petak, 26.09.2008.

Radije produžite do Ivice Ursića ! ! !

# # # Sve što želi reći autor ovog bloga, Ivica Ursić to govori mnogo, mnogo bolje. Toplo preporučujem !, Sretno ! [ http://www.ivicaursic.com ]

Image and video hosting by TinyPic


Za ilustraciju navodim dva primjera :
("Smijemo li šutjeti" i dio teksta povodom smrti Vice Vukova)


SMIJEMO LI ŠUTJETI ?
„Nasilje vlada našim svijetom, ne demokracija,
ali, čini mi se, o tome je bolje ne govoriti“.
(Bob Dylan)

Smijemo li šutjeti?

Jedan je nasilan događaj sišao s naslovnica, iz prvih minuta vijesti, pa čak i iz crnih kronika, sišao je kako bi ga već za koji dan zamijenio neki novi.
To je slika svijeta u kojem živimo.

Nasilje prodaje novine, podiže gledanost, povećava slušanost, donosi profit.

„Nasilje vlada našim svijetom, ne demokracija“, tvrdi Bob Dylan, „ali, čini mi se, o tome je bolje ne govoriti“.

Smijemo li šutjeti?

Nasilje nije samo ono fizičko, nasilje je i teška riječ, gruba gesta, a nasilje u sferi duha možda je i najstrašnije. Nasilje danas, uz sve svoje standardne oblike, sve više postaje „umjetnost“. Pod krinkom slobode medija i slobode govora izloženi smo najprofinjenijem teroru nasilja koje je ušlo u sve pore današnjeg društva, a time i u naše živote.

Djeci u najranijoj dobi kupujemo najrazličitije igračke koje su ustvari minijaturne kopije savršenih strojeva za ubijanje. Uporabu tih istih oružja ta će ista djeca, tog istog dana, pozorno promatrati u crtanim filmovima koji su nasilni od prve do posljednje minute. Kada se umore od gledanja djeca će svoje znanje iskušati na nekom računalu ili konzoli za elektronske igrice, a kada odrastu ...

Kada odrastu biti će okruženi medijima koji će iz dana u dan, bilo kroz vijesti bilo kroz filmove, natapati njihova srca bezbrojnim oblicima i prizorima nasilja, koji će se izmjenjivati s „reality show“ programima u kojima će se veličati sebičnost, prijetvornost, nerad i uspjeh bez muke.

U stankama između vijesti i zabave zasipati će ih slatke i umirujuće riječi apologeta „novog doba“, prodavati će im se najnovija tehnološka čuda, slavit će se napredak znanosti koja želi zamijeniti Boga.

Smijemo li šutjeti?

A nasilje će se proširiti na naše ulice, na naše stadione, ući će u naše obitelji, proširiti će se među nama, htjeli mi to ili ne, jer količinu zla koja nas okružuje moguće je zaustaviti samo istom količinom dobra, ali dobro kažu nije medijski zanimljivo. Ne prodaje novine, ne podiže gledanost, ne povećava slušanost. Ne donosi profit.

Živimo u apsurdnim vremenima. Laž caruje našim danima, laž i prijetvornost, ali i beskrajna lakovjernost i naivnost. Slatke riječi prepune neiskrenih emocija traže naivnost kako bi mogle ostvariti svoje sebične interese.

Kada zlu damo prostora onda zlo udara nesmiljeno, tamo gdje najviše boli. Zlo svoje pravo lice rijetko izravno pokazuje, zato smo i nespremni kada udari otvoreno. Dopustili smo zlu da nam se uvuče u naše domove, pripustili smo ga u naše glave. Živi uz nas kao sustanar. Uredno plaća svoje račune, a nama ... nama glavno da nije na trošak.

Smijemo li šutjeti?

Postali smo zarobljenici floskule o toleranciji, a zlo se ne smije tolerirati. Navikli smo se na scene nasilne smrti, na fotografije izmasakriranih tijela, na prizore pretučenih, silovanih. Otupili smo. Vjerujemo lažima lijepo umotanima, vjerujemo novim istinama koje relativiziraju svako zlo.
U vremenu kada je loša vijest jedina dobra i poželjna vijest, u eri kada je ljudsko dostojanstvo interesantno samo kada je poniženo, u danima kada je život zanimljiv samo kada je ubijen, nečija smrt i nesreća dotaknu naša srca samo na trenutak. Tek kada zlo uđe u naša mjesta, kada krene našom ulicom, kada zakuca na naša vrata onda postajemo svjesni kako su i one ostale suze naše suze, kako su i one ostale smrti naše smrti.

