|
GUNĐALO
Stara gospođa Gunđić živi na petom katu jedne stare zgrade u centru grada. Ima svojih 85 godina i 95 kilograma. Voli dobro pojesti, a ponekad i popiti. Živi sama jer joj je muž pokojni, djeca se poudala i poženila, a i unučad je blizu tome.
Ona je onaj tip starih susjeda koje klinci redovito ne vole i žestoko izbjegavaju jer rado nateže djecu za obraze s izjavama poput: „a dici ti maleni“, ili „joj kako si cladak“ ili „ajme kako si naraso“ i ine varijacije.
U prošla vremena često se znala skupiti susjedska škvadra i imati kartenpartije do dugo u noć. No, stara gospođa Gunđić ostala je bez para i suparnika.
Iako zgrada ima lift (ili kućni tramvaj – kako ga je pokojna gospođa Nedić običavala zvati) staroj gospođi Gunđić teško je izlaziti iz kuće osim ako nije turska sila.
Po svemu sudeći, vrlo je vjerojatno da je staroj gospođi Gunđić dosadno u životu i da ju, obično osobama njene dobi omiljeni, televizijski program ne zaokuplja, ona često i rado telefonom zove susjede s kojekakvim primjedbama.
- „Mileno, zakaj oni tako lupaju?“
- „Preuređuju stan, obavjestili su sve stanare o tome.“
- „A koji stan?“
- „Onaj veliki na prvom katu.“
- „Ajme meni kak je to glasno. Pa zakaj to rade?!?“
Samo da napomenem da mi živimo u stanu iznad tog koji se preuređuje.
Ili situacije poput:
- „Reci mileno, zakaj se ne uredi ovo dvorište?“
- „Gospođo Gunđić, zbilja ne znam. Vjerojatno za to treba novfcih, a toga nema...“
- „A to je taaako ružno vidjeti odozgo...“
Još jedna napomena – gospođa Gunđić živi na petom katu, stara je, ima mrenu i stalno se žali da niš ne vidi.
Naša zgrada na vrhu ima zajedničku terasu. Do prije dvije godine gore su redovito bile roštiljade, to se znalo, to se radilo i svi su bili dobrodošli. Ako ne na hranu, onda na piće, ako ne ni na to onda u ugodno društvo.
No, nešto se trebalo popraviti na terasi i naša su druženja neko vrijeme stagnirala.
Sada je opet sve u najboljem redu i roštiljade su počele. Prva je bila ispunjena zvonjavom mog mobilnog telefona. (Nisam ga mogla isključiti iz određenih razloga.) Stara je gospođa Gunđić imala mnoštvo pitanja:
- „Pa zakaj roštilj delate gore?“
- „Jedva smo dočekali da se popravi terasa, pa tome u čast.“
- „Pa nikad se nije to radilo!“
- „Kako ne, gospođo Gunđić? Pa Vi ste bili glavni gore!“
- „To je bilo davno....A bute zapalili nekaj!! Iskre lete na sve strane!!!...Pa koliko vas ima??? Do kada bute bili gore?
Pozvali smo ju da nam se pridruži...možda prestane...
-„Ne hvala, prestara sam ja za takva druženja!“
Poslali smo joj tanjur najfinijeg mesa....Telefon nije zvonio valjda dok nije pojela...
Poslije saznasmo da je iznazivala sve susjede kako bi saznala njihovo mišljenje o tom opasnom okupljanju na terasi. Ljudi su bili sretni i oduševljeni i bez problema nam se pridružili i proširili naše ugodno društvance.
Sljedeća roštiljada započela je gotovo identično. Telefon je uporno zvonio, meni se kosa dizala na glavi i jedan tanjnur najfinijeg mesa nije pomogao.
Kasnije se netko dosjetio da joj pošaljemo flašu vina. I jesmo.
Ostatak popodneva bio je miran i bez nepotrebnih prekidanja zvonjavom mobitela.
Sve ostale roštiljade prošle su nesmetano.
|
