom grupom ljudi koji tu moć nemaju, odnosno ako samo jedan od nas treba pravdu koja nije nekakvom uredbom propisana on je mora konzumirati ukoliko ne ugrožava nečije drugo pravo.

Mogu li se suhoparnim riječima pokriti sve ljudske sudbine, pa i one najmanje i najjadnije, mjereno ljudskim mjerilima i izbrisati iz svakog srca nepravdu, a što nam je i glavni cilj zar ne, jer Čovjek je svrha i razlog sviju stvari.


Koliko osoba će biti smijenjeno jer su organizirali djeci gledanje kazališne pornografije?

Marin Miletić

Prijatelji i čitatelji. Kolega novinar sa portala e-rijeka Zvonimir Peranić izvrsno analizira kazališnu predstavu Lizistrata u posrnulom HNK-u riječkom. Preporučam svima detaljno pročitati. Jedino u čemu se prevario gospodin Peranić je to da će vjernici šutjeti na ne samo sodomsku predstavu, nego i na očigledno kršenje pozitivnih zakona u Republici Hrvatskoj. Za čitatelje koji neće pogledati navedeno pomračenje kazališnog uma pišem i ove riječi.

Zašto se događa devijacija umjetnosti? Iz istog razloga radi kojeg su neki bendovi odlučili lamatati spolovilima po pozornici i zabijati si u slobodno vrijeme razne predmete u stražnjice. To dakako, svim razboritima je jasno, s glazbom nema nikakve veze, ali ima veze sa marketingom. Raja naime je toliko ispijenog mozga da je ono što je granično i grešno više hrani od onog što je mudro i poželjno. Predstava govori o ženama koje muškarcima uskraćuju spolne odnose kako bi isti potpisali mirovni sporazum. U predstavi glumi dijete od 11 godina. To dijete promatra gola tijelesa glumaca koji su odavno prodali ono vrijedno za ono raspadljivo. Svi postojeći zakoni brane navedeno, čak bi tako maleno dijete trebali biti u vlastitom domu poslije 20 sati, ali tko pita za zakone kada vlada pornokracija u našem kazalištu Ivana Zajca.

Dok mi profesori strepimo načinu gledanja učenika da te ne bi netko pogrešno shvatio, glumac u navedenoj falusnoj predstavi drži dječaka za tijelo dok mu falus pokazuje kako je to jedina glava koju isti ima. To jadno dijete promatra bludne glumačke igre nespremne za dijete koje bi trebalo glavu razbijati hoće li stići pročitati lektiru u 5 razredu osnovne škole. Istina je ta, da živimo u društvu pravde (e moj Ivo!) onda bi proradile mjerodavne institucije i navedene loše roditelje dobro kaznili kako nikad više ne bi ponovili takvu glupost, a djetetu bi omogućili pedeset sati stručne psihološke pomoći. U društvu u kojem je protuprirodni blud vau i supač, dolazi do seksualizacije svega. Čokolada se ne može prodati ako ju ne reklamiraju hot djevojke koje dvanaest sati dnevno ne izlaze iz teretane, a usto svaka ima iza sebe barem šest plastičnih operacija. U riječkom posrnulom kazalištu elitistička društvena struktura je rezala tortu od muškog spolovila zadovoljno se smješkajući nazdravljujuči pjenušcem razuzdani u svojoj bludnosti.

Pornokracija naše Hrvatske nam donosi nove mutirane oblike hrvatskih političara koji u jednoj osobi objedinjuju kurvu i političara. Europa je na koljenima. Hrvatska je na koljenima. Anomalija društva je toliko uznapredovala da se ne bih iznenadio dolasku Gospodina. Iako je Pismo jasno, to ne zna nitko, nego Otac, vrijeme je sve trulije, a vonj je sve snažniji. Žalosna je publika koja vrišteći umire od smijeha na svaki spomen muškog ili ženskog spolovila. Prizemna je primitivnost takozvane elite koja degradacijom čovjeka misli da slavi slobodu, slavivši grijeh, Sodome i Gomore današnjeg vremena. Plitki su glumci koji lamentiraju nad meritumom životinjskog svijeta budući da je samo životinjama i njihovoj animalnosti svakominutno na pameti Kamasutra. Mi, drage sestre i braćo, prijatelji, mladi, trebamo dopustiti Isusu da živi u tijelu, za koje kaže Pismo da je hram Duha Svetoga. Trebamo izgarati vratiti Ljubavi dostojanstvo. Kršćanska ljubav uključuje tjelesnost, ali naša tjelesnost je protkana smislom, a ne besmislom. Isus nas poziva da osobu poštujemo u njezimom tjelesno-duševnom ustrojstvu, za razliku od bludnika koji spolni čin, ili spolni organ proglašavaju kao čin, djelo identiteta. Istini govoreći sada je valjda svima jasno kako bi intedantica Orešković trebala dati ostavku. Ako građani imaju iole razboritosti, zatražit će se u javnosti i ostavke svih onih koji su omogućili da ovakva kazališna pornografija uđe djeci osnovnih škola u pretplatu. Jer, ako već živimo u društvu gnjusnog kapitalizma, zar i našu djecu moramo hraniti prljavom pornografijom radi šake eura. Neki su svoju dušu prodali vragu. Zato će i položiti račune kada dođu ispred Gospodina.