I onda se otrijeznimo na trenutak, srce nam se zgrči od tuge, obuzme nas bijes pravednika, ali ubrzo bivamo podvrgnuti novoj anesteziji. I dok s malih ekrana scene najraznovrsnijeg nasilja ulaze u naše obitelji, i dok se olovo u tisku miješa s eksplozijama, krvlju i suzama, i dok s radijskih valova jedna loša vijest sustiže drugu, mi opet postajemo tupi i ravnodušni, jer „ ... eto, što se može ... takva su vremena.“

Scenarij se ponavlja kao pokvarena gramofonska ploča, koja neprestano svira rekvijem jednoj kulturi koja je Boga prognala u rubriku „Vjerovali ili ne“, a život kao potrošnu robu dala na trajnu rasprodaju.

Smijemo li šutjeti?

(Ivica Ursić za GLAS DALMACIJE 17.01.2008.)


Izvod iz teksta povodom smrti Vice Vukova

...

Koliko smo svi mi ostali razumjeli i naučili lekciju iz prošlosti ostaje veliko pitanje. Hoćemo li kao narod zbog zaborava na neka vremena biti prisiljeni ponavljati iste greške?

Reče, danas, šef SDP-a da je Vice bio „pripadnik generacije hrvatskih građana koji su sreću tražili u svijetu“, a jedan drugi će izraziti žaljenje „što je svojedobno Vice Vukov zbog politike bio dugo izvan Hrvatske, jer je njegovo domoljublje bilo pogrešno shvaćeno“.

O tempora o mores!

Sve dok ne budemo svako zlo nazvali njegovim imenom mi nikada ne ćemo imati normalan život, u normalnoj državi.

Sve dok se ne suočimo s Istinom u kojoj smo živjeli, bili proganjani, istjerivani, zatvarani i ubijani mi ćemo se neprestano vrtjeti u začaranom krugu, a to znači stajati na mjestu i do iznemoglosti baviti se sami sobom.

Jer ne zaboravimo koliko je Hrvata bilo prisiljeno „sreću tražiti po svijetu“.
Jer ne zaboravimo koliko je Hrvata „bilo dugo izvan Hrvatske“.
Jer ne zaboravimo koliko je Hrvata i danas „pogrešno shvaćeno“.

I to sve zbog Hrvatske.
Zato, neka ti je, Vice, laka tvoja zemlja Hrvatska.


TO JE TVOJA ZEMLJA

Tu ćeš naći uvijek dom,
srce koje kuca za te,
ruku da te prati,
majku da te shvati,
znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač
kada tvoja zemlja pati;
ali iza svega
sigurno ćeš znati
što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,
tu je stari temelj, tu na kršu tvom.
Tuđin i oluje kidali su nju,
al' još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,
kralj što ne zna što je kruna,
al' na svojoj grudi
ko i ovi ljudi
bit ćeš velik ko i mi.

- 08:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 10.09.2008.

Širite dobru riječ ! Širite dobar glas !

Zanimljiva mi je anketa o starosti autora blogova, makar na ovom portalu. Generacijo od 50 do 59, nismo baš brojni, od 4.179 onih koji su pristupili anketi, svega 1,72 % ili 72 glasa pripada generaciji u koju mogu i sebe ubrojiti (55 god.). Još bi zanimljivija bila anketa o životnim svjetonazorima i recimo političkim opredjeljenjima. Očito treba mijenjati način djelovanja i poziciju ovog bloga, da se to pretoči u napredniju formu web-a, malo sam lijen i prestar za to, ali o tom po tom.
Za sada ovom tekstu želim dodat dvije zadnje columne od Tihomira Dujmovića iz Večernjeg lista, ovaj autor i njegovi tekstovi zaslužuju veću pažnju nego što imaju na medijskoj sceni. Medijski teroristi, kako ih sam naziva, znaju da je u pravu i protiv njegovih stavova nemaju argumenata, a inteligentni kakvi već jesu ne žele mu davati dodatni prostor.

31. 08. 2008. | 17:32
VRIJEME APSURDA
Titovi bombaši samoubojice
Autor Tihomir Dujmović

Bože, što bi dali da nema države Hrvatske, da nestane, da sve bude kao prije! To su asocijacije na prijezir koji izvire iz napisa što ih po inozemstvu poput letaka bacaju Titovi medijski bombaši samoubojice!

