17

četvrtak

studeni

2011

nakon učestalih prigovora gostiju, članova redakcije i novog kuhara, kako se nije ništa novoga ni objavilo ni napisalo, urednik je, vođen linijom manjeg otpora, odlučio prvo objaviti priču iz repriznog programa ...

Kad poželiš…

Nina je oprala kosu i brisala ju svojim velikim žutim ručnikom. Uživala je u trljanju glave i frotira koji je mirisao na omekšivač rublja, deterdžent i šampon s mirisom borovnice. Kosa je već jako narasla, razmišljala je. Šišanje? Farbanje? Nova frizura? Novi izgled? Nova Nina?

- Bilo bi vrijeme, pomisli u sebi. Ovakva ista i obična ne sviđam se više ni susjedu Mišku, hauzmajstoru, a kamoli sebi, o Robiju da i ne razmišljam. On tako i tako odavno ne primjećuje promjene na meni, čak i kad se nešto dogodi («da, lijepa ti je ova nova haljina, a cipele? A i one su nove? Je, fakat su zgodne», bili su njegovi najčešći komentari).
- Još kad bih i znala što uraditi s ovom kosom, ovim debelim dupetom (no, za dupe znam, moram smršaviti, ali kako…?)…

Razmišljanja ispred ogledala bila su još jedna od serija samokritičkih osvrta, po kojima je vjerovala da je ipak tipična žena (nesretna, neshvaćena, nevoljena… uopće «ne»), ali nije se predavala. Nanosila je puder i šminku jednakom pažnjom na svoje pravilno i lijepo lice, antičko-grčkih crta. Gledala je u svoje grudi i milovala ih pažnjom najiskusnijeg ljubavnika, pa zatim lagani dodiri po vratu, uzdasi, tako malo je bilo potrebno za razvijanje mašte… uživala je u pomisli na susjeda Miška, hauzmajstora, muškarca, antijunaka njezinih snova – mršav, koščat, s blagim izrazom lica, unatoč svoj muževnosti, grubim crtama, dvodnevnoj bradi, pomišljala je na njegove mišićave i koščate ruke, na njegove uske traperice ispod kojih se nazirala njoj omiljena meštrija. Sanjarila je o njegovom tijelu, dodiru i nespretnim muškim kretnjama, koje odaju nestrpljivost, žar, žudnju…

Ruka se spustila s vrata preko ramena i grudi do pupka, gdje se zadržala u nestašnoj igri još jednom od njezinih erogenih zona. Tek ovlaš je dodirivala tu osjetljivu točku i poigravala se s osjetljivošću vlastitog pupka i tijela uopće. Gurala je palac lagano unutra i kažiprstom lagano kružila okolo. I dok je lijeva ruka «obrađivala» pupak, desna se nježno spustila do šumice pedalj niže. Prstima je pretraživala dobro poznati teren. Tražila je i našla gumbić zadovoljstva, njezinu najosjetljiviju točku (ali ne i jedinu). Pipkala je gumbić dok se nije zacrvenio i nabubrio, a lijevom se rukom vratila na grudi i pipkanje vlastitih bradavica.

Ova je igra postala sve uzbudljivija i sve manje pod kontrolom njezine svijesti (to je zapravo i željela, isključiti se malo, zaboraviti na stvarnost i uživati u vlastitoj putenosti…). Izvijala se i jecala od uzbuđenja, prsti su prolazili sve najosjetljivije točke, ulazili u sve rupe i rupice, dodirivali gumbiće (i bradavice na grudima je smatrala gumbićima), a sjedeći položaj i oslanjanje na vrata kupaone su joj dali osjećaj čvrstog oslonca i opuštenosti (ono što je uvijek tražila). Lebdjela je u vlastitim svemirima putenosti i mašte, uživala u bezvremenosti i opuštanju na njoj najdraži način.

Zvono je resko zazvonilo na vratima. Pa opet. Tri puta. Ne, nisu starci, oni imaju ključ, a ni poštar (on uvijek zvoni dva puta), Robi je na putu, a Ana (sestra) je na faksu. Tko bi sad mogao biti, s mukom se ustajala i polako se vraćala u stvarnost, ponavljajući ovo pitanje u sebi. Zazvonilo je još jednom. Četvrti put. Ovo je previše. Netko je uporan. Jehovini svjedoci? Prodaja čestitki (ali Božić je prošao, a do Uskrsa ima još dva mjeseca…). No, nema veze, pogledat će na špijunku, pa se vratiti u kupaonu, dovršiti igru kako i priliči, razmišljala je Nina.

Pogled joj se sledio onog trena kad je kroz špijunku ugledala susjeda Miška, hauzmajstora – onako prljav od ulja i rada po kotlovnici, u kombinezonu i majici s tregerima, a gola i dlakava prsa orošena znojem su se jasno vidjela … što sad? Ništa, smireno ću otvoriti vrata i pitati što treba, a onda se vratiti i maštati o njemu… smišljala je Nina scenarij razgovora sa svojim omiljenim susjedom. Ipak, klecanje nogu i jako crvenilo lica odavali su tajnu kupaone. No, što je tu je, pomisli ona, pa neće valjda čekati da susjed odustane, a vidjela je i da se sprema peti put pozvoniti.

- Dobar dan susjed, kojim dobrom, pokušala je Nina zvučati uobičajeno opušteno i šaljivo, uz onaj svoj redoviti šarmantni osmjeh (iako joj je bivši dečko, Deni, rekao da je taj osmjeh zapravo jebozovan).
- Bok, suseda, znate, ja sam došel popraviti onu pipu, onu u kupaoni, kaj ste mi rekli prošli petak, ma, znate…
- Je, je… pokušavala se sjetiti Nina. I to smo se dogovorili za danas, za sad (pokušavala se sjetiti koliko je sati)?
- Pa, rekli ste sad, mislim, ak' vam sad paše? Ak' vam ne paše, dojdem je sutra il' popodne oko tri vure, kad obavim onaj kotel dolje. Paše?

Sjetila se da je sama u kući i to ju je osokolilo, pa je nekako izazovno oslonjena na vrata, pozvala Miška, ovaj put na «ti» u stan, točnije u kupaonu (ponovo je osjetila uzbuđenje, bradavice su nabubrile ispod frotirskog ogrtača, a vruća unutrašnjost osjećala je blizinu objekta svojih maštanja).

- Je, Miško, uđi, može i sad, kad poželiš… (počela se vraćati svojim maštanjima). Samo daj, ima posla, u kupaoni bi mi baš mogao pomoći, ima tamo posla za tebe… onaj njezin čarobni šarmantno-jebozovni osmjeh vratio joj se na lice, gledajući Miška kako ulazi u stan i kupaonu, nesvjestan sudbine i njezinog iznenađenja.

nagrađena priča :)






<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se