|
POMOĆ
Stara gospođa Gunđić i moja baka davno, jako davno doselile su u staru zgradu u centru grada. Gospođa Gunđić na peti kat, moja baka na drugi. Iz vrlodobrosusjedskih odnosa druženje je s godinama preraslo u jedno ugodno prijateljstvo.
Bilo je to prije lijepih 60 godina.Tada su susjedski odnosi bili mnogo prisniji nego danas.(Danas ako netko u haustoru promrmlja: „dbr dn!“, a da vas ni ne pogleda, možete biti presretni.) Prije su se održavale čoporativne roštiljade na terasi, kartenpartije svaki put u nekom drugom zadimljenom dnevnom boravku, zajedno se slavilo sve: Božići, Uskrsi, Vazami, Pashe, Nove Godine, rođenja, rođendani, krštenja, pričesti.... Svega je tu bilo.
Stara gospođa Gunđić i moja baka u samo šest mjeseci razlike rodile su kćeri. Život je htio da i one postanu najbolje prijateljice. Skupa su rasle, krenule u školu, učile, igrale se, maltretirale mame dok piju kavu, imale su svoje male tajne, skrivale se, zaljubljivale...I jednog dana postale su jedna drugoj vjenčane kume. Njihova djeca nisu toliko bliska...mi se nismo ni imali prilike družiti toliko jer unuci gospođe Gunđić nisu živjeli u našoj zgradi. No, povezanost ovih dviju obitelji dugotrajna je i još uvijek čvrsta.
Moja je baka umrla. Kao, na žalost, i većina njene generacije. Djeca stare gospođe Gunđić su se preselila i zaista, u ovoj staroj zgradi u centru grada mi smo joj najbliži ako što treba (nešto iz dučana, odnijeti smeče...ma bilo što onako usput...da ne gnjavi svoju djecu za sitnice).
Jedne vruče kasnolipanjske noći, mislim da je bilo dva poslije ponoći, moj Mišić i ja sjedili smo u boravku i neprestano okretali televizijske programe u nadi da ćemo naići na nešto zanimljivo. Bilo je bezobrazno vruče i nismo mogli spavati.
Odjednom je, ničim izazvan, zazvonio telefon. Zbunjeno sam se javila. Nije da mi je uobičajeno da zvoni telefon tako kasno. Glas s one strane žice bio je strašan. Stara gospođa Gunđić mi je kroz hroptanje i nešto nalik dubokom disanju pokušavala reći da joj nije dobro.Nisam puno ispitivala, odmah smo odjurili k njoj.Našli smo ju u spavačici, preznojenu, skoro plavu kako pokušava doći do zraka. Taj sam tren s njenog telefona nazvala hitnu pomoć.
Javio se ugodan ženski glas:
- „Hitna! Dobro jutro!“
- „`jutro! Molim Vas dođite na ovu adresu, gospođi nije dobro!“
- „A što joj je?“
- „Ne može disati, hroplje, sva je znojna i...i...ne znam, nije dobro...“
- „Je li srčani bolesnik?“
- „Mislim da je!“
- „Koliko ima godina?“
- „Oko 80!“
- „Kako se zove?“
- „Gospođa Gunđić!“
- „A ime?“
- „Ime??? Ime ne znam!!!“ – što je bila činjenica, uvijek smo je zvali po prezimenu, nikad nisam ni pitala za njeno ime...
- „Recite gospođo, ili gospodična, a tko ste vi? S kojeg to broja zovete?“
Onda sam shvatila da mi osoba ugodnog glasa ne vjeruje.
- „Ja sam njena susjeda, nije mi baka i ne moram joj znati ime. Ona trenutno nema nikog drugog u blizini, pa je nazvala mene. Zovem s njenog telefona!!“ – malo sam se usplahirila.
- „Dobro, a koji je telefonski broj?“
Došlo mi je da zavrištim: „PA NE ZNAM PROKLETI TELEFONSKI BROJ!!!!“
Ali sam onda krajičkom oka ugledala broj zapisan na telefonu. Tek mi je tada osoba ugodnog glasa s druge strane linije počela vjerovati.
Došli su začuđujuće brzo, pružili joj prvu pomoć, zbedinali ju i odvezli u bolnicu. Drugi dan sam od njene kćeri saznala da je sve bilo u zadnji tren i da nisam bila doma imale bismo potpuno drugačiji razgovor.
Tek sam nedavno shvatila kako sam jednim telefonskim pozivom spasila život!
|