Ovaj put red je došao na Slavenku Drakulić, koja u Guardianu ističe između ostaloga da “Hrvatska danas njeguje fašizam” dodajući retoriku dragu britanskom uhu: “Treba li EU uopće Hrvatsku, koja svijetu pokazuje samo svoje lijepo, ljetno lice, a skriva svoje dvojbene vrednote?”
Gospođa Drakulić zna da kod nas ima pretjeranog nacionalizma jednako kao i u drugim zemljama, na što ju Banac smjerno upozorava ovih dana, ona zna da je Hrvatska raščistila sa svojom prošlošću, ona zna da Hrvatska ima problem lustracije i obračuna s jednim drugim totalitarizmom, napokon, ona zacijelo zna da su zadnjih dana ovdje zaredale i pročetničke provokacije.

Ali, ona o tome retka ne piše. Šutjeti o svemu tome i znati što istinski opterećuje ovu zemlju a pisati tekst kojim sugerira da se zbog profašističkih relacija Hrvatsku ne primi u Uniju, to u moralnom i intelektualnom smislu znači uništiti svoju relevantnost. To znači moralno se i intelektualno raznijeti samo da Hrvatska ne krene dalje! Ona zna da je naš ulazak u Uniju kapitalni cilj i da od toga zavisi budućnost.

Davati intelektualni alibi onima koji nas žele i dalje držati izvan Unije i šutjeti o svim drugim relacijama, to znači stati na stranu onih koji ne podnose državu Hrvatsku. Znati svu istinu a pakosno istrgnuti samo jedan dio amoralno je kao i davati intelektualni alibi Titovu režimu dok su intelektualci 70-ih u kolonama odvođeni u zatvor. Ali, nije li gospođa Drakulić šuteći o komunističkom teroru, a dajući podršku tom sustavu, davala intelektualni alibi jednoj strahovladi?

Ona u Guardianu ističe kako su neeuropski oblici ponašanja u Hrvatskoj, kao ratni zločini, fašizam i terorizam doduše zabranjeni, no ne samo da se u praksi toleriraju nego se čak i njeguju! Kao primjer ističe pokop Dinka Šakića, doček Zvonka Bušića, te Thompsonove koncerte. Koliko nunci zlata vrijedi Londonu pismeni tekst velike književnice sa sloganom da Hrvatska danas njeguje fašizam? Slavenka Drakulić je “dijete komunizma” koje nije razumjelo da bez Titova šinjela i Jugoslavije punih zatvora ne bi postala mjera vrijednosti.

Jer uz nju na tržištu svoju prozu i poeziju nisu nudili likovi poput Marune, Vinka Nikolića, Viktora Vide, niti su novinarske tekstove gdje je tobože osobito “doma” smjele nuditi osobe poput Džebe, Kastratovića i Freundluch, ili filozofske traktate netko poput Gotovca! Njih nismo smjeli čitati! Oni su morali biti zabranjeni da bi likovi poput Drakulićke mogli biti veliki! Trebalo je uhititi pola generacije pismenih i talentiranih da bi djeca komunizma 80-ih igrala košarku na jedan koš!

Danas takve osobe glume Penelope demokracije praveći se da nisu znale da su stasale na poluleševima jednog terora. Postojala je čitava generacija ništa manje talentiranih osoba koje su stradale u obračunu 1971., da bi politička poplava 1972. izbacila one koje su pristale biti apologeti. Ako je gospođa alergična na nedemokratske pojave, zašto senzibilnost nije iskazala pisanjem o svemu barem 80-ih?

Zbog straha da će nastradati ili zbog ideološke solidarnosti s režimom koji je poslao 30 tisuća političkih zatvorenika na robiju u svom mandatu? Kako to da nikad takve osobe nisu imale inspiracije reći koju riječ o teroru, od Bleiburga i otimačine 1946. do pogroma 71.? Analitička inspiracija počinje za njih od trenutka nastajanja hrvatske države. Jer je nikad nisu prihvatili, Titovi vjernici pristaju svoje usluge iznajmiti svima koji je ne vole barem kao i oni.