(p)ostanite Kristovi!
Marin Miletić


- 13:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 03.02.2010.

VAPAJ IZ NUTRINE


ili Odbijam zaboraviti

(pročitajte ovaj post do kraja, učinite taj napor iz zahvalnosti prema potpisnici ovog teksta, to je najmanje što možete učiniti za nju i za sebe, svi dodatni komentari su suvišni)


Sjedim za knjigom i pokušavam učiti... jednim uhom osluškujem Dnevnik... misli ponovno odlutaše.
Opet uhitiše naše branitelje.
Srce to više ne može izdržati... duša vrišti. Ako je meni, običnoj studentici tako, pitam se što nam očevi Domovine proživljavaju gdje god da su.
Kako li je tek onom branitelju koji je prolio svoju krv, a dijete mu se zbog raznih „kukolja" srami očevog braniteljskog statusa?
Kako li je tek onoj majci čiji se sin nikada nije vratilo?
Kako li je tridesetogodišnjoj odvjetničkoj vježbenici koja još uvijek ne zna za sudbinu i grob svoga oca.
Postavljaju li si drugi pripadnici našeg naroda ova pitanja?
Što je i vama hrvatskim medijima?!
Znate li da se u Haagu odvijaju ključni trenutci i ključna suđenja za cijelu nam Domovinu, a u izvještajima dobijemo riječ - dvije mjesečno?
Gdje Vam je želja za istinom i slobodom izvještavanja?
Zašto ne objavljujete neke priloge i pri tome sankcionirate svoje novinare.
Nije li Vas strah šutjeti?

Moja generacija
Moja je generacija na žalost zakazala. U glavi su im parole o Europi.
Kažu, ako netko nije kriv mora to dokazivati tamo u Haagu.
Što da ja kažem takvom mladom čovjeku čije su vrijednosti potpuno izmiješane, svijest izokrenuta a jedino o čemu se razmišlja je kako zaraditi što prije i što više novaca.
Takvima je domet, u političkim razmišljanjima, poslušati najglasnije medijske propagande.
Druga mišljenja ne poznaju niti ih žele upoznati.
Moji pokušaji da prijatelje i znance podsjetim i opomenem na ne tako davni rat i na današnje tragično stanje u Hrvatskoj vrlo često završavaju neuspjehom, a ponekad porugom i podsmjehom.
Često slušam prozivke za nacionalizam, jer ističem Hrvatsku i nacionalne vrijednosti.
Zar se mora posebno objašnjavati da ljubav prema Domovini ne znači mržnju za druge narode, rase, i cijeli svijet?
To što posebno volim svoju obitelj, ne znači da mrzim sve ostale oko sebe.

Profesor s fakulteta
Što kazati profesoru s pravnog fakulteta, vrsnom intelektualcu s brojnim diplomama i takvom svestranošću da je i u glazbi cijenjen, kada kritizira Thompsona na jedan vrlo neutemeljen način ?
Kao da je teško pročitati tekstove Thompsonovih pjesama?
Sjetih se Isusovih riječi te se na tren uspijem smiriti... Kažem na tren, jer oko nas je laž, gubitak dostojanstva i iskrivljavanje istine, a sve to uzima svoj danak.
Čak nam i povijest pišu drugi, nerijetko upravo oni od kojih smo se branili.
Djeca u školi o Domovinskom ratu uče iz jedne do dvije strane napisanog teksta.
Predsjednika države na misama posvećenim Gradu heroja i Domovinskom ratu nema, ali ima obraza prozivati Crkvu i antifašizmom opravdavati zločine.

Istina
Znamo li da je istina, kako ona iz 2. svjetskog rata tako i ona iz 90.-tih godina, iskrivljena i da je svijest o tome promijenjena.
Bleiburg je još tabu tema. Znamo li opasnost toga?
Ne znaju se posljednja počivališta naših predaka. Ne prokazuju se počinitelji.
Izjednačuje se krivnja. Stići će nas ruka istine.
Što ćemo reći njoj, našim precima i potomcima?

