brunhildina zamka mala

Jedne ljetne veceri brat i ja smo u nasem najdrazem kaficu na moru uzivali u dobrom "Martiniju". I kroz ugodnu konverzaciju doslo je vrijeme kad sam morala u toalet. Nista strasno, ali je bio zauzet. Ubrzo je dosao jedan mladji gospodin, ili stariji decko, svejedno. I on je morao pricekati red. I tako...dosadno, skuceno i bez veze... Nesto smo lik i je promumljali, ne sjecam se sto...poput one glupe konverzacije o vremenu kad ne znas kam bi sa sobom. Odjednom covjek kaze: "SRECA MOJA DA KRAVE NE LETE" i ode. Nikad u zivotu nisam bila zbunjenija. Kad sam to nekome ispricala ili su bili sokirani i zbunjeni kao ja ili su rekli da su takvu izjavu vec culi negdje i da to kao ima neko znacenje ali ne znaju koje. Zaista, ni ja ne znam i dan danas kad se toga sjetim od srca se nasmijem.