07. 09. 2008. | 16:20
VRIJEME APSURDA
Namještanje predsjednika
Autor Tihomir Dujmović

Ljevičarski medijski teroristi savršeno pokrivaju medijski teren, njihova prevaga na državnoj TV i organizirana prevlast u pisanim medijima dovode do grube istine: Hrvatskom vladaju i ravnaju mediji! Ni Vlada, ni Pantovčak, ni Crkva, ni tajne službe! Postaje li i predsjednik države predsjednik tek kad se s tim slože mediji?

Da! Novi krug te perverzne igre počinje ovih dana pitanjem tko će biti desničarski kandidat za hrvatskog predsjednika. Ne tko su sve mogući kandidati za hrvatskog predsjednika, već tko je kandidat desnice! To je priča o lijevom medijskom teroru, to je fino podmetanje desnici, to je ta raskošna pomoć koja se daje ljevici, to su ti faulovi koji se sviraju na centru gdje se zapravo narihtava rezultat!

Samo početnici i idioti sviraju jedanaesterac u devedesetoj! Utakmica se namješta kad se deset puta oduzme lopta oko centra! Taj pritisak da desnica odmah izađe sa svojim kadidatom a da pritom medije ne zanima tko stiže s ljevice, to je ta sučeva naklonost o kojoj sanja svaki natjecatelj. Jer, izbaciti svojega kandidata 15 mjeseci prije izbora, što se traži samo od desnice, ne znači drugo nego pred medijske lijeve teroriste izbaciti ime koje će biti medijski uništeno u nekoliko mjeseci!

Podvalu je savršeno shvatio Sanader izdavši "fetvu" koja kaže: "HDZ se priprema za lokalne izbore i još ne razmišlja o predsjedničkim". Mediji ne raspravljaju o politici novog predsjednika, pa se ne raspravlja ni o vrijednostima koje je Mesić pronosio ovih deset godina, pa da se pita Komadinu bi li tu nastavio: bi li se ispričao Beogradu, bi li otvorio vrata tajnih arhiva kao nikad nitko! Bi li imao silnih razumijevanja za rusku politiku i, kad god može, napadao Ameriku?

Je li za tijesnu suradnju u regiji bez obzira na repove prošlosti: tisuću nestalih, milijune eura pokradene imovine i ponižavajući položaj Hrvata u BiH? Nema medija koji, kad govori o Mesiću poslije Mesića, pita lijevu opciju jesu li to vrijednosti kod kojih i ona stoji. Kad novinari Mesića pitaju zašto ga nema u Kninu na najvažniji praznik, on kaže da zbog zakona fizike ne može biti u isto vrijeme u Mongoliji i u Kninu, a tako odgovara i kod nedolaska na komemoraciju vatrogascima. No, nacija Mesića pita kako se usudio pretpostaviti Mongoliju proslavi slavne Oluje, a ne to može li prevariti zakone fizike!

Tko mu je dao pravo da uime svih nas odabere Mongoliju namjesto svetog Dana domovinske zahvalnosti? Budiša je u jednom intervjuu politiku i ovaj sastav Ureda predsjednika okvalificirao kao mjesto destabilizacije države, a to se više ne smije dogoditi bio tamo ljevičar ili desničar! To je vrhunski kriterij, sve je drugo manje važno.

Ako želi dobiti glasove barem većine članova stranke, kandidat HDZ-a treba zadovoljiti dva kriterija. Podjednako baštiniti nacionalnu odlučnost Franje Tuđmana kao i vanjskopolitičku uspješnost Sanaderove politike. U tom kontekstu HDZ realno može birati između Sanadera kao praktično sigurnog pobjednika i nekoliko dokazanih veterana poput Šeksa, Hebranga, Bebića, Jarnjaka. Samo su oni uspješno prošli obje faze HDZ-ove vlasti.

Svaki drugi kandidat bit će roba s greškom. Zašto? Ne zato što, recimo, Primorac ne bi bio odličan kandidat, već stoga što je desnica koja kandidira Miru Tuđmana dala do znanja da sigurno ide na izbore. Ako i ne pobijedi, uzet će ključni postotak HDZ-ovu kandidatu i time otvoriti vrata pobjedi lijevoga kandidata. Jedino u slučaju da HDZ ponudi kandidata koji će im odgovarati, odustat će od kandidature Mire Tuđmana. Ne žele li, dakle, aktivno pomoći lijevom kandidatu, dogovor na desnici je nužan, a odgovornost doslovno povijesna.

- 12:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se