Naša odgovornost
Za mnoge stvari i sami smo odgovorni.
Zašto ne dižemo glas protiv nepravde kojoj smo svjedoci?
Gdje su svi ti učeni ljudi, znanstvenici, akademici, profesori?
Zašto oni ne govore više?
Govoriti više je njihova odgovornost i dužnost, jer Domovini koja naočigled propada treba opet pomoć.
Jesmo li svjesni da se danas sramimo kao društvo reći da volimo Hrvatsku?!
Sve države svijeta slave svoje heroje, grade im spomenike, snimaju filmove o njima.
Ponose se izborenom slobodom, nezavisnošću i obranjenim teritorijem.
A mi svojih heroja gotovo da i nemamo.
Samoubojstva ratnika postala su dio svakodnevnice. Što nam se dogodilo?
Ne trebaju nam više drugi neprijatelji, sami smo sebi postali smo sasvim dovoljni.

Gdje je naša ljubav?
Društvo je u teškoj moralnoj krizi i potpuno dezorijentirano.
Zemlja se prodaje, dio po dio.
Vjerska obilježja žele se ukloniti, učiniti nepoželjnima.
Štoviše, zabranjena su usmenim putem ne ostavljajući dokaz o tome.
Vidjeli smo puno nepravde, a mi i dalje šutimo.
Hrvatski čovjek stoljećima je bio porobljavan, gažen tuđinom, politički i ekonomski iskorištavan.
Nije li vrijeme da stanemo tome na kraj?
Da se osamostalimo i u našim glavama, a time i preuzmemo odgovornost za sve svoje postupke.
Gdje nam je ona srčanost, vjera, zajedništvo iz devedesetih?
Gdje nam je strast i borba za istinu?
Podsjetimo se zajedno tih dana ponosa i slave.
Pa isti smo ljudi, isti smo narod kao tada.
Čega se sramimo i za čime to strepimo?
Opet ću se malo osvrnuti na Sveto pismo i na psalam ljubavi koji kaže da je ljubav strpljiva, da je puna opraštanja, da se uzdiže u istini, uvijek štiti, uvijek vjeruje, sprječava zlo, nikad ne posustaje.
Gdje je naša ljubav? Gdje je naša istina?

Probudimo se!
Hrvatski narode probudi se!
Znam da si tu. Znam da osjećaš isto.
Znam da te boli kao mene... znam da ti je u prosjeku i materijalno teže nego meni.
Znam da nemaš posao i znam da pritisnut na svim poljima svog postojanja.
Da su ti uzeli dio snage. Ali izbora ima.
Hoćeš li moći svome djetetu pogledati u oči i reći da si se predao jer nije bilo smisla ponovno se boriti.
Kažu mi: „Pretjeruješ, čovjek je danas gladan, briga ga za domoljublje, od njega nema kruha na stolu".
Razumijem, ali zapitajte se ima li života bez časti i dostojanstva. Hoćeš li ti prvi ustati i reći da daješ svoj ponos ili ponos svog djeteta da bi obiteljski stol bio bogatiji?
Ja ne mogu i ne želim šutjeti i stoga, barem na papir, iznosim svoje čežnje i strahove, dižem glas za svako ono dijete koje će ostati poslije nas.
Dižem glas za svakog našeg pretka koji je dao svoj život za Domovinu.
Odbijam zaboraviti Sv. Alojzija Stepinca, odbijam zaboraviti riječi Pape Ivana Pavla II i njegovu ljubav prema nama.
Njegovo zapažanje posebne ljubavi hrvatskog čovjeka i Majke Marije...Njegovo pjevanje naše pjesme „Zdravo djevo, kraljice Hrvata".
Odbijam zaboraviti kralja Zvonimira.
Odbijam zaboraviti našeg prvog predsjednika i njegovu zaslugu za stvaranje hrvatske Države.
Odbijam kritike na njegov račun i vjerujem da je napravio sve što se dalo napraviti za Hrvatsku u danom trenutku.

Ruka koju treba naša Hrvatska
Narode, država nam je punoljetna. Osamnaest joj je godina.
Vrijeme je da ju usmjerimo na pravi put. Prepoznajmo to.
Prepoznajmo svjetlo i izaberimo sada.
Razmišljajmo sada. Izađimo na predstojeće predsjedničke izbore i preuzmimo odgovornost za vlastitu sudbinu.
Nema koristi od naknadnih suza ako na Pantovčak dođe osoba koju tamo ne bi nikako smjela doći.
Nakon dugog iščekivanja i traženja umirio se moj vapaj i moja bol jer sam napokon naišla na tako poznato i srcu drago razmišljanje.
Vapaj moje zemlje netko je čuo. Napokon nada.
Napokon na vidiku ratnik i vođa kakvoga sam priželjkivala. Izaberimo tog ratnika mirne ruke, staloženih promišljanja, provjerenih vrijednosti te dosljedne i časne riječi koja se oslikava u svakom djeliću njegova života.
Taj se ratnik nije okretao kako vjetar puše već je i u vrijeme najvećih oluja stajao dostojanstveno i uspravno.
Njegova ruka je i očinska. Nježna a opet čvrsta i sigurna.
Takvu ruku treba moja i naša Hrvatska.

Silvija Lažeta, studentica iz Zagreba


Silvija, Hvala ti!
Ivo

- 08:53 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se