brunhildina zamka mala

Jučer sam za vrijeme ručka upalila televizor (kad ručam sama onda mi je telka društvo) i baš su bile vijesti i to upravo o tragičnoj pogibiji Toše Proeskog. Nisam mogla vjerovati svojim očima i ušima. Dozvala sam brata i skupa samo obješenih vilica i razrogačenih očiju poslušali vijest do kraja.
Totalni šok i zbilja mi je žao.

Kasnije sam se čula s Mišićem svojim i iskomentirali samo taj tužan događaj i ponavljali "Pa ne mogu vjerovati!"
Ali odjednom smo okrenuli ploču razgovora.

Svakodnevno pogine masa ljudi. Što u bahatim, bespotrebnim ratovima zbog šačice pohlepnih ljudi, što u kojekakvim razbojstvima, uličnim obračunima, ili pak prometnim nesrećama bilo zračnim, kopnenim ili vodenim.

Glazbu Toše Proeskog nisam slušala, ali znam da ima predivan gles i čini mi se kao vrlo simpatičan mladić. Štoviše, čula sam da je bio izuzetno dobar sin (jedinac?), veliki humanitarac i čovjek velikog srca.
Do sad je mnogo postigao i njegova je karijera bila u usponu.
Za njega je proglašen dan žalosti i biti će pokopan s njajvečim počastima.

No možda je i tragično poginuli Marko Marković, Pero Perić, Maja Majić ili XY imao/imala također predivan glas, ili je njegova/njena karijera u malom dučanu (koji je otvoren uz pomoć kredita, zajmova, odricanja) bila na uzlaznoj putanji. Možda je poginuli XY (24) bio vrhunski student medicine koji bi možda jednog dana otkrio lijek protiv AIDSa.
Možda je netko od tih "anonimaca" svojim volontiranjem pomogao mnogim ljudima ili darivanjem svoje krvi spasio nečiji život. Možda je netko od njih anonimno mjesečno donirao određene sume novca u humanitarne svrhe.

Za njih nema dana žalosti. Njihova će se imena spomenuti inicijalima i brojem godina.

Ovime ne želim umanjiti vrijedosti Toše Proeskog, nego uvečati eventualne vrijednosti obićnih ljudi!

Uvijek će biti VELIKIH, BESMRTNIH ljudi o kojima će se pisati godinama (i stoljećima) nakon njihove smrti, i onih MALIH, OBIĆNIH SMRTNIKA koji ostaju samo u sjećanju svojih najbližih.

Nije ta podjela uvijek pravedna!