brunhildina zamka mala

..."Ja držim vrlo mudrim ono keltsko vjerovanje da su duše onih koje smo izgubili zarobljene u nekom nižem biću, u kakvoj životinji, biljci ili neživu predmetu, i tako stvarno izgubljene za nas sve do onoga dana koji za mnoge nikada ne osvane, kad se dogodi da prođemo pokraj nekog stabla, da dođemo u posjed nekog predmeta koji je njihova tamnica. Tada one uzdršću, zovu nas i čim smo ih prepoznali, čarolija je nestala. Mi smo ih oslobodili, one su pobijedile smrt, pa se vraćaju i opet žive s nama."

- tako piše Marcel Proust u svom Combrayu

Ovo mi je predivno. I nekad bih čak vjerovala u to. Sjećam se jednom dok smo Ana i ja sjedile na Opatovini (mislim da je to bio onaj dan jednog proljeća kada sam našla djetelinu s 4 lista), puno prije nego smo čitale "Combray", zagledale smo se u jedno drvo kraj ograde igrališta škole na Opatovini. I gledale smo to drvo i šutile i ono se micalo. Ali nije se micalo lišće kao kad puše vjetar. Micalo se samo deblo. Drvo je plesalo. A mi smo ga i dalje gledale, ne znajući jedna da i ona druga gleda. Onda kada smo shvatile da obje gledamo to drvo pitale smo se u isti čas da li gledamo istu stvar. Tako smo počele raspravljati o tome kako se drvo zaista miče i kako je u njemu netko živ, nešto živo, neka sila koja ga tjera da pleše.

Da ne dođe do zabune, nije to bio ples kao kad neki "sotonisti" koji idu na vjeronauk plešu na "Nema povratka"...bio je to ples uz tišinu.

I tako to je bio jedan naš lijep dan. To drvo i dalje stoji tamo, a sada znamo za ovo keltsko vjerovanje i sigurne smo da to drvo više nikada neće plesati zato jer smo prepoznale tu dušu i ona sad živi s nama. Izbavile smo je iz tamnice, a to drvo i dalje stoji. Možda čeka drugu duši da zadrhti i počne plesati...